Čitanja: Izl 34,4b-6.8-9; Otpj.pj.:Dn 3,52-56; 2Kor 13,11-13; Iv 3,16-18
Čovjek je jedino biće na zemlji koje je Stvoritelj obdario razumom i slobodnom voljom. To je božanski dar: moći spoznati, znati, moći željeti i htjeti. Od ta dva svojstva – znati i željeti, dolazi riječ “znatiželja”. Čovjek je, dakle, biće koje je znatiželjno. Zbog te svoje znatiželje čovjek istražuje stvari oko sebe, svijet oko sebe,
Oduvijek je čovjek želio spoznati i upoznati onoga najvećeg koji je stvorio silno veliki svijet i sva ta čuda koja čovjek polako otkriva. Kakav je? Koliki je onaj koji daje da ovaj svemir ili makrokozmos i ovaj sitni svijet ili mikrokozmos tako nepogrešivo funkcioniraju? Neodoljiva je želja oduvijek tjerala čovjeka da spozna Boga. No, uza sve svoje znanje to mu se činilo nedostupno. Čovjek nema ticala kojima bi Boga mogao dirnuti. Piše sveti Ivan apostol i evanđelista: “Bog stoluje u nedostupnom svjetlu”. Iz spoznaje ovog savršenog svijeta naš razum samo zaključuje da mora postojati vrhunski um, razum od kojega ovo savršenstvo svijeta potječe. Ali upoznati Boga, kao što spoznaje čudo ovoga svijeta, nikada ne možemo. Pravo je zaključivanje razumom da on Bog jest, ali nas zanima još više kakav je njegov život u njemu samome i kako on djeluje izvan sebe, kako stvara? Ništa na ova pitanja ne bismo mogli odgovoriti da nam se sam Bog nije približio i govorio nam tako da ga mi ljudi možemo razumjeti. Na razne načine nam je govorio ili kako mi kažemo – On nam se objavio. Što nam je rekao? Rekao nam je ono što je nama potrebno za spasenje. Rekao nam je nešto i o sebi. Da On živi u trim božanskim osobama – u Ocu, u Sinu i u Duhu Svetom, da je vječan, neizmjeran, da je dobar, da je On sama ljubav i dobrota. Rekao nam je nešto najradosnije – pozvao nas je da mu se pridružimo u njegovom životu da se i mi naselimo u njegov život, u zajednicu Presvetog Trojstva. Danas ga se spominjemo u jednoj naravi i trim božanskim Osobama i klanjamo mu se kao Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu Svetome.
Naš Gospodin, Učitelj i Spasitelj nije sebi podigao nikakav spomenik – neki znak moči, vlasti, veličine nego je podigao veliki spomenik svoje neshvatljive ljubavi prema čovjeku, prema nama. Ponizio se je iz ljubavi prema nama i sišao u mali komadić kruha i vina da postane hrana i okrepa našim dušama na ovom zemaljskom putovanju, i kao poputbinu na našem zadnjem odlasku s ovoga svijeta te zalog našeg uskrsnuća i vječnoga života. Učinio je to najveće čudo svoje ljubavi na Zadnjoj večeri, uoči svoje gorke muke, u najozbiljnijem trenutku svoga zemaljskoga života s jednom snažnom napomenom svojim učenicima: “Uzmite i jedite od ovoga svi – Ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati. Uzmite i pijte iz ove čaše svi ovo je moja Krv koja će se za vas i za mnoge proliti. To činite meni na spomen!”. Mi vjernici izvršavamo njegovu zapovijed kod svake svete mise i činimo čudo njegove ljubavi. Hrana našim dušama neprekidno se obnavlja na našim oltarima. Jednom godišnje u svakoj se župi preko cijeloga dana izloži pogledu sveta Hostija – znak kruha ili prilike kruha pod kojima se krije naš živi i uskrsnuli Isus Krist. Mi se vjernici dnevno hranimo tom nebeskom hranom, kruhom anđeoskim, kako se u pjesmi naziva. 
Bog kao Otac želi imati svoja stvorenja, svoju djecu sasvim blizu sebe. Zato je široko otvorio svoju Očevu kuću, pošto nam je poravnao put kroz patnje i smrt svog Sina. On čeka, da svaki dan iznova živimo za njega. Svako novo predanje, svako pouzdanje povezuje nas tješnje s Ocem.
Crkva, a posebno Salezijanska družba, slavi 24. svibnja blagdan Marije Pomoćnice. Papa Pio V. dodao je taj zaziv u Lauretanske litanije nakon pobjede kod Lepanta 1571. godine. Kad je Papa Pio VII., nasilno istjeran iz Vatikana, cijela se Crkva usrdno molila da se može vratiti na Petrovu stolicu. To se stvarno i dogodilo. Papa je oslobođen i vraćen u Rim 24. svibnja 1814.g. Zbog toga je naredio da se uvede blagdan Pomoćnice kršćana i da se slavi na dan njegova oslobođenja i povratka na Petrovu stolicu. Naročiti doprinos širenju pobožnosti Marije Pomoćnice dali su salezijanci, Družba svetog Franje Saleškog, koju je utemeljio sveti Ivan Bosco i koja s velikim uspjehom i žarom djeluje i u hrvatskim krajevima. Veliki Don Bosco svoju je družbu posvetio Mariji Pomoćnici, a prva vjernička udruga Marije Pomoćnice osnovana je u Torinu 1868, s ciljem i željom promicanja autentičnog kršćanskog života po Marijinu primjeru i zagovoru. HKR
Svetica nemogućeg, zaštitnica bespomoćnih i beznadnih slučajeva je sveta Rita iz Cascie. Talijanska je redovnica augustinka, mističarka i jedna od najpopularnijih svetica Crkve. Na čelu je zadobila ranu koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu. Zaštitnica je bolesnika, ranjenika, žrtava bračnog nasilja i pogrda, problematičnih brakova, očajničkih podviga, zaboravljenih i izgubljenih slučajeva. Zazivaju je kod neplodnosti, osamljenosti, bolnih rana i bolnih tijela, očajnih stanja, naizgled nemogućih i nerješivih problema i slučajeva jer usprkos mnogih nedaća i gubitaka nikada nije gubila vjeru u Svevišnjega.
Ima jedna stara priča o tri kineska cara. Stari je car bio strog i nitko ga u carstvu nije volio. Svi su ga se bojali. Kad je on umro naslijedio ga je njegov sin. On je promijenio način vladanja. Nije stalno bio u carskom dvoru nego je išao među ljude, svoje podanike, razgovarao je s njima čak je i zalazio k njima u njihove siromašne kućice i kolibe i jeo je s njima ono što su mu ponudili. Nije se stidio siromaha. Ponekad bi im ostavio po koji zlatnik i njegovi su ga podanici zavoljeli. No, nikada nitko od njegovih podanika nije mogao ući u carske dvore. To im je bilo strogo zabranjeno. Promatrao je to njegov sin i razmišljao kako bi on vladao svojim carstvom. Dogodilo se i njegov je otac kralj smrtno nastradao u lovu. On, mladić, postao je sada kralj. Odlučio je vladati na sasvim drugi način u svom carstvu. On je svakog tjedna jedan dan odredio kad je posjećivao siromahe i bolesnike u svom carstvu. Ljudi su ga dočekivali s oduševljenjem. Bio je jako prijazan vladar. Tješio je bolesnike, sam im je previjao rane i svakome svom podaniku podario pozdrav sa smiješkom. No, osim čestih posjeta siromasima odredio je jedan dan u tjednu kad su se otvorila vrata carskog dvora i njegovi su podanici mogli ući u carske palače, štoviše, svakog je tjedna jedan dan odredio za one najsiromašnije. Pozivao ih je k sebi i s njima jeo na ponuđenom ručku. Ljudi su ga duboko voljeli jer im je otvorio svoje carsko srce, svoje carske dvore i kao goste ih rado primao. Kaže priča da je dugo i sretno vladao svojim carstvom. 
13. svibnja 1917. god., u portugalskom mjestu Fatimi, Gospa se prvi puta ukazala malim pastirima: Luciji, Franji i Hijacinti, a kroz narednih 5 mjeseci to je činila svakoga 13. u mjesecu, otkrivajući im posebne tajne, koje se mogu sažeti u poziv na iskrenu pokoru, post i obraćenje srca. Prisjećajući se Gospinih ukazanja i fatimskih tajni, Crkva 13. svibnja slavi blagdan Gospe Fatimske, te time posebno želi uputiti vjernicima poziv na iskrenu pokoru i molitvu, kao najdjelotvornija sredstva suprotstavljanja zlu.
Time se želi reći da Josipovo svakidašnje poslovanje i njegov rad nisu bili samo trud i muka, nego i spremnost služenja u vjernoj poslušnosti utjelovljenom Sinu Božjem. To bi trebao biti poticaj svim kršćanima da tako gledaju svoj rad. Rad je apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja. Krist je svojim radom posvetio čovjekov rad i učinio ga suradničkim na Božjem djelu. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskoga radnika najviše uzdiže i usavršuje. Stoga Crkva u mnogim gradskim i nekim manjim sredinama, gdje su radnička naselja, podiže crkve posvećene sv. Josipu Radniku. Naše nacionalno svetište posvećeno sv. Josipu Radniku nalazi se u Karlovcu. Brojni hodočasnici, zahvale i svjedočenja o pomoći sv. Josipa jasno govore o omiljelosti ovoga sveca u pučkoj pobožnosti. Čovjek se uvijek rado utječe za zagovor onome koga osjeća bliskim. Svaka ruka puna žuljeva i izmoreni trudbenik osjećaju bliskim ovoga sveca čija nijedna riječ nije zapisana, ali je zapisano da je bio tesar čime se skrbio za život svoje obitelji. A zapisano je i da je bio izbjeglica, čime ga je učinila suradnja s Božjim planom spasenja.
Za župno klanjanje možemo slobodno reći da je to župni blagdan Tijelova. To je svetkovina svete Euharistije. Svetu Euharistiju ustanovio je Isus uoči svoga predanja na posljednjoj večeri koju je blagovao zajedno sa svojim učenicima. To je blagdan kada si želimo posvijestiti istinu i ojačati vjeru u živu Isusovu prisutnost u našim crkvama pod prilikama kruha i vina.
Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.“ 
Na putu do Emausa, Isusovi učenici su cijelim putem zaokupljeni sobom, vlastitom boli, s osjećajem razočaranja, pa su stoga slijepi – ne vide Isusa koji se strpljivo, delikatno, prihvaćajući ih s ljubavlju pridružuje na tom putu. Učenici osjećaju da dok razgovaraju s njime kao da im „srce gori“, da su ispunjeni mirom, nadom, ljubavlju, te kao da dodiruju Boga. I mi sami kada razgovaramo o duhovnom životu, o Božjim stvarima, možemo kao dotaknuti nebo, osjetiti unutarnji mir, radost i ljubav. 
Put do vjere nije kod svih ljudi jednak. Razni su i mnogi putevi koji vode do vjere. Početak svake vjere je s Božje strane, u Bogu. Bog daje dar vjere svakom čovjeku jer Bog želi da se svi ljudi spase. Bog u svakom čovjeku potiče njegov duh da se otvori Bogu i Božjem djelovanju, Božjoj riječi. Bog prosvjetljuje ljudski razum da spozna što je dobro, a što je zlo. Zatim Bog jača ljudsku volju da se odluči za dobro, a zla da se kloni. Unatoč svom djelovanju u čovjeku, Bog ipak čovjeku ostavlja potpunu slobodu i svaki čovjek sam odabire što će slijediti, za čim će ići; da li za dobrom ili za zlom. Konačna odluka je čovjekova. Zbog slobodne odluke čovjek je odgovoran za svoje ljudsko djelovanje, za svoje misli, želje, riječi, djela i propuste. Poznato je da jednostavni ljudi, koji nisu opterećeni ni manama ni predrasudama mnogo lakše dolaze do vjere od onih ljudi koji o sebi imaju visoko mišljenje, koji su postali oholice zbog znanja, imanja ili položaja. Takvi ljudi, svjesno ili nesvjesno, postavljaju zapreku vjeri. Znanje se ne protivi vjeri, ali znade ljude dovesti do oholosti, a oholost je velika prepreka vjeri. 
Sestra Faustina doživjela je mistično iskustvo u kojemu je vidjela Milosrdnoga Isusa iz čijeg srca izlaze dvije zrake: crvena i bijela, i koji joj povjerava zadaću naslikati i štovati takvu sliku i na takav način pokrenuti pobožnost Božjemu milosrđu.
Predaja pripovijeda da je Toma stradao nesretnim slučajem u Indiji. Dio Tominih relikvija pokopan je u Indiji, a dio je prenesen u talijansku Ortonu.
Istina je da je križ imao neprijatelje već onog dana kad je Krist na njemu umro. No, križ je kroz ovu dugu povijest, od preko dva tisućljeća, bio i znak uskrsnuća. Tri dana prije svog slavnog uskrsnuća nosio ga je sam Utjelovljeni Sin Božji Isus Krist da bi na njemu umro stravičnom smrću. Od onda do danas, milijuni Isusovih vjernika spremno primaju svoj križ na ramena i nose do groba bez ikakvog straha jer čvrsto vjeruju da je križ i grob samo ono što nas vodi slavnom uskrsnuću. Isusovi vjernici stavljaju križ ponad svojih grobova jer što bi bio ljudski život na zemlji da izbrišemo nadu u uskrsnuće i slavni i vječni život iza uskrsnuća? Ljudski bi život bio bespomoćno beznađe. Bio bi zbroj dana koji se gube u ništavilu. Ljudski bi život bio najveća prijevara. Takav bi život bio nešto najstrašnijega što bi čovjeka moglo zadesiti. 
Kristovo uskrsnuće temelj je naše vjere, ono je osnovni pokretač svekolikog kršćanskog života. Zato su prvi kršćani, još od apostolskih vremena, dan Kristova uskrsnuća – nedjelju nazvali „dan Gospodnji“. Tako je nedjelja postala spomen Kristovoga uskrsnuća, a kršćani su upravo toga dana slavili euharistiju po kojoj se ostvaruje i uprisutnjuje vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, po kojem i mi iz smrti grijeha prelazimo u život, po kojem i mi postajemo dionici Kristova uskrsnuća i njegove božanske naravi. Zato je nedjelja najstariji i najvažniji kršćanski blagdan.
Mi ljudi, ovdje na zemlji, slijedimo one ciljeve koje smo si sami postavili i čvrsto ih želimo ostvariti. Do svakog našeg cilja vodi jedan put, potrebno je stanovito zalaganje, jedan određeni napor. Ako čovjek uloži ono što je potrebno na tom putu kroz određeno vrijeme i ako ustraje, postiže svoj cilj. Tada je sretan i zadovoljna što je uspio. Od djetinjstva pa do groba čovjek si postavlja mnoštvo ciljeva. Mnoge dosegne, ali još više ih ne dosegne. Rijetko se može naći čovjek koji bi za sebe mogao ustvrditi da je ostvario baš svaki cilj na zemlji koji si je postavio. Najžalosnije je to što dolazi jedan čas svakom čovjeku koji mu poruši sve njegove ciljeve i sve uspjehe na zemlji. To je čas smrti. Zbog toga je zadnji cilj svakog čovjeka preživjeti smrt. Ako to uspije, postigao je sve. Upravo taj cilj, preživjeti smrt i zaživjeti vječno, otkriva nam sveta vjera i Riječ Božja Kako to postići? Jednostavno rečeno: Pridružiti se Isusovoj povorci – ići s njime i za njime. Na tom putu nitko ne će biti sam. Za Isusom ide veliko mnoštvo. Idu za njim i djeca držeći palmine grančice u rukama i vičući: “Hosana sinu Davidovu”!