Koliko puta smo sami u mislima, a možda i u riječima bili nezadovoljni Božjim sudom? Koliko puta nismo zadovoljni tijekom ovoga svijeta, nejednakom sudbinom dobrih i zlih? Koliko puta mrmljamo zbog nedaća, neprilika i zla koja snađu dobre ljude dok zli često dobro prolaze. Zašto tako sudimo? Uzrok je naše uskogrudno shvaćanje, ograničeno presuđivanje. Još nam se više sviđa starozavjetni sud: „Oko za oko, zub za zub. ” Naš bi sud uvijek bio takav da Bog odmah udari grješnika i to baš onako kako mi presudimo. Sve su to pogreške ljudskih sudova, neznanja do kraja, neobjektivnosti, naglosti, uskogrudnosti, kratkovidnosti i tako dalje. Bog na sve naše sudove ovako odgovara: „Moje misli nisu vaše misli, moji sudovi nisu vaši sudovi, moji putovi nisu vaši putovi. ” U svom prosuđivanju Bog uz pravdu ima i drugu stranu svoga suda. Bog zna i za milosrđe i praštanje. Svakome tko se iskreno kaje Bog prašta. Milosrđe je kod Boga ispred pravde. Današnje prvo čitanje Knjige o Samuelu iznosi Davidov grijeh. No, David se kaje i Bog mu oprašta. Pavlova Poslanica Galaćanima danas govori zašto smo mi pred Bogom opravdani, to jest, zašto nam Bog prašta. Kaže sveti Pavao: „Jer je Isus Krist za nas umro. ” Sveto Evanđelje na jedan osobit način govori o Božjem milosrđu i Božjem praštanju crtajući ženu grješnicu koja se za svoje grijehe kaje. Kako bi čovjek uopće mogao bez Božjeg praštanja i bez Božjeg milosrđa? Koga ima na zemlji, a da nije kriv? Ima li koga na zemlji kome nije potrebno smilovanje? Isusova je riječ: „Ne sudite i ne ćete biti suđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajte i dat će vam se. Kakvom mjerom mjerite i vama će se zauzvrat mjeriti. ”
Čovjek kršćanin mora uvijek razmišljati, mora biti svjestan da svaki njegov sud ima nad sobom suca. Svaka njegova misao, riječ i djelo sudit će se od vrhovnog suca svijeta koji je nepogrješiv u sudovima.
Neka svaki kršćanin promisli što će mu više trebati: Božja pravda ili Božje milosrđe i praštanje.