Čitanja: Mudr 18,6-9; Ps 33; Heb 11,1-2.8-19; Lk 12,32-48

Današnje čitanje iz Starog zavjeta i poslanice Hebrejima spominje ona davna obećanja koja je Bog dao pravedniku Abrahamu. Bilo mu je obećano da će postati otac velikoga naroda unatoč tome što nije imao djece. Abraham nije posumnjao u Božje obećanje, nego je čekao ispunjenje Božjeg obećanja. Dočekao ga je. Već u poodmakloj dobi žena mu je Sara rodila sina Izaka. U Izaku je bilo sve Abrahamovo iščekivanje i u Izaku je bilo ispunjenje Božjih obećanja. Vidio je sinove svoga sina i sinove njihovih sinova. Vidio je početke velikoga naroda izraelskoga. Izraelci su u egipatskom ropstvu čekali obećanje ispunjenja koje im je Bog dao. „Dovest ću vas u vašu zemlju.“ Nakon četiristo godina robovanja Bog ispunjava svoje obećanje i iz Egipta izvodi veliki narod u slobodu i Obećanu zemlju.

Današnje pak sveto Evanđelje govori o onom velikom obećanju koje Bog daje po svom Sinu Isusu: „Svidjelo se Ocu vašem nebeskom dati vam Kraljevstvo. Ovo zemaljsko prodajte i dajte siromasima, a sebi pribavite blago na nebu koje kradljivac ne krade.“

Isus odmah iza toga nadodaje i uputu kako čekati ispunjenje Božjih obećanja i kaže: „Uvijek budite budni u vjeri, uvijek spremni na susret s Bogom kao vjerni njegove sluge koji čekaju svoga gospodara, a niti ne znaju kad će doći.“ Oni bdiju, kaže Isus, da odmah otvore čim gospodar dođe i pokuca. Ako nas Bog takve nađe kad stigne i pokuca na vrata našega života, kaže Isus: „Posadit će nas za stol i sam će nam posluživati u vječnosti.“

Draga braćo i sestre u Kristu, mi smo u svetom krštenju obećali da ćemo ga vjerno čekati, a on je vjeran svome obećanju.

Iako riječi današnjeg Evanđelja mogu zvučati neugodno i prijeteće, one su ipak Radosna vijest. Posebice onima koji u njima naslućuju dublju logiku. Zašto? Čekati Gospodina ne znači stalno gledati u nebo, nego Njegovo svjetlo prolijevati zemljom. Upaljene svjetiljke ne služe samo iščekivanju, nego osvjetljavaju dom u kojem učenik živi. Osim puta u nebo, one obasjavaju zemaljske putove i stranputice. I, na koncu, radost na radost! Bog ne dolazi kao lopov nego dolazi u radosti. Onome tko je tražio iskru svjetla u Njegovoj riječi i po njoj ušao u dubine istine, pravde, ljubavi i mira, Bog se raduje. Takav će ga iznenaditi i začuditi. I u čuđenju i radosti, Bog će biti toliko ushićen da će ga posaditi za stol i posluživati ga! Smije li učenik život provoditi snužden pred takvim Bogom? Blago tog sluge ne počinje kad ga Bog postavi za stol. Njegovo blago počinje davno prije, onda kada mu je Bog odlučio nešto povjeriti: kada mu je povjerio običan zemaljski život i u taj život stavio sjeme vječnosti – a to su zrake istine, pravde, ljubavi i mira. Njegovo je blago što je bio budan i primijetio ih, prigrlio i dao im svoju dušu – gdje mu je blago, tamo će mu biti i srce! Stoga, tko u današnjemu Evanđelju vidi Radosnu vijest, blago njemu! On zna gdje će mu srce: već ulazi u radost Onoga tko mu pripravlja užitak tijela i duše na zemlji i gozbu u vječnosti!

dr. Ivica Čatić

Čitanja: Prop 1,2; 2,21-23; Ps 90; Kol 3,1-5.9-11; Lk 12,13-21

Dva su tipa ljudi poznata na ovoj zemlji. Jedne zovemo umnim i pametnim, a druge zovemo bezumnima. Uman ili razuman čovjek sve svoje misli, riječi i djela postavi pred ogledalo svoje pameti, svoga uma i želi ih dovesti u sklad s pameću, kako mi to obično kažemo. Razuman čovjek misli ono što mu razum odobrava. Razuman čovjek govori što je pametno, što je u skladu s njegovim razumom. Ljudski razum je kao svjetlo kojim čovjek po mraku može opaziti, vidjeti i gledati što je dobro, što je ispravno. Čovjek mora najprije vidjeti što valja, a što ne valja. Mora upotrijebiti svoj razum da bi to spoznao. Bezuman čovjek ima doduše, svjetlo razuma, ali ga ne upotrebljava. Ostavlja svjetlo i luta po tami tražeći što bi bilo dobro. Ludost je i bezumnost ostaviti svjetlo i lutati po mraku. U ovom životu čovjek susreće i dobro i zlo. Susreće prolazno, vremenito i neprolazno, vječno. Sve što čovjek susreće to mu se i nudi pa je čovjek prisiljen svjetlom svoga razuma birati, odabirati dobro ili pametno, ako odabere što je u skladu s razumom, a ludo i nepametno, ako nije upotrijebio razum. Nastavi čitati Što si pripravio, čije će biti? →

Blagdan je Preobraženja Gospodinova, uzvišeni događaj iz Kristova života koji su opisali evanđelisti Matej, Marko i Luka. Spominje ga i sv. Petar u svojoj Drugoj poslanici jer je s Ivanom i Jakovom bio očevidac tog događaja kojeg nikada nije mogao zaboraviti. U drugoj polovini svoga apostolskoga života Isus se jedne večeri s trojicom odabranih apostola popeo na goru Tabor, što se poput kakvog divovskog stošca iz plodne Ezdrelonske doline diže nebu pod oblake. Bila je noć, Gospodin je po običaju molio, a učenici su od umora pozadrijemali. I dok je Isus molio, „lice mu zasja kao sunce“ (Mt 17, 2), a „njegove haljine postadoše tako sjajno bijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji“ (Mk 9, 3).

Ostatak događaja majstorski opisuje sveti Luka. „I gle, dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu. Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: ‘Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.’ Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše, a iz oblaka doprije glas: ‘Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!’ U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli“. (Lk 9, 30-36). Nastavi čitati Preobraženje Gospodnje →

Čitanja: Post 18,20-32; Ps 138,1-3.6-8; Kol 2,12-14; Lk 11,1-13

Što je to molitva? Moliti znači ponajprije ponizno stati pred Boga. Nema molitve bez poniznog stava. U kršćanstvu je uobičajeni stav u molitvi klečanje na oba koljena ili pobožno i mirno stajanje. Oholi ne mole. Oni samo blebeću ustima neke riječi što uopće nije molitva. Molitva može biti poklonstvena. To je ona molitva kojom se Bogu priznaje veličanstvo i kojom se Bogu klanjamo. Molitva može biti i prozbena, kojom od Božje dobrote nešto molimo: „Daj nam, dobri Bože, to što te molimo.“ Molitva može biti i zahvalna. Tom molitvom zahvaljujemo Bogu na svim njegovim darovima i dobroti. Zato kažemo: „Zahvaljujemo ti, Bože, na primljenim darovima.“

Prva karakteristika svake molitve mora biti ustrajnost. Nije dosta samo jedanput skočiti pred Boga i na brzinu mu izraziti svoju želju. Isus je u onoj prispodobi o čovjeku koji noću od prijatelja traži kruha dao primjer ustrajnosti. Onaj čovjek nije odustajao ni onda kad mu je prijatelj iz kuće odgovarao: „Već svi spavamo i djeca su sa mnom.“ „No, kaže Isus, ako mu nije dao od neke prevelike dobrote i prijateljstva, ali je ustao i dao mu zato što je bio ustrajan.“ Nastavi čitati Molitva →

Čitanja: Post 18,1-10a; Ps 15,2-4.5ab; Kol 1,24-28; Lk 10,38-42

Zanimljiva je zgoda koju u današnjem Evanđelju pripovijeda evanđelista Luka. Isus i apostoli našli su se u prijateljskoj kući Lazarovoj. Sestre Lazarove Marta i Marija primile su Isusa s radošću kao vrlo cijenjenog gosta. Marta želi Isusa što bolje pogostiti, a Marija želi Isusa samo čuti. Martin posao, primiti i podvoriti gosta, jest sigurno plemenit i dobar. Isus ga je sigurno pohvalio, ali ako treba ocijeniti i vagnuti što je važnije – briga za tijelo ili briga za dušu, onda je ovo drugo – briga za dušu – mnogo važnija. To je Isus izričito naglasio kad je rekao Marti: „Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je samo potrebno. Marija je izabrala najbolji dio koji joj se ne će oduzeti.“

Ako danas promatramo ovaj svijet čini nam se da je sva briga samo za ovozemaljsko, samo za tijelo. Pobrinuti se da možeš dobro jesti, dobro piti, lijepo se odijevati, ugodno se zabavljati, imati dobar i jaki izvor materijalnih zarada, postići dobar društveni položaj, postati netko i nešto, to je jedina želja današnjeg čovjeka pa na žalost i mnogih kršćana vjernika. Nastavi čitati Do nogu Gospodinovih →

Marta i Marija

„U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«“

U današnjem Evanđelju evanđelist Luka govori o Isusu koji, putujući prema Jeruzalemu, ulazi u jedno selo u kojoj su ga ugostile dvije sestre: Marta i Marija. Obje Gospodinu iskazuju gostoprimstvo, ali to čine na različite načine. Marija je sjela do Isusovih nogu i slušala njegovu. Marta je, naprotiv, bila zauzeta posluživanjem. U jednom trenutku ona kaže Isusu: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne”. A Isus joj odgovori: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti”. Nastavi čitati Angelus pape Franje →

Čitanja: Pnz 30,10-14; Ps 69; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37

U čovjeku, uz mnoštvo sklonosti koje vode čovjeka prema dobru, ali i prema najvećim zlima, postoji jedan straha od Boga i strah pred vlastitom savješću. Zato se čovjek neprestance pita: Kako mi valja činiti da pravo i dobro učinim? Gdje će čovjek naći odgovor? Svakako, ako hoće zauzeti pravilni odnos prema Bogu, mora nekako doznati što Bog od njega želi, što Bog od njega hoće, što Bog od njega očekuje. Ukratko rečeno, čovjek treba doznati Božju volju.

Što Bog traži od svakog čovjeka? Bog želi da mu čovjek služi, da mu pokaže ljubav na djelu. Ne traži Bog nekog teoretskog priznanja, nego praktični život. Mnogi, zajedno s onim zakonoznancem kojega današnje Evanđelje spominje, pitaju: „Gdje naći i susresti Boga da ga uslužimo?“ Bog nam nije daleko. Prilazi nam sasvim blizu u svakom potrebnom čovjeku – u njemu susrećemo Boga. U tom potrebnom čovjeku uslužujemo Boga. To je u današnjem Evanđelju Isus jasno i otvoreno pokazao odgovorivši zakonoznancu na pitanje: „Tko je moj bližnji?“

Nastavi čitati Idi i ti tako čini →

Samo su dvije zapovijedi ljubavi koje je Isus dao, a u njima je sve:

“Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.”

Tko ljubi Boga i čovjeka, neće činiti zlo. Kako ovo Isus kaže ljubi Boga “Svim srcem svojim, svom dušom i umom”? Što misli pod tim? Zar srce i duša nisu isto? Razmišljam samo…spominje troje: srce, dušu i um. U srcu su osjećaji. U umu je volja. A duša… u njoj se sastaju osjećaji i razum. Naša nagnuća i naše odluke. Duša naša, vječna, od Boga darovana i u tijelu nastanjena, ne treba slušati samo srce, jer ono može vući i u loše, ukoliko se vodi samo za osjećajima. Srce pokatkad valja i ušutkati, jer bismo slijedeći njegova nagnuća mogli učiniti loše drugima. Zato se um suprotstavlja srcu slijedeći savjest koja boravi u duši. Ukoliko je toj savjesti mjerilo Bog, ona je ispravna. Inače bismo mogli reći: Činim po savjesti i miran sam – ali ukoliko smo mi sami sebi mjerilo i slijedimo vlastita nagnuća srca koje ima svoje zakone stvorene na željama i kreirane po vlastitu zamišljenu lakšem putu ugode – tada imamo iskrivljenu savjest i lažni mir. Nastavi čitati Zapovijed ljubavi →

Čitanja: Iz 66,10-14c; Ps 66; Gal 6,14-18; Lk 10,1-12.17-20

Poruku o Kraljevstvu Božjem Isus povjerava i stavlja u slabe ljudske ruke. Kad čovjeku povjerite neki posao i neku zadaću čovjek se odmah pita: „Hoću li ja to moći? To je sasvim normalno pitanje pa su se i ona sedamdeset dvojica učenika, koje je Isus slao u gradove i sela kamo je sam imao doći, sigurno pitali u sebi: „Hoćemo li to moći? pa im je Isus napomenuo: „Evo, šaljem vas kao ovce među vukove.“ Što znači, idete u neprijateljsku sredinu i još im je zapovjedio: „Ne nosite ni kese, ni torbe, ni novca, ne nosite ni dva odijela, ni hrane. Ništa na što se u svojim pothvatima ljudi oslanjaju, vi nemojte uzimati sa sobom.“ Putovi Kraljevstva Božjega su sasvim drugačiji. Kraljevstvo Božje se oslanja na Isusa i njegovu riječ. Zato je Isus zapovjedio sedamdeset dvojici: „Kad uđete u koju kuću najprije joj zaželite i recite: Mir kući ovoj.“ Vi ste time svoje poslanje ispunili. Hoće li to poslanje uspjeti ili ne će, ne ovisi o vama. Ljubitelji mira će zadobiti mir i primit će vas. Ne ćete pokraj njih biti ni gladni, ni žedni, ni goli, ni bosi. Tu gdje vas prime propovijedajte Isusovo Evanđelje, liječite bolesnike i recite svima: „Približilo vam se Kraljevstvo Božje.“ Kako se Isusova Crkva ne smije oslanjati na one oslonce na kojima počivaju i leže ljudske tvorevine. Ona društva koja ljudi grade ne bi mogla opstati pa si ljudi pribavljaju novac, vojsku, oružje, sudstvo, policiju i tajne službe da bi to sačuvali. No, unatoč svega toga države i sistemi propadaju.

Gledajte pak s druge strane Isusovu Crkvu. Ona je bez vojske, bez policije, bez novca, bez ikakve moći stoji već preko dvije tisuće godina uvijek i stara i mlada, uvijek čvrsta i jaka. Ona nije utemeljena na nikakvim ljudskim vrijednostima, na nikakvoj ljudskoj sili, na nikakvom novcu pa ipak je opstala čvrsta i jaka. Njezin temelj je u Isusovom Evanđelju.

Draga braćo i sestre, Božja riječ je naša snaga, naše oružje, naš novac i naša vojska. Božja riječ je jedina i nepobjediva sila Božjega Kraljevstva na zemlji. Time je učvršćena naša sadašnjost na zemlji, time neka bude učvršćena i naša budućnost na nebu.

Sveti Ćiril i sveti Metod kršćanski su sveci čiji se spomendan slavi 5. srpnja. Ćiril je sastavio prvo slavensko pismo (glagoljicu) te su na jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna preveli najnužnije crkvene knjige. Time su udarili temelje slavenskoj pismenosti te se smatraju i suzaštitnicima Europe.

Braća Ćiril (pravo ime Konstantin, ime Ćiril uzeo je nakon zaređenja) i Metod, obojica su rođena u Solunu. Poznati su i kao Solunska braća, Sveta braća i slavenski apostoli. Metod je bio upravitelj jedne arhontije u istočnoj Makedoniji, dok je Ćiril, odgojen na carskom dvoru, nakon završenih filozofskih i teoloških studija postavljen za bibliotekara Svete Sofije u Carigradu i učitelja filozofije na carigradskoj visokoj školi. Kad su zatraženi biskupi i svećenici koji će propovijedati kršćansku vjeru na slavenskom jeziku, Bizant je poslao njih. Ćiril je sastavio prvo slavensko pismo (glagoljicu) i na jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna preveli su najnužnije crkvene knjige. Na taj su način stvorili prvi slavenski književni jezik i postavili temelje slavenskoj književnosti. Uspjeh njihove misije njemački kler nije pozdravio te protiv slavenskih misionara počinju podmuklu borbu. Papa Hadrijan u slavenskim misionarima vidi dobre pomagače u borbi protiv osiljenih i neposlušnih njemačkih nadbiskupa i njihova suverena te ih svečano prima. U Rimu se Ćiril razbolio i uskoro kao redovnik umire. Sahranjen je u crkvi sv. Klementa, gdje je i danas sačuvan njegov grob. Nastavi čitati Sveti Ćiril i Metod →

Krist i danas želi prolaziti gradovima i selima… i danas nas poziva: “Daj mi svoje ruke, noge, i usne, i srce… za moju žetvu.” Poziva nas i šalje. Apostoli zahvaćeni Kristovom ljubavlju napuštaju zavičaj, obitelj, svoj posao i postaju njegovim učenicima. Dopuštaju da ih Isus učini „ribarima ljudi“. Isusov poziv da ga se slijedi i da se za Boga „love“ ljudi, nije ograničen samo na izabrane: na apostole, biskupe, svećenike, redovnike ili redovnice. Svi mi pripadamo Isusovim nasljedovateljima, njegovim pomoćnicima i suradnicima. Svatko je od nas pozvan krenuti za Isusovom i voditi ljude „iz tame u svjetlo života“. Postoji mnogo načina kako to učiniti, kako slijediti Isusa. Kako je Isus prije više od dvije tisuće godina pozvao u Galileji svoje učenike, tako i nas danas poziva istim riječima: „Dođite, idite za mnom. Učinit ću vas ribarima ljudi!“ Ne moramo kao apostoli ostaviti svoj zavičaj, zvanje i svoju obitelj. Pozvani smo samo na bilo koji način činiti dobro i tako pridobivati ljude za Boga. Nastavi čitati Krist i danas poziva →

Čitanja: 1Kr 19,16b.19-21; Ps 16; Gal 5,1.13-18; Lk 9,51-62

U današnjem svetom Evanđelju evanđelista opisuje aktualni problem: ići s Isusom, ići njegovim putem. On je sam, kako piše Luka, sa svom odlučnošću krenuo prema Jeruzalemu, gradu svoje muke i smrti – svemu i svima usprkos, da se suoči sa svojom sudbinom. Od svih onih koji se ikada za njega odluče Isus traži takvu odrješitost i potpuno opredjeljenje za Evanđelje. Onom prvom Isusovom sugovorniku koji je pokazao svoju slobodnu odluku rekavši: „Idem s tobom kamo god ti pošao“ Isus odobrava odluku, ali mu odmah napominje što takva odluka nosi sa sobom: „Ne ćeš imati ni ono kao lisica koja ima svoju neku jazbinu, ne ćeš imati ni ono što ima svaka ptica, svoje gnijezdo. Imat ćeš kao Sin Čovječji koji nema ni gdje glavu nasloniti.“ Svaka odluka ima za sobom i svoje posljedice. Zato svaki koji se odlučuje mora unaprijed to znati. Onaj drugi koga je Isus pozvao: „Idi za mnom.“ , nije bio spreman. Vidio je da bi morao ostaviti oca i kuću i sve što je imao, a bio je uz to čvrsto vezan. Zato pronalazi ispriku i kaže: „Ne mogu odmah, najprije moram urediti druge poslove i oca pokopati.“ Isus odmah ispravlja njegovo mišljenje. Zato kaže tome mladiću: „Pusti ove veze. Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i propovijedaj kraljevstvo Božje.“ To je neusporedivo veća vrijednost. Onom trećem, koji nije do kraja odlučio ići za Isusom, Isus govori: „Nisi prikladan za Kraljevstvo Božje.“ Rekao je: „Samo da se oprostim od svojih ukućana.“ Isus mu jasno kaže: „Gledaš na krivu stranu. Učinio si odluku, stavio si ruke na plug, a sad se okrećeš unatrag, suprotno od svoje odluke.“ Nastavi čitati Pođi za mnom! →

Ta dva apostola štuju se zajedno, no Crkva time nije željela umanjiti važnost svakoga od njih, već je upravo htjela naglasiti povezanost i bit njihova poslanja, a ta bit je osoba s kojom su se susreli – Isus Krist.

Na taj blagdan sjećamo se važnosti Crkve. Sv. Petar je simbol Crkve i autoriteta koji mu je dao Isus. Ovaj nas blagdan podsjeća da je Crkva predstavnik Krista na zemlji.

Sv. Petar i Pavao imaju duboki značaj za Crkvu, jer su to bili stvarni ljudi na početku stvaranja Crkve i kroz njih je djelovao Bog. Oni su dokaz da Bog kroz ljude čini velika djela na zemlji.

Poruka blagdana sv. Petra i Pavla nam govori da trebamo ustrajati. Suvremeni čovjek danas lako odustaje. Život sv. Pavla koji je ispunjen progonima i kamenovanjima svjedoči nam da trebamo biti kršćani koji će biti vjerni Bogu unatoč poteškoćama. Pavao je doživio Boga i zbog toga je izdržao sve žrtve. Danas nam poručuje da trebamo biti ustrajni i vjerovati. Nastavi čitati Sveti Petar i Pavao, apostoli →