(ČITANJA: Lev 13, 1-2. 45-46; Ps 32; 1Kor 10, 31 – 11, 1; Mk 1, 40-45)

U evanđeoskoj zgodi Isus, kad je vidio da k njemu dolazi gubavac, suosjeća s njime. Srce je Isusovo puno samilosti i suosjećanja s ovim gubavce. Što čini Isus? Ispruži ruke, dotače ga se i reče: «budi čist! ». Najupečatljivije je da Isus dotiče gubavca, jer je to apsolutno zabranjeno po Zakonu. Dotaći gubavca, hoće reći, da se time – s religioznog gledišta – sam time zarazio, tj. postao nečist.

Isus dotiče gubavca, a u tom slučaju zaraza s gubavca ne prelazi na Isusa, dok s njega na gubavca slijedi ozdravljenje. Čistoća Isusova se otkriva kao utjecajna i pozitivna u svijetu; povezanost s njom očišćuje gubavca. Umjesto da se zarazi nečistoćom gubavca, Isus mu podjeljuje vlastito očišćenje. Tu se trebamo diviti bilo Isusovom suosjećanju bilo njegovoj hrabrosti, koji ne strahuje od zaraze, već je zabrinut da gubavcu udijeli očišćenje i zdravlje.

U Crkvi je guba tradicionalno prikazana kao slika grijeha. Danas se više ne misli da ona može biti uzrok nečistoći. Nijedna bolest nije uzrok nečistoće. Bolest je samo tjelesna činjenica koja nije povezana uz religiozno stanje neke osobe. Štoviše, u tom slučaju, netko može biti još više sjedinjen s Bogom, jer bolest sa sobom nosi i dragocjene milosti. Ali je i istina da je grijeh prava guba; on je to što nas čini nečistima pred Bogom.

Stoga nam je dužnost biti očišćeni. Dakle, možemo i moramo se i mi obratiti Gospodinu s vapajem kakvim mu se obratio gubavac: «Ako hoćeš, možeš me očistiti! ». A u sakramentu pomirenja s Gospodinom kaže nam: «Hoću, budi čist! ». Time guba grijeha iščezava, te nam je vraćeno puno pravo dioništva u kršćanskoj zajednici, vraća nam se sudioništvo i povezanost s Bogom, zajedništvo s Duhom Svetim i ljubavi Gospodnjom.