Jedan misionar u Indiji nabavio je veliko raspelo i objesio ga na zid u svojoj sobi. Iznenada dođe k njemu poglavica toga mjesta. Poglavica je bio čovjek veoma ugledan, ali poganin od glave do pete. Čuo je nešto o Kristu, evanđelju i krštenju, ali ga to ni najmanje nije zanimalo. Kad je stupio u župni ured, odmah mu zape oko za ono veliko raspelo. On stade pred njim i poče promatrati Kristove raspete ruke i noge, glavu trnjem okrunjenu i duboku ranu na prsima. Dugo je tako promatrao raspetoga Isusa. I na kraju upita misionara. A tko ti je ovo? Sin Božji, odgovori misionar. Sin Božji, začudi se poglavica. Pa zašto ga Bog nije branio kad mu je Sin? Sad mu poče misionar tumačiti tajnu neshvatljive Božje ljubavi prema nama. Započeo je s onim riječima Isusovim: Bog je tako ljubio svijet da je dao Sina svoga jedinoga. Onda je polako prešao na druge istine svete vjere, govorio mu je o krštenju, ispovijedi, pričesti, uskrsnuću i vječnom životu. I kad je misionar već s poukom svršio, poglavica je i dalje kao prikovan promatrao raspetoga Spasitelja. I na kraju reče: Oče, sutra ćemo ja i cijela moja obitelj doći k tebi da nam podijeliš sveto krštenje. I njegovo je srce kao i bezbrojna druga srca čulo onaj glas s križa Isusova i nije moglo odoljeti čudesnoj Božjoj ljubavi, koja tolikim svjetlom sja od raspetog Krista sa njegova zemaljskog kraljevskog prijestolja.