Iz svakodnevnog iskustva vidimo kako vrijeme dolazi i prolazi. U toj prolaznosti vremena vidimo da zajedno s vremenom i ljudi dolaze i odlaze – rađaju se i umiru. U tom prolaznom vremenu i ljudi i Bog imaju samo jedan zadatak; da se međusobno susretnu. Da bi uopće moglo doći do tog susreta moraju se uputiti jedan prema drugome – mi prema Bogu i Bog prema nama. Očito je, ako mi promijenimo pravac da do susreta ne će moći doći. Bog nikada ne može promijeniti pravac. Taj susret čovjeka s Bogom događa se na više načina. Susret se može dogoditi po vjeri i sakramentima i zato ga zovemo milosni ili sakramentalni susret. Događa se u svetim sakramentima koji su znakovi Božje prisutnosti među nama kao što su: sakrament Krsta, svete Potvrde, svete Ispovjedi i svete Pričesti. Ako te sakramente s vjerom primamo Bog po svome Sinu Isusu Kristu, našem Spasitelju dolazi k nama i započinje u nama Božanski život po svetom Krstu. Po svetoj Potvrdi Bog taj život učvršćuje u nama. Po svetoj Pričesti Bog taj život hrani u nama a liječi ga u svetoj Ispovjedi ako je grijehom ranjen. Jasno je da taj Božanski život u nama moramo neprekidno podržavati molitvom, čitanjem sv. Pisma i tumačenjem Božje riječi iz svetog Pisma. Zato kod svete liturgije obavezno čitamo Božju riječ i tumačimo je u propovijedanju. Po svojoj riječi sam Bog nam progovara. Susret s Bogom dogodit će se svakome od nas na kraju našeg vremena, na kraju ovozemaljskoga života. Taj susret nitko od ljudi nikada nije izbjegao a niti ga može izbjeći. Taj susret je neminovan. Tada ćemo se sresti Krist kao Spasitelj i Sudca a sebe kao suđene. U tom času ništa se više ne može izmijeniti. Bit ćemo suđeni po djelima koja smo za zemaljskog života činili bilo dobro ili zlo. Sudac će biti pravedan i milosrdan. Smrt dolazi kao tat, dolazi iznenada i onda kad joj se nitko ne nada. Baš zbog te iznenadnosti smrti Isus nas upozorava na neprekidnu budnost: „Budni budite!“