Božić – misa polnoćka

         Nikada u ljudskoj povijesti Bog nije bio tako blizu čovjeku kao one zimske noći, mirne betlehemske noći kad se  u jednoj bijednoj štalici u okolici gradića Betlehema rodio od Djevice Marije kao naš Spasitelj. Rodio se kao svaki drugi čovjek – kao nemoćno dijete koje ništa drugo ne zna niti što drugo može nego pružati ručice svakom koji mu se približi. Valjda ništa na svijetu nije čovjeku tako blizu i tako srcu priraslo – kao jedno dijete. Zato svemoćni Bog odabire lik Djeteta, pravog ljudskog djeteta da bude čovjeku i cijelom čovječanstvu najbliže što je moguće. No, ipak to Dijete iz betlehemske štalice nije samo nemoćno ljudsko dijete nego je pravi i vječni Jedinorođeni Sin Božji koji se utjelovio u krilu Blažene Djevice Marije i koji je one noći bio rođen. Na spomen njegova rođenja, njegova ulaska u svijet mi proslavljamo ovu svetu noć  jer nam doziva u pamet najradosniji događaj sve ljudske povijesti.

     Zašto se zbio taj događaj? Zašto Bog šalje svoga Sina u svijet? Zašto Sin Božji postaje čovjekom?  Koji je razlog svemu tome? To su pitanja koja  se sama od sebe nameću svakom razumnom čovjeku. Bogu, svega toga, nije trebalo. No, Bog očito želi čovjeku – želi cijelom čovječanstvu nešto darovati. Očito je da je ovo Dijete Božji dar čitavom čovječanstvu.

     Čovječanstvo je svojim grijehom izgubilo nešto veoma vrijedno što Bog želi vratiti  čovječanstvu. Što je to, toliko vrijedno, bilo izgubljeno? To je svjetlo – Božje svjetlo koje je Bog darovao Prvim Ljudima. To svjetlo je grijehom izgubljeno. Čovječanstvo od tada luta u tami grijeha, tami neznanja, tami beznađa, tami straha. Umjesto života i životnog svjetla čovječanstvo se  nastanilo, kako piše prorok Izaija, pokraj smrti, u tamu, u kraj pokraj smrti. Ljudsko obitavalište nije više bila zemlja – raj zemaljski  nego žalosna dolina suza u kojoj vreba smrt.  Piše Sveti apostol Pavao: “Očitovala se ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi”. Dalje piše prorok: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku i onima koji mrkli krsj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu”.

     Ovim činom Bog mijenja svijet. Bog mijenja budućnost čovječanstva, Bog mijenja nadu čovječanstva, Bog mijenja put čovječanstva.  Ondje gdje je bila tama, sad postaje svjetlost, tamo gdje je vladalo beznađe, sada se javlja nova nada, tamo gdje je smrt žela svoj danak, sada se javlja zora života.

     Drugo što nam Bog dariva ovim Djetetom je također izgubljeno grijehom, a to je mir. Mir je nešto što raste u srcu, a plodovi se vide izvana na čovjeku i oko čovjeka. Svaka miroljubiva misao počinje u srcu, jednako kao i svaka mržnja. Ako u srcu nema mira brzo se nastanjuje mržnja. Grijehom je čovjek izgubio mir srca, otjerao je mir i miroljubive misli a pustio je u srce mržnju i gadne osvetničke misli. Od onog nesretnog časa, od prvog krvoprolića nevinog Abela pa do današnjeg dana ima na zemlji mnoštvo nesretnih Kaina koji su kadri ubiti čak i brata koji siju mržnju oko sebe. Svi ratovi započeti već u davna vremena plod su onog unutarnjeg nemira u srcima ljudi. Sada ulazi Bog u ljudsku povijest kao vjesnik mira – ne samo vjesnik – On je sam mir. Već ga Izaija prorok naziva “Bog silni, Otac vječni i Knez mira”. Svi koji njega primaju, koji u njemu imaju svoje nade jesu uvijek pobornici mira na zemlji. Rođenjem Betlehemskog Djeteta na zemlji je jednom zauvijek proglašen mir kao neprocjenjiva vrijednost za koju se  vrijedno boriti. Rat više nije nikakva vrijednost na zemlji. Svi koji vode nepravedni rat ili su pomagači takvoga rata, osuđeni su dolaskom ovoga Djeteta.. Mržnja i osveta nema više vrijednosti. Mir i pomirenje postalo je jedini i pravi i ispravni put međuljudskih odnosa na zemlji. Čovjek dobiva na vrijednosti, čovjek i jest jedina vrijednost. Sam Bog nam je pokazao kolika je vrijednost čovjeka kad je sam poželio biti čovjek kad je htio čitavom svijetu pokazati prave vrijednosti.

      Piše Sv. Pavao: “Očitovala se ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi”.

     Eto, to je događaj ove noći koji je i nas vjerne ovdje okupio u ovoj radosnoj zajednici – ponajprije da se u duhu poklonimo Božjoj Ljubavi, čovjekoljublju našega Boga. Da se u duhu poklonimo Sinu Božjemu koji nam dolazi u liku Betlehemskog Djeteta i nastanjuje se na zemlji. U svjetlu tih događaja došli smo razmisliti o svom vlastitom životu i o svojim djelima.

     Najprije se pitajmo  hodimo li u svjetlosti koja se pojavila na zemlji ili smo zadovoljni da prebivamo negdje gdje smrt vlada? Još se pitajmo   je li mir u mojem srcu ili mržnja  i osvetničke misli?

     Ako ima išta vrijednoga na zemlji, onda je to ono što nam sam Bog daruje, što nam poklanja u ovom Djetetu a to je svjetlo i mir.

     Draga braćo! Mi smo se noćas okupili ovdje zato jer trebamo Božje darove jer cijenimo Božje darove. Mi noćas razmišljamo o velikoj Ljubavi Boga našega koji nam šalje Spasitelja. To zato razmišljamo jer osjećamo da nam je Spasitelj potreban – trebamo ga.

Onaj koji Spasitelja ne treba koji je zadovoljan samo onim što mu ova zemlja daje – za njega rođenje Sina Božjega u tijelu niti što znači, niti se tome raduje. Mi ga trebamo i od njega se spasenju nadamo. Mi i svoje slabosti priznajemo, ali vjerujemo u njegovu ljubav i milosrđe. Božić je za nas onaj dan kad je Bog pokazao ne samo humanost nego neshvatljivu ljubav prema čovjeku. Božić je sigurno dan kad se o humanosti u svijetu najviše razmišlja i govori. Bog sam ulazi u humane međuljudske odnose i utvrđuje ljubav među ljudima.

   Svaki od nas koji smo se noćas ovdje okupili, morao bi ponijeti odavde obnovljenu i ojačanu ljubav prema svakom čovjeku, morao bi ponijeti obnovljenu želju za mirom jer su to Božanski darovi koje nam je po svome Sinu poslao. Ako te vrijednosti ponesemo svojim kućama, moći ćemo svima oko nas zaželjeti sretan Božić, što i ja svima vama ovdje nazočnima i vašima kod kuće iz sveg srca želim. Amen.