Čitanja: Izl 20,1-17; Ps 19,8-11; 1Kor 1,22-25; Iv 2,13-25

Mnogi današnji vjernici prigovaraju Bogu i Crkvi što postoje neke zapovijedi. Najviše im smetaju zapovijedi koje imaju negativni predznak: “Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.” “Ne ubij.” “Ne sagriješi bludno. “Ne ukradi.” “Ne reci lažna svjedočanstva.” “Ne poželi tuđeg ženidbenog druga.” “Ne poželi nikakve tuđe stvari.” Uvijek jedno te isto prigovaraju: “Zašto nam to brani?”. Taj “ne” na početku pojedine zapovijedi najviše ih smeta.

Nekada su, u počecima Crkve, onima koji su se poželjeli krstiti na početku Korizme predale svakome u ruke i pred pamet Deset Božjih zapovijedi da ih prouči i ako ih mogu držati mogu se i krstiti. Zatim su im dali “Vjerovanje” s jednakom nakanom da ga prouče i odluče se da li to mogu vjerovati. Onda su im na kraju predali molitvu djece Božje koju nas je sam Isus naučio moliti: “Oče naš”. Tako je svaki pripravnik na krštenje koji su se nazivali “katekumeni” dobio na znanje i zapovijedi i vjeru i molitvu. Onaj koji nije mogao prihvatiti zapovijedi nije mogao prihvatiti ni vjeru ni molitvu. K Bogu se može pristupiti samo držeći njegove zapovijedi, tj. slušajući njegovu volju, vjerom ga prihvatiti ne kao velikog i strogog gazdu nego kao dobrog Oca.

Božje zapovijedi nije izmislio Bog da ljude nervira i muči nego baš obrnuto – da čovjeku pomogne dostojanstveno i slobodno živjeti u odnosu prema Bogu, prema bližnjemu, prema prirodi oko sebe i prema samome sebi. Božje zapovijedi nam pomažu da postanemo svjesna i odgovorna bića – sretna u ovom svijetu. Odbacimo li Božje zapovijedi ostali smo nesretni i sami sa sobom nezadovoljni kao neostvarena bića.