(ČITANJA: Iz 55, 6-9; Ps 145, Fil 1, 20c-24. 27a; Mt 20, 1-16a)

U današnjoj prispodobi, radnici čekaju da ih netko unajmi. Gospodar vinograda se pogađa s njima – jedan denar za dan njihovog rada. Kad su na koncu dana vidjeli kako gospodar isplaćuje onima zadnjima, nadali su se više. No, ovdje gospodar nije dijelio zasluge nego svoju dobrotu. Oni koji su bili nezadovoljni primili su onoliko za koliko su se pogodili. Onima pak koji su došli kasnije gospodar ne isplaćuje po pogodbi, jer se s njime nisu ni pogađali, nego po svojoj dobroti. Ova prispodoba je svima nama pitanje – koliko surađujemo s Bogom? Svaki je čovjek pozvan od Boga na suradnju. Bog svakog čovjeka treba i zove ga na suradnju sa sobom u izgradnji ovoga svijeta. To je Božji vinograd. U tom poslu svaki čovjek mora uložiti svoj rad na dobro svijeta. Istina jest da mnogi grade, ali i mnogi razgrađuju. U toj nam je prispodobi Isus želio otvoriti oči da prepoznajemo prave vrijednosti i da se za njih zalažemo. Bog će znati nagraditi više nego smo mi svojim zalaganjem zaslužili.

Nalazimo se u jesenskom dobu kad se ubiru plodovi našega rada. Treba se sjetiti nekih važnih činjenica: Da je Bog ovaj svijet stvorio i uredio te ga kao takvog predao čovjeku na neprekidnu dogradnju. Da je Bog i druge pozvao da rade na njegovom djelu. Da nemaju svi ljudi poziv za isto vrijeme. Mi zapravo sastavljamo povijesne trenutke u dugoj ljudskoj povijesti. Bog, naime, želi svakome biti dobar i svakoga nagraditi, ne po zaslugama, nego po svojoj dobroti. On je Otac i u svoju dobrotu ne dozvoljava sumnjati. Božja se dobrota ne može mjeriti ljudskim mjerilima niti ljudskom logikom. Ona je veća i nadvisuje sva naša nadanja.

Zato dok razmišljamo o Božjoj dobroti, zamolimo Gospodina da nas nagradi po svojoj dobroti, a ne po našim zaslugama.