U svetom Evanđelju slušamo jednu usporedbu koju je Isus upotrijebio da bi nam protumačio kako se moramo odnositi prema materijalnim, zemaljskim dobrima. Zato je pripovijedao priču o bogatašu koji je imao upravitelja nad svojim bogatstvom. Više stvari nam je Isus htio reći ovom pričom. Prvo, da nitko od ljudi nije gospodar ovozemaljskih dobara nego je samo upravitelj i to ne zauvijek nego za kratko vrijeme. Drugo, da će svaki od nas morati jednom položiti račun o svom upravljanju materijalnim dobrima ili nad povjerenim mu bogatstvom. Treće, kako upotrebljavati zemaljska dobra, kako se njima služiti i što s njima postići. Za ovog upravitelja kaže Isus da je loše upravljao, i zato je bio pozvan da položi račun jer ga je gospodar nakanio skinuti s uprave. No, tada je upravitelj tek shvatio čemu bogatstvo treba služiti. Razmišljao je pitajući se: „Kako ću sada, kad više ne budem upravitelj, živjeti? Kopati ne mogu, prosjačiti me stid. Tek tada mu proradila mudrost pa reče: „Idem si pomoću ovog povjerenog bogatstva steći prijatelje koji će me uzeti k sebi kad više ne budem upravljao bogatstvom. ” Tada uzme zadužnicu i onome koji je dugovao njegovom gospodaru sto bata ulja reče: „Piši pedeset. ” Onome tko je dugovao sto kora pšenice reče: „Piši osamdeset. ” Bio je nerazuman i loš upravitelj kad je uzimao bogatstvo svoga gospodara i razvratno živio upotrebljavajući ga samo na se i za se. Sada je tek postao mudar, kad je to bogatstvo rasipao za drugoga, davao drugome. Zbog toga ga je njegov gospodar pohvalio i nije mu uzeo upravu. Svima nama Isus time želi reći: „Napravite sebi prijatelje od nepoštenog bogatstva da vas, kad bogatstvo ovo nestane, prime vaši prijatelji u vječne šatore. ” Bogatstvo bi trebalo služiti za stvaranje prijateljskih odnosa među poslodavcem i radnikom, među veleposjednikom i siromahom. Tada bi bogatstvo bilo upotrijebljeno onako kako je Isus učio: „Steći si blago u vječnosti ovim prolaznim bogatstvom.