Čitanja: 1Sam 3, 3b-10.19; Ps 40; 1Kor 6, 13c-15a.17-20; Iv 1, 35-42

Više se puta čuje: “Kad bi mi baš Bog nešto rekao. sigurno bih ga poslušao.” Očito je među vjernicima nastalo uvjerenje da im Bog ništa ne govori, da ne razumiju njegovu volju, da zapravo ne znaju što on hoće. Čini im se kao da je Bog nijem.

Pogledajmo današnje prvo čitanje koje govori o dječaku Samuelu. Bio je još dječak bez nekog velikog vjerskog iskustva. Rastao je, doduše, uz proroka i svećenika Elija, a stanovao uz Božji šator, rekli bismo, u neposrednoj Božjoj blizini. Služio je još kao dijete svećeniku i proroku Eliju. Onda mu se dogodilo, dok je noću spavao, da ga je Bog po imenu zvao: “Samuele, Samuele!” Tek nakon trećeg poziva Eli upozorava dječaka: “Ako te još jednom pozove ovako odgovori: “Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.” Tek tada, upozoren da sluša Božji glas, Samuel je stao pred Gospodina posve spreman izvršiti njegovu volju.

Na temelju Samuelovog događaja možemo sigurno odgovoriti onima koji tvrde da Boga ne čuju, da Boga ne vide, da Boga ne razumiju. To znači da nije bitno biti u blizini crkve, da nije dosta ni u crkvu dolaziti da bi čuli i razumjeli Božji glas. Ono što je bitno pred Bogom jest spremnost otvoriti mu uši i srce i duh da bismo ga čuli, razumjeli i po njegovoj volji živjeli. Bog uvijek zove jasno i glasno i preko savjesti i preko propovijedanja Crkve ali je problem s naše strane. Naše uši ni naše srce nisu usklađeni, nisu uštimani s tim glasom savjesti i glasom Crkve. Mi smo toliko rastreseni u ovom svijetu da ne prepoznajemo glasa Božjega ili nam on nije ugodan pa ga ne želimo čuti. Tko pita, kad ga savjest upozorava, da li je to Božja volje. Piše u Svetom Pismu da će ljudi odvraćati svoje uši od istine, a okretati će ih k bajkama i k onome što škaklja njihove uši, što je ugodno njihovim ušima. Zato pravi vjernik kršćanin svaki dan sebe pita: “Što mi je danas Bog govorio? U kojem događaju i susretu me je zvao? Jesam li poslušao njegov poziv i slijedio ga čineći dobro?”