Svi ljudi svijeta uvijek nešto čekaju. Čini se da je ovaj svijet samo jedna velika čekaonica. Što čekamo? Čekamo da nam se ispune naša nadanja i naše želje. Naime, uvijek nam nešto manjka pa čekamo da nam se to ostvari. Dok smo bili mali, čekali smo da toliko narastemo da možemo poći u školu. Onda smo opet čekali da završimo školu. Onda smo čekali nekakav posao…. . Mnogi čekaju i traže dobar posao, a neki čekaju da se domognu vlasti. Svi koji su bolesni čekaju da ozdrave. Radnici čekaju dobru mirovinu. Mnogi roditelji čekaju da svoju djecu nekako osiguraju i nađu im dobar posao. Starci čekaju mir u svojim staračkim danima.

A onda – svi čekamo dug život. Kolikima se te želje ostvare? Kad se najmanje nadaju, pokuca sudac na vrata njihova života i pozove ih na konačni obračun. Na koncu konca sve će se to nama dogoditi htjeli mi ili ne a dogodit će se onda kad se najmanje nadamo. Najvažnije je, dakle, čekanje suca naših savjesti, svih naših misli, riječi, djela i propusta. Svi mi, mislili na to ili ne, idemo prema smrti, a onda ćemo ugledati Krista suca. Otvorit će se knjiga našega života. Bit će to važan čas. Hoće li nas Isusova ruka uputiti prema svjetlu? Na taj dan i na taj čas, Isus nas stalno upozorava: “Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa kad Sin Čovječji dolazi”. Do tog dana morat ćemo mnogo toga na sebi promijeniti. Treba se uputiti prema gori Sionu, tj. Kristu i njegovoj Crkvi i naučiti slušati njegovu riječ. Mačeve mržnje treba prekovati u plugove, koplja u srpove i hoditi u Gospodnjoj svjetlosti da bi se na kraju mogli s pravom svjetlošću sresti. Uozbiljimo se, braćo, za taj čas.