Čitanja: Mudr 12, 13. 16-19; Rim 8, 26-27; Mt 13, 24-43

Bog uvijek sije samo dobro. Govore prve stranice Svetog Pisma. Još u početku đavao je posijao zlo u srcima ljudi. Od tog dana rastu zajedno i zlo i dobro. U toj spoznaji uvijek se nađe ljudi koji misle da bi Bog mogao očistiti svijet od zla. Ne možemo unaprijed nekoga proglasiti zlim, a drugoga dobrim. No, svaki od nas ima jednu mjeru po kojoj sebe može prepoznati a to je savjest. Svaki će biti suđen prema svojoj savjesti. Mnogi se pitaju zašto Bog ne uništi zlo i iskorijeni zle ljude? Bog tako ne može postupati. Kad bi Bog tako učinio, učinio bi to protiv svoje odluke jer je On sam htio stvoriti čovjeka kao sasvim slobodno biće. To je bila Božja odluka. Kako bi onda Bog mogao raditi protiv svoje odluke. Zato Bog poštuje svoju odluku i ljudsku slobodu. Svaki čovjek ima dosta vremena da raste i da donese plod dobra ili plodove zla. Svako se stablo najbolje prepoznaje po plodovima. Dobro stablo rađa dobrim plodovima, a zlo stablo rađa zlim plodovima. Svaki se čovjek sam mora odlučiti kakvim će plodovima roditi. Bog svakome ostavlja dosta vremena i dosta šansi da se sam odluči. No, Bog čeka vrijeme žetve. Bog čeka onaj čas kad će se konačno morati odijeliti zlo od dobra. To će biti zadnja Božja pravda. Svaki čovjek lako prepoznaje u sebi što je vrijedno Kraljevstva Božjega, a što je vrijedno vječne osude u paklu. Sudbina je naša u našim rukama, a sud i pravda su u Božjim rukama. Zašto je Isus pripovijedao ovu prispodobu? Očito da je Isus želio da mi sami sebi presudimo i sebe spoznamo – da sami sebe smjestimo ili među pšenicu ili među pljevu – da sami sebe vidimo gdje i kako rastemo – je li kao plemenita pšenica ili kao korov, drač i kukolj. Htio je Isus da mi budemo upoznati i s konačnicom. Sigurno je da ne ćemo moći pobjeći Božjoj presudi. Kao što pšenica i kukolj moraju doživjeti žetvu i tada će svaki od nas naći svoje mjesto kad žeteoci počnu skupljati plodove njive. Tako će biti na koncu svijeta. Tada će konačno zasjati Božja prava.