Čitanja: Dj 8, 5-8.14-17; Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3, 15-18; Iv 14, 15-21

Isusovom mukom, smrću i Kristovim uskrsnućem dogodila se jako velika promjena u vjeri Isusovih učenika. Do tada je Isus bio tjelesno prisutan među njima. Gledali su tjelesnim očima, čuli su njegov glas tjelesnim ušima, vidjeli su njegova čudesna djela – čudesa. Iz svega tog viđenog i čuvenog zaključivali su da Isus nije običan čovjek nego od Boga poslani. Neki su tu vjeru jasno i glasno ispovjedali; kao npr. Petar kad je Isusu rekao: “Ti si Krist, Sin Boga živoga”. Neki apostoli nisu čak ni vjerovali, kao npr. Juda koji ga je za novac izdao. Do tada se ipak njihova vjera temeljila na nečem što je zemaljsko pa je zato Isusovom smrću bila pokolebana. Ali sada, nakon uskrsnuća, Isus je njihovu pokolebanu vjeru morao zapaliti u njima i podržati je svojim mnogim ukazanjima. No, nakon uzašašća više im se nije ni ukazivao, bio je to konačni rastanak s vidljivim Isusom koji je sada uzašao Ocu i od tada njegova tjelesnost sjedi u slavi zdesna Ocu. Za apostole i za cijelu zajednicu njegovih vjernika ili Crkvu počinje nova stvarnost. On sjedi uz Oca i moli Oca da pošalje njegovoj Crkvi Duha Svetoga koji će tumačiti vjeru u njima, čuvati vjeru od zabluda i njih voditi i jačati u ljubavi, tj. vršenju Kristovih zapovijedi.

Crkva je od tada do danas svjesna da je ustrajnost u vjeri i istini, ustrajnost u novonastalom životu po ljubavi, dar Duha Svetoga. Zato i danas svojim vjernicima na početku njihovog prvog vjerničkog života prenosi Kristov dar Duha Svetoga sakramentom svete Potvrde. Taj Duh osposobljava vjernike za miran i miroljubiv suživot sa svim ljudima pa čak i progoniteljima. Nastavi čitati Duh Branitelj →

Ima jedna stara priča o tri kineska cara. Stari je car bio strog, uvijek mrk i zlovoljan i nitko ga u carstvu nije volio. Svi su ga se bojali, izbjegavali su ga svi ljudi. Kad je on umro naslijedio ga je njegov sin. On je promijenio način vladanja. Nije stalno bio u carskom dvoru nego je išao među ljude, svoje podanike, razgovarao je s njima čak je i zalazio k njima u njihove siromašne kućice i kolibe i jeo je s njima ono što su mu ponudili. Nije se stidio siromaha. Ponekad bi im ostavio po koji zlatnik i njegovi su ga podanici zavoljeli. No, nikada nitko od njegovih podanika nije mogao ući u carske dvore. To im je bilo strogo zabranjeno. Promatrao je to njegov sin i razmišljao kako bi on vladao svojim carstvom. Dogodilo se i njegov je otac kralj smrtno nastradao u lovu. On, mladić, postao je sada kralj. Odlučio je vladati na sasvim drugi način u svom carstvu. On je svakog tjedna jedan dan odredio kad je posjećivao siromahe i bolesnike u svom carstvu. Ljudi su ga dočekivali s oduševljenjem. Bio je jako prijazan vladar. Tješio je bolesnike, sam im je previjao rane i svakome svom podaniku podario pozdrav sa smiješkom. No, osim čestih posjeta siromasima odredio je jedan dan u tjednu kad su se otvorila vrata carskog dvora i njegovi su podanici mogli ući u carske palače, štoviše, svakog je tjedna jedan dan odredio za one najsiromašnije. Pozivao ih je k sebi i s njima jeo na ponuđenom ručku. Ljudi su ga duboko voljeli jer im je otvorio svoje carsko srce, svoje carske dvore i kao goste ih rado primao. Kaže priča da je dugo i sretno vladao svojim carstvom.

Tako pripovijeda stara kineska priča o dobrom caru koji je svoje imanje dijelio siromasima i svoje carske dvore otvorio najsiromašnijima. Danas mi vjernici gledamo svoga vođu Isusa Krista koji je jednom u povijesti došao među nas i s nama dijelio zlo i dobro ove zemlje. Štoviše, za nas je umro i uskrsnuo da bi četrdeseti dan po uskrsnuću sam ušao u nebeske dvore svoga nebeskog Oca, ali ne da ondje bude sam. Rekao je da odlazi k Ocu da nam pripravi stan kod Oca, a onda kad se vrati po nas, odvest će nas k sebi da budemo tamo gdje je i On. Nije želio s nama podijeliti samo ovaj zemaljski život – što bi nam to koristilo? On je želio s nama podijeliti svoje vječno prebivalište, svoj vječni i slavni život. On je ušao u svoju slavu i sjedi zdesne Ocu. Tu s desne ocu u zajedništvu Duha Svetoga sjedi naš Učitelj i Vođa, Isus Krist koji jest pravi Bog, ali i pravi čovjek. Tim činom uzašašća u nebesku slavu, Isus je uveo i naše čovještvo, tj. našu ljudsku narav te nam tako otvorio vrata neba. Nebo mi definiramo – nebo je vječni i sretni život s Bogom. U taj život nas svojim uzašašćem vodi Isus, naš Spasitelj.

Zato danas i mi upiremo svoje oči vjere prema onoj strani, tj. prema onoj stvarnosti, gdje je naš Učitelj i Vođa proslavljen vječnom slavom. Tamo se nadamo i mi doći po njegovim zaslugama i po njegovu pozivu.

Čitanja: Dj 6, 1-7; Ps 33, 1-2.4-5.18-19; 1Pt 2, 4-9; Iv 14, 1-12

Zanimljivo je kako su stari poganski Grci, koji su u svojoj religiji imali mnoštvo bogova, a u strahu da nekoga od njih nisu zaboravili, podigli u Ateni žrtvenik na kome su napisali “nepoznatom bogu”. Na tu vjeru, u nepoznatog boga, nadovezao je Pavao svoju propovijed i rekao: “Kojega vi nepoznatoga štujete, ja sam vam došao navijestiti.” Tada je Pavao počeo propovijedati Krista Raspetoga i Uskrsnuloga u kome se svaki čovjek može spasiti. Sve religije svijeta ujedinjuju se u jednom jedinom putu koji je Krist i koji je za sebe rekao: “Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Bogu osim po meni.” Hoće li netko Boga upoznati, ne može drugačije nego preko Isusa Krista. Hoće li tko k Bogu doći, nema drugog puta, nego po Isusu Kristu. Hoće li netko istinu naći, može je naći samo u Isusu Kristu. Hoće li netko život, može ga naći jedino u Isusu Kristu. Isusova riječ u današnjem evanđelju jest jedini i pravi oslonac života svakog vjernika. Isus Krist priprema vječni stan kod Oca svakom čovjeku. On je jedini koji osigurava našu budućnost i naš vječni život i nigdje drugdje, nego ondje gdje je i On. Isus nas želi dovesti u svoj dom, dom svog nebeskog Oca. Nastavi čitati Nebeski stanovi →

Isusov poziv upućen svakom čovjeku glasi: ”Slijedi me!” Onima koji pitaju zašto, kamo i kako, On odgovara: ”Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.”

Isus je put!

Put koj vezuje Boga i čovjeka nije zakon, nakon određene norme ponašanja, pa čak ni religiozno uvjerenje. Taj Put je osoba, Isus Krist, Božji Sin, Spasitelj svijeta. Znati put znači poznavati Isusa, ići putem znači držati se Njega. On je Put u dvostrukom smislu te riječi: Objavitelj Oca, put od Boga k čovjeku pa odatle i Izbavitelj čovjeka, put čovjeka k Obug. Nije Isus jedan od putova – On je Put, jedini Put. Nastavi čitati „Ja sam put, istina i život!“ →

Pred nestankom našega tijela, koje smrt ništi, naša nam kršćanska nada pokazuje vječni Božji stan u nebu koji nam je pripravljen.

Naš kršćanski život jest jedno hodočašće, putovanje. No, usprkos tome, svatko želi imati svoju kuću i svoj boravak, pa je i normalno što čovjek toliko truda ulože da bi imao svoju kuću, svoj stan, svoj mir. No, taj zemaljski stan i mir ne traju dugo jer svakome dođe vrijeme da napusti kuću ili stan i da se mora preseliti u jedan drugi stan koji se zove grobnica ili grob. Upravo zato Sveti Pavao uzima riječ šator za sliku našeg kratkog zemaljskog boravka ovdje u kući, u tijelu. On želi reći da je naša ovozemaljska kuća i naše tijelo samo jedan šator koji kratko traje, a ulaže se u njega toliko života i truda da se moramo pitati da li se to uopće isplati kada on tako kratko traje? Nastavi čitati Vječni nebeski dom →

Čitanja: Dj 2, 14a.36-41; Ps 23, 1-3a.3b-4.5.6; 1Pt 2, 20b-25; Iv 10, 1-10

U današnjem Evanđelju slušamo riječi Isusove kojima sam određuje i opisuje svoju službu u svijetu i svoj odnos prema nama, svojim vjernicima. Iznosi taj odnos u jednoj usporedbi, u slici, da ga lakše razumijemo. Uzeo je sliku pastira i sliku ovaca. On je među svojim vjernicima u istim odnosima kao što je dobar pastir među svojim ovcama. Mi smo njegovi vjernici s njime tako životno povezani kao što su ovce jednog stada povezane svojim dobrim pastirom. Isus sebe naziva “dobrim pastirom” koji ulazi među svoje ovce, svoje vjernike na legalan i ispravan način. On poznaje svoje stado i njegovo stado, njegovi vjernici poznaju njega. Prepoznaju njegov glas i idu za njim. Zato kaže da “dobri pastir ulazi u svoj ovčinjak kroz vrata”. I drugo najvažnije što on o sebi, kao dobrom pastiru, kaže jest svrha njegovog dolaska među vjernike. Isus kaže: “Ja sam došao da život imaju, da ga imaju u izobilju.” Isus je vrata kroz koja se ulazi u vječni život. Za one loše pastire kaže Isus da ne ulaze kroz vrata nego preskaču ogradu, a dolaze među ovce da ih ubiju i razgrabe i zakolju, da im uzmu život. Tu pastirsku službu Isus izvršava i danas i vršit će je do konca svijeta po svojoj svetoj Crkvi u kojoj je on sam uspostavio i osposobio neke ljude za Isusovu pastirsku službu. To su bili najprije apostoli pa njihovi nasljednici kojima je on sam dao vlast učiti, propovijedati evanđelje, posvećivati djelovanjem svetih sakramenata i upravljati zajednicom vjernika. Ta se trostruka zadaća zove pastirska služba u zajednici Crkve. Kao što je na početku svog propovijedanja, Isus pozvao k sebi svoje apostole, tako on i danas poziva svoje pastire u Crkvu. Nastavi čitati Dobri Pastir →

Sve naše biskupije imaju veliki manjak svećenika. Svake godine svećenici umiru. Neki i razmjerno mladi od teških i naglih bolesti. Neki svećenici zbog starosti i bolesti traže od biskupa da ih oslobodi službe i stavi u mirovinu. Neki mladi svećenici napuštaju svećeničku službu i odlaze u svjetovna zvanja. Biskupi naprosto ne znaju kako i čime bi nadomjestili umrle i bolesne župnike. No, još je žalosnije stanje da se vrlo mali broj dječaka odlučuje za svećeništvo. Zato molimo i danas i uvijek da nam Bog pošalje dovoljan broj svećenika, da daje milost zvanja mladićima u našim župama. Da dade ustrajnost svima onima koji su krenuli na put svećeništva. Kroz puno godina treba se odgajati i učiti dok se dođe do svećeništva. Nastavi čitati “Molite Gospodara žetve!” →

Čitanja: Dj 2, 14. 22-23; Ps 16, 1-2a. 5-11; 1Pt 1, 17-21; Lk 24, 13-35

Istog su dana primljena u bolnicu dva bolesnika. Jedan mršav, žut, upalih očiju, na prvi pogled živi mrtvac. Nije ni čudo – bolovao je od tuberkuloze već u zadnjem stadiju.  Drugi je bio crven, jak, naočigled zdrav. Čovjek bi mu rekao na prvi pogled da je umišljeni bolesnik ili zabušant. Tako je i bilo. Čovjek je bio malo gripozan i zaželio malo odglumiti bolesnika. Dežurni liječnik ih je pregledao i vrlo brzo bio je na čistu. Onaj mršavi, zaključio je liječnik, „odbrojeni su mu dani“, a onaj debeli i crveni za tjedan će dana trebati biti na poslu, tako je zaključio liječnik. I kaže zgoda da su obojica bolesnika sjela na klupu pred vrata liječničke ordinacije i čekali. Dolazi medicinska sestra, a liječnik joj dade upute. Jednoga smjestite u sobu intenzivne njege ili šok sobu, a drugoga u zadnju sobu jer će on brzo ozdraviti dok ovaj iz šok sobe neće nikada izaći. Nevolja je bila u tome što je liječnik zabunom upisao kriva imena. Onom zdravom potpisao je ime bolesnog. Dok je liječnik davao upute sestri, vrata su ordinacije bila malo odškrinuta pa su oboje bolesnika čuli svoju sudbinu iz ustiju liječnika. Onaj crveni je čuo da ide u intenzivu i da se nikada iz nje neće vratiti. Nešto ga je strašno stisnulo u grlu. Onaj mršavi, sušičavi je čuo svoje ime i da će za par dana, dok se malo oporavi otići kući. Njemu odlanu i veliki mu kamen padne s grudiju. Stanje onog crvenog naskoro se promijenilo. Izgubio je tek, san mu nikad nije išao na oči i slabio je iz dana u dan. Onaj mršavi, sušičavi je počeo jesti, uzimao lijekove – živnuo i svaki se dan vidio očiti napredak u njegovom zdravlju. Za nekoliko tjedana čovjek je ozdravio i otišao kući. Onaj nekad crveni je požutio i uz najveće nastojanje liječnika venuo je i slabio. Umro je zbog neobjašnjive bolesti. Što se zapravo dogodilo s tim bolesnicima? Čistom zabunom, u onom zdravom nestala je nada u život dok je u onom bolesnom bljesnula nada u ozdravljenje i život te je oporavljen nadvladao bolest i ozdravio.   Nastavi čitati Životna nada →

Kako su svete mise sa narodom, od subote 2. 05. 2020. godine, opet dopuštene uz strogo propisana pravila, obavještavam  da se može doći na mise od subote 2. 05. 2020. godine.

Raspored misa od subote 2. 05. 2020. godine

Radnim danom su mise navečer u 19 sati u župnoj crkvi.

Nedjeljom su mise u župnoj crkvi u 8, 11 i 18 sati.

Nedjeljom će biti misa i u 18 sati, kako bi se vjernici rasporedili na misama kako bi bilo moguće izvršiti sve zakonske propise.

Hrašćica i Svibovec Podravski – mise su u 9.30 sati.

Čitanja: Izl 17, 3-7; Rim 5, 1-2. 5-8; Iv 4, 5-42

U odlomcima Sv. Pisma što ih danas čitamo govor je o jednoj velikoj i nužnoj životnoj potrebi. Govor je o žeđi. Kad je govor o žeđi, onda najprije pomišljamo na onu tjelesnu žeđ. To je žudnja tijela da se napuni vodom jer je voda životno važna svakom tijelu. Bez vode nema života. To se dogodilo Izraelcima kad su na svom putu prema obećanoj zemlji zašli u pustinju gdje nema vode. Ožednili su, a vode nije bilo pa su počeli mrmljati na Mojsija i protiv Boga. U tom trenutku očaja Mojsije po Božjem nalogu čini veliko čudo. Doveo je narod pred suhu pećini, udario štapom po pećini i odmah je potekla zdrava i hladna voda. Pili su i utažili žeđ.

Drugu vrstu žeđi opisuje Sveto Evanđelje. Ta žeđ je mučila samog Isusa a dogodila se je pokraj Jakovljeva zdenca u Sihemu. Tu je Isus sreo ženu Samarijanku koja je došla na zdenac po vodu. Isus moli od nje vode. Ona je začuđena i pita: ”Kako ti, Židov, tražiš vode od mene Samarijanke? ”. Isus je htio da ju navede na žeđ jedne drugačije vode pa joj kaže: „Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti govori: Daj mi piti, ti bi od njega zaiskala i on bi ti dao vode žive“. Naime, govori dalje Isus: „Tko pije iz ovog zdenca, opet će ožedniti, a tko pije vode koju ću mu ja dati ne će nikada ožednjeti. Ta će voda u njemu postati izvor vode koja teče u život vječni“.   Nastavi čitati Žeđ za Bogom →

Čitanja: Post 2, 7-9; 3, 1-7; Rim 5, 12-19; Mt 4, 1-11

U Sv. Evanđelju čitamo da ni sam Isus, Sin Božji, nije bio izuzet od napada napasti i napasnika. No, Isus nije napast prihvatio, nego je svaku napast radikalno odbio. Sama napast još nije grijeh. Nju ne možemo istjerati iz sebe, ona je uvijek tu u nama, ali možemo odbiti njihovu ponudu i svakoj napasti možemo reći: „NE“! Tako je učinio Isus.

Prva napast u nama je želja našega tijela da uživa. Zato to i zovemo želja za tjelesnim nasladama ili jednim imenom – užitkom.

Druga napast u čovjeku je želja za slavom, vlašću i čašću. Takav se čovjek zapravo bori da zasjedne Božje prijestolje. Želi biti prvi da ga svi ljudi vide. Želi da se o njemu piše i da ga se slika. Po toj napasti čovjek se želi postaviti nad druge ljude da njima gospodari kao da su drugi ništa a on jedini nešto. Nastavi čitati Napasti →