Čitanja: Sir 15,15-20; Ps 119; 1Kor 2,6-10; Mt 5,17-37

Neki unutarnji glas stalno govori čovjeku: “Ovo smiješ, ovo je dobro, a ono ne smiješ, ono je zlo”. To je glas savjesti, to je glas Božji u nama. Taj glas nitko ne može do kraja utišati. Taj će glas, i onda kad ga duboko zakopaju ispod ruševine ljudskog nemorala, vikati. Glas savjesti uvijek će se moći čuti. Zato je svaki čovjek svjestan svoje odgovornosti. Svjestan je kad radi u skladu sa svojom savješću a zna i onda kad je svjestan da radi protiv svoje savjesti. Taj glas savjesti sudi čovjeku. Ako je postupio u skladu sa svojom savješću njegova ga savjest hvali i govori mu: “To si dobro učinio”. Ako pak radi protiv svoje savjesti, glas savjesti ga kori govoreći mu: “To nisi smio učinit, to je zlo”. Čovjek je dakle osuđen da se sam odlučuje, tj. da se služi svojom slobodom. A čovjek često postupa protiv svoje savjesti. I sveti Pavao piše: “Osjećam dva zakona u sebi. Jedan koji me vuče dolje i drugi koji me vuče prema gore”. Što kaže Isus o slobodi i o moralnom zakonu, čitamo u današnjem Evanđelju. Isus Božjem zakonu daje svu težinu govoreći: “Nebo će i zemlja proći prije nego će ijedan potezić iz zakona nestati. Nisam došao ukinuti, nego usavršiti zakon Božji”.

Kakav stav prema Božjem zakonu treba zauzeti? I to Isus objašnjava: “Ako te oko sablažnjava, tj. ako je oko krivac protivljenju Božjem Zakonu, iskopaj ga. Jer ti je bolje jednooku ući Kraljevstvo Nebesko, nego s oba dva oka otići u oganj vječni. Ako te ruka tvoja sablažnjava, odsijeci je, jer ti je bolje s jednom rukom ući u Kraljevstvo Božje, nego s obje ruke otići u pakao. Kakav je naš stav prema Božjem zakonu? Je li je naš cilj konačna sreća u nebu ili nam je nešto drugo, zemaljski cilj našeg života?

Sve što je Bog čovjeku dao: razum i slobodu, zakon Božji, savjest; sve mu je to Bog dao da ga dovede do konačnog spasenja. Uzmimo ono što nam Bog daje za naše dobro i čvrsto se toga držimo.