Ova prispodoba govori o darovima i karizmi koju svaka osoba dobiva od Boga da bi mogla rasti u hodu prema konačnom Božjem kraljevstvu. Nitko nije zakinut u životu. Kapital je ponuđen i svakome dodijeljen, treba se potruditi oko njega, integrirati ga u svoj život i pretvoriti u djelo. Nemoguće je bježati od odgovornosti. Makar to bio i jedan talent, moguće ga je upotrijebiti. Imati darove, a ne dati na njih odgovore put je u osobnu smrt.

Postoji u životu tisuću razloga da čovjek bude obeshrabren, ali treba smoći snage i s povjerenjem u Isusa koračati naprijed, jer ako napraviš korak ima nade i mogućnosti da se nešto promijeni, ali ako ostaješ u svome statičnom i bezvoljnom stanju, imaš samo jednu mogućnost: potonuće u tamu vlastitih dubina iz kojih se nećeš moći izvući jer od tame nećeš vidjeti puta.

Poruka je nama: svatko od nas prima darove prema osobnoj sposobnosti i mogućnosti da ih upotrijebimo za vlastitu izgradnju i izgradnju drugih s kojima smo pozvani graditi Božje kraljevstvo već ovdje dok hodamo ovom zemljom. Možda se možemo zapitati: Tko je za mene Bog? Osoba ili nešto…? Kakvog Boga zamišljam: boga koji sjedi negdje u visinama i samo čeka gdje ću pogriješiti da odozgo spusti na mene stotinu prokletstava; kao čarobni štapić: kada mi zatreba upotrijebim ga da eventualno skine s mene zlo koje me zadesilo ili udovolji mojoj momentalnoj potrebi…?!; Boga strogog suca koji će me dočekati da me kazni za sve moje ljudske nespretnosti…? Ili, je moj Bog, Bog ljubavi, saveza, koji sa mnom hoda i u meni po snazi svoje otkupljujuće krvi dovršava svoju sliku i vodi me prema svome vječnom kraljevstvu gdje ću s Njim vječno živjeti radost ljubavi i Njegove božanske dobrote?