Ni jedan čovjek nije slučajno „pao“ na zemlju. Ljudi su duboko uvjereni da je život jedna neshvatljiva vrijednost koju nitko sam nije mogao zaslužiti, nego mu je život darovan, poklonjen. Kažu misliocu da je čovjek „pozvan na život“.

Tri su poziva upućena svakom ljudskom biću. Prvi poziv – budi čovjek. Drugi poziv – budi vjernik Bogu, budi kršćanin. I treći poziv – budi ono što jesi po svom životnom odabiru i zanimanju. Čovjek kršćanin biti znači biti bogolik – Kristolik. Bog na taj lik poziva sve nas već po samom krštenju. Budi zato kršćanin po svom zvanju ili zanimanju. Bog poziva ljude da u poretku ovoga svijeta jedan drugome stoji na službu. Različite su potrebe, a i različita zvanja i zanimanja. Sva ta zvanja, pozivi ili zanimanja možemo podijeliti na svjetovna i duhovna zvanja. Bog poziva ljude da u službi drugima i na ovom svijetu jedan drugome služe. Zato ima različitih zanimanja čisto materijalne naravi pa sve do onih čisto intelektualnih i kulturnih.

Duhovna zvanja su specifična zvanja jer nemaju na ovom svijetu i na ovoj materiji oslonca. Njihova djelatnost se ostvaruje samo na vjerskom, religioznom polju. Na primjer, svećenički poziv, redovnički poziv, misionarski poziv, je poziv za službu u kršćanskoj zajednici. Za takvo duhovno zvanje potreban je na posebni način Božji poziv i nitko si ga ne može prisvojiti za sebe, jer je on posebni dar od Boga za zajednicu – crkvu. Nastavi čitati Pozvani →

Sva naša životna borba vrti se oko dvije stvarnosti: Isus Krist je došao od Oca k nama da nam donese Božji svijet; da nas uvede u taj svijet, da nas povede kući, k Ocu.

Naša narav, suprotno, želi „prizemljiti“ nebeske stvari, Božju stvarnost, zarobiti je u naš mali, ograničeni, zemaljski, prolazni svijet; učiniti je slugom zemaljskim interesima.

Stvarni sukob ovih dvaju svjetova prepoznajemo skoro na svim stranicama Evanđelja. Isus i njegov svijet s jedne strane – njegovi učenici i njihov svijet s druge strane. Nastavi čitati Borba dvaju svjetova →

Isus započinje obnovu svijeta ne revolucijom, ne nekim velikim paradama, nego se uputio od sela do sela, od grada do grada, propovijedajući po njihovim sinagogama. Današnje ga Evanđelje opisuje u jednoj skupini ljudi. Bili su to oni koji su došli subotom u njihovu sinagogu na molitvu. Isusu su pružili knjigu Svetoga Pisma. On otvara mjesto gdje Bog po proroku Izaiji objavljuje blagu i radosnu vijest siromasima, oslobođenje za sužnje, vid za slijepe, slobodu za potlačene i jubilarnu godinu kada se svima sve oprašta.

Evo, sam Bog naviješta promjenu i obnovu i šalje nam svoju riječ života za sve one koji su obnove najpotrebniji. To su ponajprije siromasi, porobljeni, potlačeni, slijepi, oni kojima je sve oduzeto, oni koji su porobljeni, koji žude za slobodom.

Riječ Gospodnja daje nadu svim beznadnima. Obećava promjenu i obnovu ne samo u materijalnom smislu, nego još više u moralnom. Nastavi čitati Božja riječ →

Kad jedemo hranu, mi u sebe ugrađujemo život da bi održali naš vlastiti život. Tjelesni kruh, ili bilo koja druga hrana, privremeno održava naš tjelesni život. Ali, nakon što je potrošimo, ponovno smo u potrebi za novom hranom u kojoj se nalazi život.

Često kad upoznamo nekoga, pitamo: „Gdje radiš?“ S tim pitanjem, mi želimo znati kako ta osoba održava život u materijalnom smislu. Mi želimo znati više o tome kako ta osoba „zarađuje za kruh“ u svijetu.

Za neke je, nažalost, „zarađivanja za život“, za kruh svagdašnji, sve što postoji. Za njih je održavanje tjelesnog života dovoljan razlog za sve što rade. Za neke je on jedini smisao života. Oni žive da bi jeli, tako da mogu živjeti i jesti još jedan dan i tako dalje, i tako dalje… Nastavi čitati Ne živi čovjek samo o kruhu…. →

Običan Isus, stolar, drvodjelac nije nikoga uzbuđivao. Nitko ga nije posebno opažao. No, kada se pojavio na svadbi u Kani Galilejskoj, i u času jedne neprilike, kad je nestalo vina, Isus je postao „neobičan“ i od svih primijećen, „uznemirio je duhove“. Velikim čudom od vode je načinio vino. Mnogi su to zapazili. Ovo je djelo Isusovo bilo znak ili znamenje koje je svratilo poglede i Isusovih učenika na Isusa. Evanđelista Ivan kaže: „Povjerovali su u njega.“ To znači da su u Isusu otkrili ne samo drvodjelju nego Sina Božjega kome se bez straha mogu povjeriti ili jednostavno povjerovati. Isus je učinio to znamenje da otkrije ovom svijetu tko je on – „Ja sam Božji čovjek, vaš Spasitelj.“
Kada čovjek može povjerovati Isusu? Onda kad se Isus pojavi čovjeku: kao ljubav ili strah, kao prijatelj vrijedan divljenja, kao pomoćnik ili oslonac, kao dobročinitelj, kao čudotvorac…. Tako dugo dok čovjek može proći kraj Isusa, a da ga ne opazi, dok ne svrne svoje pogled na njega ne će vjerovati. Zanimljivo je pogledati naše Crkve. Tko je u njima? Djeca i starci. Ona sredina koja je najveća, nje u crkvi nema. Zašto? Njihove oči ne traže Boga. Oni traže užitak života na zemlji. Kad to prođe opet počnu gledati na Boga. Danas se pitajmo da li nas Isus uopće može zanimati? Da li je on moj interes? Da li smo prema njemu barem nakratko okrenuli oči ili gledamo u se? Nastavi čitati Uvijek uz nas →

Isus je često upozoravao svoje učenike da neće ući u Kraljevstvo nebesko ako ne budu kao djeca. Nipošto on pritom ne misli na djetinjasto ponašanje, već na onaj istinski osjećaj što nas uvijek kod djece zadivljuje, a to je jednostavnost, potpuno povjerenje, privrženost, svijest da ne mogu sami sebe ni opremiti, ni cipele svezati, da sami ne mogu opstati. Božić nam jasno govori kako je Bog htio postati djetetom. Bog je postao „Božić“, malen, nejak, upućen na druge, bespomoćan i zato je u rukama svoje majke. Ne zanemarimo istinu svoga života kako uvijek, ne samo u djetinjstvu, trebamo druge, kako smo upućeni jedni na druge, kako ne možemo bez drugih. To je vlastito djetetu, ali je vlastito i svakom čovjeku. U liku djeteta Isusa prepoznajmo neizrecivi dar neba, maleno dijete koje je uspjelo razveseliti čitav svijet svojim rođenjem. Rođenje svakog djeteta najčešće je uzrok neizrecive radosti njegovih roditelja i najbližih. Rođenje djeteta Isusa, Božića, izvor je neizrecive radosti za sav svijet. Nastavi čitati Božić – dijete nam je darovano! →