Čitanja: Iz 25,6-10a; Ps 23; Fil 4,12-14.19-20; Mt 22,1-14

U ovoj prispodobi, kao i u svim svojim prispodobama, Isus izražava komplicirano teološko pitanje slikama koje je svaki od njegovih slušatelja u to vrijeme mogao lako razumjeti.

Danas, kao i prošle nedjelje, govorimo o odbacivanju na koje Isus nailazi. Bog Otac šalje svoga Sina u svijet, pa i sam postaje čovjekom kako bi ljudima navijestio radosnu vijest sigurnosti u bezgraničnoj Božjoj ljubavi. Ali takav je narod Izraela: ne žele čuti o tome i na kraju ubiju Isusa jer ga drugačije ne mogu ušutkati. Dakle, Bog doživljava veliku odbojnost. A i raspeće je već naznačeno u Isusovim mislima kada ljudima govori ovu prispodobu.

Tek sada – nakon odbijanja od strane izraelskog naroda, Božjeg naroda – Bog se također obraća i ljudima izvan Izraela, takozvanim poganima, i poziva ih.

Zapravo, Pavao i njegovi prijatelji kasnije su uspjeli obratiti mnoge pogane, tj. Grke i Rimljane, na kršćansku vjeru.

Parabola to također predviđa. Podrijetlo i nacionalnost Boga ne zanimaju. Na svakoga, baš na svakoga se misli kad Bog želi otkriti svoju ljubav.

Ali tada se opisuje da jedan od spontano pozvanih gostiju nema svadbene odjeće. Zašto bi je imao kad je neočekivano pozvan unutra s ulice?

No, ovdje to svadbeno ruho predstavlja spremnost otvoriti se Božjoj ljubavi, prihvatiti je i ponašati se u skladu s njom. Neki ljudi to ne mogu, ponekad to ne možemo ni mi sami. Ali tko se ne može od srca radovati sigurnosti u Božjoj ljubavi, nema od toga nikakve koristi.

Bog je učinio svoje.

Sada je naš red i naša dužnost na koju smo pozvani, da dopustimo Njegovoj Riječi da nam govori, da prihvatimo Njegovu bezuvjetnu ljubav i dopustimo da budemo voljeni cijelom osobom. Sve ostalo tjera na plač i škrgutanje zubima.