Isus je jasno rekao da dobro sjeme donese samo onda plod ako padne na dobro pripremljeno tlo. To znači da je Božja riječ plodosna samo onda ako padne u dobro i spremno ljudsko srce. Koliko smo puta slušali Božju riječ koja je došla k nama u naše srce preko slušanja, preko tumačenja, preko propovijedi, preko čitanja Biblije i pobožnih knjiga, možda preko opomene prijatelja. Je li se je primila i ukorijenila u našem srcu? Ako nije – tko je kriv? Bog je sigurno bacio dobro sjeme, a mi smo možda imali tvrdo, suho, trnjem požuda i strasti, trnjem želja za užicima, trnjem želja za imetkom, trnjem želje za slavom i mnogim zemaljskim brigama zatrpano srce pa je Božja riječ ostala bez ploda. Propovijeda jedna zgoda iz života Sv. Augustina. Bio je čovjek veoma učen, bez vjere, sklon svim mogućim strastima, čak nekim krivovjerjem i Božja riječ nije mogla prodrijeti u njegovo srce. No, njegova je majka Monika dvadeset godina molila za obraćenje svoga sina, ali kao da nije koristilo. Jednom zgodom prolazio je on pokraj milanske katedrale. Čuo je unutra neki govor i svratio onako usput da vidi. Kad je ušao u katedralu Sv. biskup Ambrozije je baš govorio o obraćenju. Čim je zapazio Augustina povikne iz propovjedaonice: „Ako su mogli ovi i ove, zašto ne bi ti, Augustine“? Nato je Augustin izašao iz katedrale ali neprekidno su mu u ušima zvonile riječi sv. biskupa Ambrozija: „Ako su mogli. . . . zašto ne bi ti Augustine? “ Ova je riječ Božja bila snažna i pala je u tom momentu na plodno tlo u raspoloženo srce i Augustin se obratio, pokajao za sve svoje grijehe i postao svećenik i biskup i veliki svetac. Božja riječ ne može ostati bez ploda. Ona mora oploditi ljudsko srce. Ne smije se vratiti bez ploda. Jedino mi možemo biti odgovorni ako nismo svoje srce otvorili Božjoj riječi. Potrudimo se da Božja riječ dospije kao plodonosna kiša u naše srce. Neka je Bog posije sjeme i dadne da uzraste i višestrukim plodom urodi.