Čitanja: Jr 38, 4-6. 8-10; Heb 12, 1-4; Lk 12, 49-53

Sveto Pismo spominje na više mjesta sukobe i suprotstavljanja, kao na primjer, Kain i Abel. Posrijedi je bila zavist koja traje sve do danas.“Zašto bi on bio bolji od mene?“ Gradnja Babilonske kule koja je imala za cilj: biti jači i veći od Boga, dovela je do razdijeljenosti među ljudima pa su se razišli. To se ponavlja i danas i ponavljat će se do konca svijeta. Kad ljudi grade svoju sudbinu bez Boga ili čak protiv Boga brzo se podijele, posvađaju, raziđu pa čak i ratuju. Grijeh bezboštva, prezira na Boga, odbacivanja Boga dovodi do razdijeljenosti. Grijeh je uzrok svih vrsta sukobljavanja i diobe među ljudima i narodima. Isus spominje razdijeljenost u istoj kući. Na žalost, to jest kruta istina. Događa se to zbog grijeha pohlepe. Kad se počnu kositi interesi među braćom događaju se diobe, događaju se sudovi, parnice, čak i fizički obračuni, a na žalost i ubojstva. Razdijeljenost među roditeljima i djecom danas nazivaju „sukob generacija“, a u stvari je to grijeh nepoštivanja roditelja, ili obrnuto kod roditelja koji ne ljube svoju djecu nego ih muče. Nastavi čitati Mir i razdjeljenje →

Vjera je određen stav srca, duše. Ljubav se ne može mjeriti jedinicama za određivanje težine ili drugih vrijednosti. Jednako je i s vjerom. Vjeru nosi srce. Ono unutarnjim stavom povjerenja prianja ne samo uz neke istine sadržane u Svetom pismu, niti uz neke formule koje nalazimo u katekizmu, nego uz osobu, uz Boga. Vjernik je čovjek koji je Boga osjetio i otkrio kao osobu koja ima svoje ime, kao osobu koja ima srce, koja poziva na zajedništvo ili, kako će to Biblija reći, na savez. Vjernik osjeća potrebu tom Bogu blizine i ljubavi izgovoriti svoje predanje, svoje prianjanje. Ljubav se ne može apsolvirati. Kad netko tvrdi da je već dovoljno ljubio, zapravo nije nikada otkrio pravu ljubav. Kad netko tvrdi da već dovoljno vjeruje, blokirao je i zaledio svoje srce za neizreciva i nova iskustva vjere. Nastavi čitati Vjera – veza jedinstva →

Čitanja: Mudr 18, 6-9; heb 11, 1-2. 8-19; Lk 12, 32-48

Današnje čitanje iz Starog zavjeta i poslanice Hebrejima spominje ona davna obećanja koja je Bog dao pravedniku Abrahamu. Bilo mu je obećano da će postati otac velikoga naroda unatoč tome što nije imao djece. Abraham nije posumnjao u Božje obećanje, nego je čekao ispunjenje Božjeg obećanja. Dočekao ga je. Već u poodmakloj dobi žena mu je Sara rodila sina Izaka. U Izaku je bilo sve Abrahamovo iščekivanje i u Izaku je bilo ispunjenje Božjih obećanja. Vidio je sinove svoga sina i sinove njihovih sinova. Vidio je početke velikoga naroda izraelskoga. Izraelci su u egipatskom ropstvu čekali obećanje ispunjenja koje im je Bog dao.“Dovest ću vas u vašu zemlju.“ Nakon četiristo godina robovanja Bog ispunjava svoje obećanje i iz Egipta izvodi veliki narod u slobodu i Obećanu zemlju. Nastavi čitati Vjernost obećanju →

U novije vrijeme sve nas više silnici ovoga svijeta plaše siromaštvom. Recesija je stalni bauk na Europom i nad svijetom. Kao da je tragedija ako više ne mogu kupiti novi auto, ako neću moći u Španjolsku na maturalac, ako ću morati suđe ili rublje prati dulje jer nemam novca za perilicu. Možda nas u tome mogu puno naučiti određene poruke i riječi koje nalazimo u evanđelju današnje nedjelje.

Pozvani smo na život u slobodi djece Božje. To je poziv na život prema evanđeoskim načelima. Čovjek se brzo naveže na različite zemaljske stvari. One mu izgledaju važnije od života. Međutim, evanđelje nas neprestano zove da živimo slobodno u odnosu na stvari koje prolaze. Ne valja se navezati na toliko toga što nema trajnosti. Izgraditi kuću života na takvim temeljima znači graditi je na pijesku. Ne gradimo stoga svoj život na materijalnim dobrima koja su samo privremena. Nastavi čitati Blago na Nebu →

Čitanja: Post 18, 20-32; Kol 2, 12-14; Lk 11, 1-13

Što je to molitva? Moliti znači najprije ponizno stati pred Boga. Nema molitve bez poniznog stava. U kršćanstvu je uobičajeni stav u molitvi klečanje na oba koljena ili pobožno i mirno stajanje. Oholice ne mole. Oni samo blebeću ustima neke riječi što uopće nije molitva. Molitva može biti poklonstvena. To je ona molitva kojom se Bogu priznaje veličanstvo i kojom se Bogu klanjamo. Molitva može biti i prosidbena, kojom od Božje dobrote nešto molimo. Molitva može biti i zahvalna. Tom molitvom zahvaljujemo Bogu na svim njegovim darovima i dobroti.

Prva karakteristika svake molitve mora biti ustrajnost. Nije dosta samo jedanput skočiti pred Boga i na brzinu mu izraziti svoju želju. Isus je u onoj prispodobi o čovjeku koji noću od prijatelja traži kruha dao primjer ustrajnosti. Onaj čovjek nije odustajao ni onda kad mu je prijatelj iz kuće odgovarao: „Već svi spavamo i djeca su sa mnom.“ „No, kaže Isus, ako mu nije dao od neke prevelike dobrote i prijateljstva, ali je ustao i dao mu zato što je bio ustrajan.“ Mnogi bi počeli moliti kad bi molitva bila sredstvo po kojem bi se ispunjavali ljudski prohtjevi. Kad toga nema, onda kažu da molitva ništa ne koristi: „Molim pa ne mogu ozdraviti.“ Tu odmah možemo pitati jesi li molio dok si još bio zdrav. Nastavi čitati Molitva →

Sve češće slušamo ljudska jadanja i muke. Riječ je o bolestima fizičke i psihičke naravi, pa onda o problemima materijalnog i duhovnog života, pa onda problemi moralne naravi. Događaju se drame u obiteljima, drame s pojedincima, često i tragedije. I tako vjernici osjećaju da smiju u takvim mukama potražiti pomoć u Crkvi i očekuju blagoslov i zaštitu. I Crkva doista ima na raspolaganju sakrament bolesničkog pomazanja kad su u pitanju bolesnici; sakrament oproštenja grijeha kad ih se poziva na moralnu promjenu s garancijom Božjeg oproštenja; sakrament sile i snage Duha Svetoga u krizmi da hrabrije žive i djeluju kao vjernici u ovome svijetu. I konačno sakrament temeljne otkupljenosti od svakoga zla i grijeha, od tereta grijeha čovječanstva i obiteljskog stabla, a to je sakrament krštenja. I upravo se sve drugo što Crkva moli i što se u Crkvi moli temelji na sakramentu krštenja. To je prvi i temeljni Božji blagoslov prepoznatljiv i u dostojanstvu krštenih koji Boga smiju zvati svojim Ocem. To je temelj molitve Očenaša i svih drugih molitava. Nad nama ne vlada zlo, nije na nas bačen neki „urok“ po kojem su nastale nedaće. Nismo pod vlašću nekih zlih sila koje prijete i gdje nemamo šanse da se odupremo. Nastavi čitati Snaga Božje zaštite →

Čitanja: Post 18, 1-10a; Kol 1, 24-28; Lk 10, 38-42

Zanimljiva je zgoda koju u današnjem Evanđelju pripovijeda evanđelista Luka. Isus i apostoli našli su se u prijateljskoj kući Lazarovoj. Sestre Lazarove Marta i Marija primile su Isusa s radošću kao vrlo cijenjenog gosta. Marta želi Isusa što bolje pogostiti, a Marija želi Isusa samo čuti. Martin posao, primiti i podvoriti gosta, jest sigurno plemenit i dobar. Isus ga je sigurno pohvalio, ali ako treba ocijeniti i vagnuti što je važnije – briga za tijelo ili briga za dušu, onda je ovo drugo – briga za dušu – mnogo važnija. To je Isus izričito naglasio kad je rekao Marti: „Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je samo potrebno. Marija je izabrala najbolji dio koji joj se ne će oduzeti.“

Ako danas promatramo ovaj svijet čini nam se da je sva briga samo za ovozemaljsko, samo za tijelo. Pobrinuti se da možeš dobro jesti, dobro piti, lijepo se odijevati, ugodno se zabavljati, imati dobar i jaki izvor materijalnih zarada, postići dobar društveni položaj, postati netko i nešto, to je jedina želja današnjeg čovjeka pa na žalost i mnogih kršćana vjernika. Nastavi čitati Najbolji dio →

Čitanja: 1Kr 19, 16b. 19-21; Gal 5, 1. 13-18; Lk 9, 51-62

Danas nam sveto Evanđelje pokazuje Isusa na putu prema Jeruzalemu. Očito da je bio u sjevernoj pokrajini koja se zove Galileja. On je, naime, bio Galilejac kao i njegovi učenici, ribari iz Genezaretskog jezera. Na tom je putu morao proći kroz pokrajinu prema jugu zvanu Samariju. Preko Samarije mogao je doći u južnu pokrajinu koja se zove Judeja i gdje se nalazi glavni grad i Božji hram, grad Jeruzalem.

Na tom putu dogodilo se više značajnih događaja. Prvo: prolazeći kroz jedno samarijansko selo kuda je Isus prolazio, nisu ga htjeli primiti da tamo prenoći. To je natjeralo u bijes učenika Ivana i Jakova te su tražili od Isusa da to čitavo selo kazni i spali ognjem. Drugi događaj se dogodio kad je neki čovjek promatrajući i slušajući Isusa, propovjednika i čudotvorca, poželio biti uz Isusa jer se u srcu ponadao dobroj karijeri uz Isusa. Isus je znao njegove misli pa mu je izrekao svu istinu o sebi naznačivši da se uz njega ne će materijalno osigurati, zato mu Isus veli: „Lisice imaju jazbine i ptice imaju gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ To je odgovor svima onima koji su se uz Isusa nadali dobroj i bogatoj karijeri. Nastavi čitati Isusov poziv →

Isus je okupio oko sebe apostole. Oni će mu biti potrebni za vrijeme njegova javnog djelovanja, a s njima će računati i kasnije, kad više vidljivo neće biti dohvatljiv ljudskim osjetilima. Oni će nastaviti činiti ono što je Isus činio i u njima će ljudi otkrivati uvijek prisutnog uskrsnulog Gospodina Isusa. Apostoli su obdareni silnom odgovornošću. Očito da je Isus morao dobro paziti koga će odabrati u svoje društvo. Međutim, ako pažljivije pratimo koje je Isus odabrao za najuže suradnike, možemo ostati iznenađeni. Nisu to baš svi odreda ni savršeni ni najkvalitetniji ljudi. Svi skupa u mnogo navrata pokazuju potpuno nerazumijevanje za Isusove riječi. Pitam se katkada po kojem je ključu Isus birao svoje apostole? Kad mi biramo svoje prijatelje, zar nisu to oni koji nam izgledaju najprihvatljiviji, koji nam najviše odgovaraju i koji nemaju nekih nedostataka koji bi nas mogli odbiti. To su ljudi koji su kvalitetni, sređeni, koji nas vole i koji nas nisu razočarali. Svako razočaranje stavlja u pitanje naše prijateljske veze. Od prijatelja gotovo da očekujemo da bude svet, savršen. On ne smije zakazati. Kako bismo onda malo prijatelja imali! Isus ne ide tom logikom. Isus želi osnovati novi narod Božji, Crkvu. Želi da ona bude sveta, ali poziva konkretne ljude. Nastavi čitati Zašto oni? →

Čitanja: Zah 12, 10-11; Gal 3, 26-29; Lk 9, 18-24

Danas u svetom Evanđelju gledamo jednog učitelja i vođu koji je pred dvije tisuće godina pozvao najprije nekolicinu svojih vjernih učenika, a onda i nebrojeno mnoštvo, milijarde i milijarde ljudi kroz dvije tisuće godina do danas. Slijedili su ga, slijede ga i slijedit će ga nebrojeno mnoštvo. Tko je on? Prvo je to pitanje – zašto idu za njim i zašto ga slijede? Drugo pitanje je: „Tko sam ja, što ljudi govore o meni? Tko sam ja i što vi mislite o meni?“ – pitao je svoje učenike. Učenici su mu prenijeli ono što ljudi govore: „Jedni da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija ili neki od proroka.“ U ime učenika Petar odgovara: „Ti si Krist – Pomazanik Božji.“ Isus Krist je naš vođa i Učitelj i ne želi da ga slijedimo bez prave spoznaje o njemu. Zato on sebe otkriva jasno i glasno nazivajući se Sinom Božjim i Sinom Čovječjim. Unaprijed svjedoči o sebi: „Sin Čovječji treba mnogo pretrpjeti, biti odbačen od starješina naroda i od svećeničkih glavara i pismoznanaca. Bit će ubijen, ali treći dan će uskrsnuti.“ Zašto takvog odbačenog, prezrenog, pogaženog i ubijenog mogu mnogi slijediti? Što on obećava svojim sljedbenicima? On je posve otvoren. Ništa ne skriva niti o sebi, niti o svojim sljedbenicima. Sasvim otvoreno i jasno kaže: „Ako hoćete ići za mnom, ako me hoćete slijediti, odrecite se samoga sebe. Odbacite sve svoje želje, svu svoju volju, svu svoju korist, sav svoj imetak, štoviše, odrecite se i svoga života. Uzmite na sebe svoj križ, što znači: odbaćenje, poniženje, muku, patnju i smrt. To je križ koji moji sljedbenici nose. To sve prihvatite i stavite na svoja ramena i idite za mnom.“ Rekli bismo – to je najjadnije obećanje i najgora ponuda koju čovjek ne može ni shvatiti, ali Isus odmah daje odgovor: „Tko pošto poto želi svoj život spasiti, izgubit će ga. A tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga spasiti.“Spasiti svoj život u vječnosti je jedino obećanje svim Isusovim sljedbenicima. Možemo li to prihvatiti?