Čitanja: Ez 33, 7-9; Ps 95, 1-2.6-9; Rim 13, 8-10; Mt 18, 15-20
Današnje Evanđelje iznosi Isusovo mišljenje o jednom problemu koji se neminovno javlja u svakoj zajednici. Taj se problem javlja kad se pojedini član ne obnaša ili ne vlada po pravilima te zajednice, kad njegov život i njegovo vladanje postane zlo i loše za tu zajednicu. Jedan član zajednice može učiniti i radost i žalost i ponos i sramotu cijeloj zajednici svojim uspjehom, neuspjehom ili svojim grijehom i zlim vladanjem nanjeti sramotu svojoj zajednici. Danas je u Evanđelju riječ o vjerskoj zajednici koju je Isus osnovao, a zove se Isusova Crkva. Članove te zajednice ne povezuje krvno srodstvo, nego zajednička vjera i duhovni život započet na Sv. Krstu. Na Krštenju, naime, svi primamo isti božanski života po kojem svi postajemo međusobno braća u Kristu. Imamo iste poglavare koje je sam Krist postavio: papa, biskupi, svećenici i druge služitelje Crkve, a zajednička nam je briga postići vječni život i spasenje. U toj se zajednici mogu vrlo lako pobrkati međuodnosi grijehom i zlom svake vrste. Kako riješiti taj problem? Isus iznosi i preporuča samo jedno sredstvo, a to je opomena. Isus nabraja čak četiri vrste opomene: prva je nasamo “u četiri oka”, druga je “pred svjedocima”, treća je “pred cijelom Zajednicom”, a kao četvrti odnos, Isus iznosi, ako se ništa od prve tri opomene ne ostvari “neka ti bude kao poganin” tj. izopćenje iz zajednice. Svaka od ovih opomena mora u sebi sadržavati pravdu, kritiku, a napose veliku ljubav. Opomena ne smije imati ni trunka mržnje ili osvete. Opomenu bez ljubavi Isus kritizira u usporedbi: “Kako vidiš trun u oku brata svoga a ne vidiš brvna u svom oku. Izvadi najprije brvno iz svog oka pa ćeš bolje vidjeti trun u oku tvoga brata”. Sve vrste opomene moraju imati samo jedan cilj, a to je spasiti grješnika. Ako ga opomeneš pa se popravi, kaže Isus, spasio si svoga brata. Ako ga opomeneš a on ne posluša, on će propasti ali ti ćeš se spasiti. Ako pak ne opomeneš i on zbog toga propadne kriv si za propast svoga brata. Prvo neka se danas ispitaju roditelji. Opominju li oni svoju djecu?
Jedni drugima dugujemo ljubav! U svakom bratu ili sestri nalazi se moj brat ili sestra koje sam dužan ljubiti. Uvijek, pa i onda kad je brat ili sestra pogriješio. Osobito onda. Isus Krist je prisutan u bratu i sestri koji griješe, kao što je prisutan u onome tko je gladan, žedan, bos, gol, u tamnici… I naša ljubav, želimo li da naša bratska opomena bude djelotvorna i naša pomoć bližnjima neuvredljiva, treba biti stvarna, poput one Kristove. To je ljubav koja se ne zaustavlja na riječima, nego ih, a osobito riječ ljubav, pretače u konkretna djela, djela ljubavi. To je, koristit ću neke izraze iz Hvalospjeva ljubavi (1 Kor 13), velikodušna ljubav. I dobrostiva. Ljubav koja ne zavidi, ne hvasta se i ne nadima. I nije nepristojna i razdražljiva, niti pamti zlo. Ona nema osobnog interesa. Ne daje se da bi joj se uzvratilo. Stalo joj je do pravde i istine. Ona je ljubav koja vjeruje. I koja se nada. I nikad ne osuđuje, nego uvijek oprašta. I spremna je uvijek i svima priteći u pomoć. To je sveopća ljubav. Ona nikoga ne isključuje. Ne zaustavlja se na onima koji nam se sviđaju, onima naše rase, klase, nacionalnosti, vjere… Ljubav je to koja je otvorena svima. To je, zapravo, ona ljubav koju je Bog u Isus Kristu imao i ima prema nama. Ljubav koja se dala razapeti.
Nasljedujemo li Isusa Krista, a on nam je prošle nedjelje rekao kako to možemo činiti – „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ – i mi možemo biti dionici te ljubavi u svemu što činimo, pa i u bratskoj opomeni. Jedino tako, zapravo, ima smisla i činiti to što činimo. Bez ljubavi sve je beskorisno. S ljubavlju sve postaje moguće. Pa i to da budemo prepoznati kao oni koji su Kristovi, sada i u sve vjekove.