„Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“

Ljubav prema bližnjemu koju Isus spominje u današnjemu evanđelju središnja je mjerodavna norma za učenike za vrijeme njegove odsutnosti. Već kod pranja nogu znakovito je pokazao učenicima što im je činiti. Međusobna ljubav je znak dobrote i raspoznavanja kršćana. Zapovijed ljubavi prema bližnjemu bila je poznata i u Staromu savezu, no novost je u Isusovom ponašanju. On ju je pokazivao na osobit način. Kršćani se međusobno trebaju ljubiti onako kako je Isus ljubio svoje učenike. To je moguće stoga jer Isus tako ljubi. Isusova bezgranična, u darivanju života istovremeno zapečaćena ljubav, temelj je međusobne ljubavi. Ova nova zapovijed je i konkretni etički zahtjev. Uz tu ljubav neizostavno se veže i vjera. Vjerovati i ljubiti dvije su referentne točke na kojima počiva kršćanski život i tih točaka sve kreće.

Ljubav prema bližnjemu pokazatelj je ljubavi prema Bogu. Tko ljubi svoga bližnjega taj ljubi i Boga. Ne može netko reći da ljubi Boga, a svoga brata ne ljubi. Ne možemo ljubiti Boga koga ne vidimo, a ne ljubimo svoga brata koga vidimo. Ljubav prema bližnjemu ujedno je i ljubav prema Bogu. Jedna ljubav ne isključuje drugu, jer proizlaze iz istog izvora. Iskustvo nam pokazuje da nije lako ljubiti na Božji način. Apsurd je očekivati da će nam na našu ljubav uvijek biti odgovoreno barem jednakom mjerom. Pri tome je važno znati da se Isusova zapovijed ljubavi ne bazira na osjećajima koliko na djelima. Bog nas poziva na djelotvornu ljubav, dakle vjera ljubavlju djelotvorna.

Je li moguće ljubiti onako kako je Isus zapovjedio? Moguće je, jer On čini se u nama sve novo po svom milosnom djelovanju. Isusova ljubav je jaka, prodorna i nenametljiva ljubav. Ona se ne da zaustaviti niti mnogim nevoljama koje zadese one koji se odvaže krenuti Isusovim putem. Bit će nevolja i raznih zapreka, zato je ljubav potrebno konstantno raspirivati i međusobno se potpomagati i učvršćivati. I na koncu, ne samo da će nas drugi prepoznavati po toj međusobnoj ljubavi, nego će nas i dragi Bog na koncu našega života pitati jesmo li ljubili.

HKR