Čitanja: Iz 45,1.4-6; Ps 96; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Postoji država na Dalekom istoku koja se zove Butan, gdje ustav, koji se odnosi na cijelu zemlju, sadrži rečenicu: “Ljudska je sreća cilj države.”

Putnici koji su posjetili ovu zemlju kažu da sigurno osjetite nešto od ovog pozitivnog stava prema životu, od ove potrage za srećom, od ovog cijenjenja dobra.

Je li to zato što je tamo budizam državna religija i što ta filozofija uči miroljubivosti, strpljenju i harmoniji?

Valjda i tamo ljudi imaju svojih briga, boli, agresije i mračnih strana. Politički lideri u ovoj zemlji vjerojatno ne rade uvijek sve kako treba. Raj ne postoji nigdje na ovom svijetu i ne možemo mi ljudi uvijek biti dobri. Ali ovaj članak u Ustavu zvuči impresivno jednostavno i očito: “Ljudska je sreća cilj države.”

Pogledajmo zajedno današnje Evanđelje. Je li to ono što je Isus mislio svojim načelom: “Vratite caru carevo, a Bogu dajte Božje!”?

Bog i car, vjera i politika, crkva i država često su se tijekom ljudske povijesti sukobljavali, ponekad čak i u masovnim sukobima koji su predstavljali čak i smrtnu prijetnju.

Isus i njegovi suvremenici surovo su proživljavali te sukobe. Rimsko Carstvo okupiralo je, brutalno ugnjetavalo i iskorištavalo tada mali Izrael na rubu svijeta. Politički je to bila katastrofa!

Vjera u Gospodina, jedinog Boga, suočila se s konkurencijom mnogih rimskih bogova, a posebno cara, koji je dopustio da ga se obožava kao boga. Hram, najsvetije svetište, bio je obeščašćen. Lik boga-cara bio je vidljiv na rimskom novcu. Novac je bilo namijenjen i plaćanju poreza u hramu, gdje je vjerom bilo zabranjeno imati stranog boga ili praviti kip Božji. Ovdje se politika i vjera sudaraju smrtonosnom snagom. Što uraditi?

Stvari su takve kakve jesu. Moramo se nositi s činjenicama iz života, sviđale nam se one ili ne. Čak ni Isus nije mogao izbjeći ovaj sukob. Treba li se usuditi boriti i izboriti do kobnog kraja? Trebate li “popustiti”, izdati svoje principe i nekako se prevariti? Trebate li tražiti kompromise, predlagati rješenja, mijenjati svoja uvjerenja ili ih dalje razvijati?

Ne postoji jedno rješenje za sve: ono što je dobro u jednom slučaju može biti izdaja ili katastrofa u drugom. U svakom slučaju, Isusov poziv caru da radi na sreći svojih građana ne bi ga se posebno dojmio. S druge strane, Isusov poziv na otpor, na revoluciju, bio bi pravo samoubojstvo. Gdje je održiv put kroz ovaj opasni sukob?

“Daj caru ono što je carevo!” Ovaj novac s njegovom slikom pripada njemu. Novac je važan, ali nikako ne sve. Novac je moć. Car ima moć, gotovo svemoć. Ali samo djelomično! Novac ne može kupiti ljubav, iskrenu sreću i vječni život. Ako ste smrtno bolesni i duboko očajni, vaš novac više nije od velike koristi.

Jednog dana car će leći u grob i s njim njegova moć koja će za njega postati nemoćna. Nijedno ljudsko biće, pa ni car, nije gospodar života, ljubavi, smisla. Sve ljudsko je privremeno, krhko, prolazno.

„Daj Bogu ono što je Božje!“ Tko Boga shvaća ozbiljno i ljubav vidi kao najvažniju stvar u životu, dobiva određenu lakoću u svojim problemima i snagu u svojim brigama. Sve zemaljsko prolazi, nijedan vladar ne traje vječno, sav novac kad-tad gubi vrijednost. Što ostaje kad sve prođe?

Ljubav koju smo donijeli na svijet ostaje. Nada koju smo probudili ostaje. Ono što ostaje je sreća koju smo dali drugim ljudima. Ostaje osjećaj da smo živjeli smisleno.

Reći će netko: „Za to ne mogu ništa kupiti!“ Tako govori samo neuk čovjek, jer cara shvaća ozbiljnije nego Boga i vjeruje da novac ima veću vrijednost i dublje značenje od ljubavi. Činiti jedno, a prije svega ne ispuštati drugo: to je mudar život i dosljedna vjera. Poštujući cara, svijet, novac i dobra, ali ljubeći Boga svim srcem: Ovo je najvažniji izbor, najbolji put.