Bolest i patnja

Čitali smo u prvom čitanju kako strpljivi i pravedni Job razmišlja o svojoj nevolji koja ga zadesila. Kad je izgubio sve i imanje i vlastitu djecu i kad je sam udaren strašnom bolešću gube sjedio na smetlištu govorio je: “Mjeseci me jada zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.” To je uzdah svih bijednih i bolesnih. Gotovo se svaki čovjek nalazi pred otajstvom (neshvaćenom tajnom) trpljenja i muke na vlastitom životu i na životu bližnjih. Uvijek nam se nameće pitanje: “Zašto bolest, zašto patnja, zašto trpljenje ne samo materijalno nego i duhovno?” Zasigurno ne ćemo naći odgovor na to pitanje ni u filozofiji a ni u bilo kojoj drugoj nauci i znanosti. Za čovjeka su patnja, bol, trpljenje strašne činjenice koje pritišću ljudski život. Onaj koji nije osjetio bolest i neku duševnu patnju morat će se sresti barem sa starošću i smrtnim mukama. Mora čovjek s pravednim Jobom priznati: “Dani moji promakoše hitro bez ikakve nade. Spomeni se: život moj samo je lahor.” Čovjek zdrav, koji se podaje užicima nerado misli na druge koji nisu zdravi i koji ne uživaju ovaj život. To je veliki propust. Čovjek a pogotovo vjernik, mora vidjeti drugoga čovjeka pokraj sebe a osobito bolesnika i patnika. Svaka bolest, ako je prikažemo Gospodinu, ima spasiteljsko značenje, a naša briga za bolesne je vršenje zapovijedi ljubavi.

Vjekoslav Gabud