Jedna od naših velikih teškoća jest u tome što mislimo, kad povjerujemo, kad se predamo Gospodinu, da će naš život teći kao mirna rijeka, da ćemo izbjeći sve nezgode. Činjenice govore suprotno. Čovjek, da bi mogao zrelo služiti Bogu, mora biti spreman na oluje. Mnoge nam je nevolje podnijeti na putu prema vječnom cilju.

Kaže današnje Evanđelje kako su se u iznenadnoj oluji našli Isus i učenici prelazeći Galilejsko more. Ne zaboravimo, većina učenika iskusni su ribari, živjeli su od ribarenja na tom istom Galilejskom jezeru. Oni su itekako svjesni opasnosti u kojoj se nalaze. Za razliku od njih, Isus spava, a kada su ga probudili njegova reakcija je iznenađujuća. “Za nemate vjere? ! ” – pita Isus učenike. U kritičnim situacijama, kada je moja koža u pitanju, u napasti sam ne vjerovati nikome. Ja znam što treba učiniti i ja znam kad treba intervenirati. Često smo ljuti i kivni na Boga koji ne reagira u trenutku kad mi mislimo da bi morao. Često i paničarimo i tada ne vidimo veslo koje nam je Bog negdje spremio, a samo treba imati vjere i potražiti ga. Sve postaje manje strašno i opasno. Nisam sam ni izgubljen. Ovo evanđelje toliko je važno za povijest Crkve i za povijest pojedinca! Svi se možemo naći u slici lađice koju prekrivaju valovi, a Isus kao da spava i ne mari za nas. Sve do trenutka dok ne shvatimo da je on taj koji bira trenutak kada i kako će reagirati. Naše je samo da imamo vjere da će on to učiniti. Riječi koje smo čuli na početku ovoga evanđelja – Prijeđimo prijeko, pođimo na drugu obalu! -ostaju ipak centralne riječi ovoga evanđelja, riječi poziva i izazova u životu svakoga od nas. Najlakše je ostati na kraju, u sigurnosti luke, ostati pasivan, ne mijenjati se. Ali takav možda nikada neće upoznati niti sebe niti svoga Boga koji spava u njegovoj lađici. Neće imati potrebe probuditi ga! Zato nas Isus sve poziva: Pođimo prijeko! Samo, nikad ne zaboravimo zamoliti pravog kapetana da upravi lađicu našeg života prema sigurnoj, Očevoj luci.