Čitanja: Iz 63,16b-17,19b64,2b-7; Ps 80; 1Kor 1,3-9; Mk 13,33-37

Opet je Došašće. Počinje nova crkvena godina. Došašće vodi do Božića. To je put do tamo.

Nije li istina da Advent iz godine u godinu sve više gubi na svom karakteru i postaje sve izvanjskiji? Ne približavamo li se Božiću svake godine sve zbunjeniji?

Došašće je zamišljeno kao vrijeme tišine i razmišljanja. Ali nije li stvarnost mnogo drugačija? Ne povećava li se buka i glasnoća?

Došašće bi trebalo biti vrijeme razmišljanja, kontemplacije i mira. Ali gdje možete osjetiti išta od ovoga? Nije li gužva još veća nego inače, užurbani tempo i stres?

Došašće bi trebalo biti vrijeme obraćenja: “Promislite, promijenite svoj život, pripravite put Gospodinu!” Ali tko to primjećuje? Okreću li se ljudi od zla? Tko čini svjestan povratak Bogu koji bi mogao doći do izražaja u dobroj ispovijedi?

Došašće nas podsjeća na Božji dolazak nama ljudima. Došašće nije samo razdoblje od 4 tjedna u crkvenoj godini. Od davnina ljudi teže dolasku Božjem, čekaju, nadaju se, traže obećanog, Spasitelja, Spasitelja i Otkupitelja. Nastavi čitati Dolazak →

8. prosinca Crkva liturgijski slavi Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije, blagdan u kojem se posebno želi naglasiti Božja milost po kojoj je Bogorodica izuzeta od svakoga grijeha, ali koja je isto tako, u pravoj slobodi, dubokoj vjeri i potpunom predanju Bogu, prihvatila svu odgovornost Božjeg poziva da rodi Spasitelja svijeta.

Od početaka Crkve Blažena Djevica Marija zauzimala je posebno časno mjesto ne samo u pobožnosti vjernika, nego i u liturgiji. Svijest o njezinoj posebnosti, kao onoj koja je bila nagrađena izvanrednim Božjim milostima, a napose time što je imala čast biti Bogorodica, bila je česta misao koju su teološki obrađivali crkveni oci i drugi teolozi. Stoga je razumljivo da je i misao o Marijinu bezgrješnom začeću zauzimala povlašteno mjesto.

Tako štovanje Marijina bezgrješnoga začeća posebno raste u vrijeme gotike, što je urodilo papinskim odobrenjem 1477. god. S vremenom će blagdan postati zapovijedani u Španjolskoj (1644. god.), a kasnije i u općoj Crkvi (1708.). Kada je 1854. god. donesena dogma o bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije, razumljivo je da je i štovanje još više rašireno. Nastavi čitati Bezgrješno začeće BDM →

Molimo, Gospodina, da svi narodi naše Zemlje žive u međusobnoj slozi i miru, posebno štiteći slabe i ugrožene.

Čitanja: Ez 34,11-125-17; Ps 23; 1Kor 15,20-26; Mt 25,31-46

Danas je kraj jedne liturgijske, crkvene godine i slavimo blagdan Krista Kralja svega stvorenoga. Kad kažemo, da je Isus Krist kralj svega stvorenja, onda mislimo na osobu koja je u povijesti živjela. Pred sobom imamo Isusovo ljudsko lice čovjeka koji je istodobno bio Bog i čovjek kao i kralj. Stoga Isus nije bio kralj poput zemaljskih kraljeva koji su kraljevali 20, 30, 40 godina i sa smrću završili svoje gospodstvo. Isus baš obratno, sa svojom smrću i uskrsnućem počinje kraljevati i njegovu kraljevstvu nema kraja. Iza uskrsnuća, On govori svojim učenicima: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji: idite i naučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Pitamo se da li je ikada na zemlji bio kralj koji bi imao svu vlast na nebu i na zemlji? Ne. Nije. Jedini je to Isus. Zato je mogao zapovijedati moru, vjetru, suncu, bolesnima i mrtvima. Njega je sve slušalo, mrtvo i živo. On je imao moć nad svime. Ali, u isto vrijeme, Njegovo kraljevanje, makar moćno i snažno – ono je nježno i blago. On ne nameće poreze – niti upotrebljava topove, bombe i puške, niti vrši ikakvo nasilje.

Kraljevi ovoga svijeta trebaju vojnike, ratnike hrabre ljude koji će proširiti granice kraljevstva, da osvoje tuđe zemlje, a pritom mnogi stradavaju. Međutim, Isus Krist je kralj istine, pravde i ljubavi. On kao Kralj poziva ljude k sebi: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti, u meni ćete naći spokoj dušama svojim. Doista u Isusu se nalazi mir, okrepa i snaga. Ljudi koji žele biti i ostati u njegovu kraljevstvu, osjećaju da nisu robovi niti sluge niti primorani da nešto čine – nego su njegovi prijatelji, braća i sestre i Božja djeca. Nastavi čitati Krist Kralj →

Sveti Andrija, kao i brat mu Šimun Petar, bijaše ribar na Genezaretskom jezeru u Kafarnaumu, kamo obojica dođoše iz rodne Betsaide. U apostolskom zboru ribari bijahu u većini, iako su bili prisutni i zemljoradnici kao sv. Jakov Mlađi i brat mu Juda Tadej, te trgovac i bankar, carinik Matej. Prvi koji je od dvanaestorice pošao za Isusom bijaše baš Andrija, zato je on i nazvan “prvopozvani”. Uz njega je bio i sveti Ivan Evanđelist.

Oni su bili najprije učenici Ivana Krstitelja koji je propovijedao skori dolazak Mesije. Kad je na Jordanu upro prstom na njega, Andrija i Ivan, kao pravi idealisti, približiše se k Isusu u jednostavnosti srca, onako spontano, a on ih je tako i prihvatio. Bili su to iskreni i pošteni ljudi koji su željeli živjeti za nešto više i zato već nekako skloni da prihvate i slijede Isusa. Andrija je k Isusu brzo doveo i svoga brata Šimuna, zato ga evanđelisti Matej i Luka u apostolskom zboru stavljaju odmah iza Šimuna Petra. Novi zavjet još u nekoliko zgoda spominje Andriju: tako kod umnažanja hljebova i kad su stranci u Jeruzalemu željeli vidjeti Isusa. Andrija je propovijedao Evanđelje među Skitima, u današnjoj južnoj Rusiji, o čemu govori otac crkvene povijesti Euzebije. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom Andrijinu križu u obliku slova X znamo jedino iz jednog spisa, zvana Passio, u kojem je opisano apostolovo mučeništvo. Predaja veli da je bio raspet u Ahaji u gradu Patrasu, odakle su mu relikvije prenesene u Carigrad, a zatim u Amalfi u Italiju. Svečeva glava bila je god. 1462. prenesena u Rim, a vratio ju je natrag grčkim pravoslavnim vjernicima papa Pavao VI. Spominjemo kao naročito pouzdan povijesni podatak da se blagdan sv. Andrije slavio 30. studenoga već u doba sv. Grgura Nazianskoga, dakle, u drugoj polovici IV. stoljeća.

Čitanja: Izr 31,10-31; Ps 128; 1Sol 5, 1; Mt 25, 14-30

Svjetski dan siromaha ove se godine slavi na temu »Ne okreći lica od siromaha«.

U svojoj poruci za Svjetski dan siromaha, koji se ove godine slavi po sedmi puta, papa Franjo nas potiče da ne odvraćamo svoj pogled od onih koji su u teškoćama kao što su djeca koja žive u ratnim zonama, obitelji koje jedva spajaju kraj s krajem, ljudi koje se iskorištava na poslu i mlade pred koje se ultimativno stavlja imperativ uspjeha: svaki je od njih naš bližnji, potrebno je ozbiljno i učinkovito političko i zakonodavno zalaganje..

U poruci na temu »Ne okreći lica od siromaha« preuzetu iz Knjigu o Tobiji, Papa nudi tumačenje stvarnosti koja proizlazi iz prepoznavanja u najkrhkijem „licu Gospodina Isusa“, neovisno o boji kože, društvenom položaju i porijeklu. U njemu se krije brat kojem treba izići ususret, oslobađajući se ravnodušnosti, ističe Sveti Otac. Nastavi čitati Svjetski dan siromaha →

Marijanski blagdani uvijek ispunjavaju vjerničko srce toplinom i radošću, posebno u ovim jesenjim danima, kad vene lišće i kad je sunčane svjetlosti sve manje, a mraka i studeni sve više. Danas istodobno slavimo čak dva marijanska blagdana, što radost i nadu udvostručuje. Godine 543. posvećena je crkva svete Marije Nove, podignuta kraj jeruzalemskog hrama i tu posvetu slavimo zajedno s istočnim kršćanima. Marija se se od djetinjstva posvetila Bogu, potaknuta od Duha Svetoga, čijom je milošću bila ispunjena u svojem bezgrešnom začeću. Danas se sjećamo tajne potpunog prikazanja, darivanja i posvećenja Bogu One, koju je sam Bog odabrao za Majku svoga Sina, a kao posljedicu toga i za Majku Crkve. Nastavi čitati Prikazanje BDM – Gospa od Zdravlja →

Čitanja: Mudr 6,12-16;
Ps 63; 1Sol 4, 13-18; Mt 25, 1-13

Prispodoba koju danas slušamo vjerojatno zvuči poznato svakome od nas; priča o pet ludih i pet mudrih djevica je, može se reći, dio naše kulturne baštine. Nadahnula je mnoge: umjetnici su uklesali deset djevica u kamenu na srednjovjekovnim katedralama, pjesnici su bili inspirirani njima a skladatelji su napisali njihove prekrasne obrade. Međutim, posebno kod dobro poznatih tekstova postoji opasnost da samo slušamo s pola uha i propustimo ono što nam Isus doista želi reći.

Odmah na početku vrijedi obratiti pozornost na svaku riječ: Isus ne kaže: “bilo jednom deset djevica”, nego: “Kraljevstvo će nebesko biti kao s deset djevica ”. Stoga se ne osvrće na prošlost, već gleda naprijed. Oni koji se ponašaju kao lude djevice, koji se ne pripremaju pažljivo za svoj zadatak, koji su nepouzdani i bez razmišljanja žive svoje dane, imat će istu sudbinu kao i ove: neće im biti dopušteno ući u dvoranu za svadbu, već će morati ostati vani. Ostali koji se brinu za ono što je potrebno i koji postupaju mudro idu u dvoranu.

Isus se obraća izravno svojim slušateljima u to vrijeme, a također i nama i kaže: “Bdijte!” Imate izbor, možete postupiti ludo ili mudro. Ali budite svjesni posljedica koje iz toga proizlaze. Nastavi čitati Pozvani na gozbu →

Blagdan u tjednu

Sv. Nikola Tavelić rodio se vjerojatno između 1340. i 1350. godine u Šibeniku. O njegovu djetinjstvu i odrastanju ne zna se mnogo, kao ni o tome što je djelovalo na mladu dušu, te potaklo Nikolu da stupi u franjevački red.

Upravo kad je Nikola završio studije, zatražio je bl. Bartul Alvernski šezdeset dobrih i učenih redovnika koji će širiti Kristovo Evanđelje u Bosni.

Poziv u zemlju u kojoj su nešto prije vladali Tavelićevi zemljaci, a možda i rođaci, moćni Šubići, morao je za Nikolu biti privlačan. I on se zaputio u Bosnu.

Nikola je u Bosni proboravio dvanaest godina. Proživljavao je radosti obraćenja i tugu neuspjeha. Surova klima i neprohodna mjesta bili su samo sjena prema surovosti života i teškoj pristupačnosti ljudskom srcu.

Premda je Bosna bila misijska zemlja, ipak su se misije među opasnim Saracenima držale u franjevačkom redu bez sumnje za jedne od težih misija. Pravilo franjevačkog reda od svih nevjernika jedino imenuje Saracene. Sam sv. Franjo Asiški bio se zaputio u Svetu Zemlju da ih obraća. Ne treba se čuditi ako je i Nikola očekivao tu priliku koja mu se pružila tek u ovo vrijeme. Nastavi čitati Sveti Nikola Tavelić →

Crkva 9. studenoga slavi Posvetu Lateranske bazilike, prve posvećene bazilike u kršćanskom svijetu. U Katoličkoj Crkvi postoje četiri velike bazilike (tzv. basilicae majores), a koje simbolički predstavljaju produženje nekadašnjih najvažnijih kršćanskih središta, odnosno svaka od njih je svojevrsno liturgijsko sjedište jednog od četiriju patrijarha. Sve se četiri nalaze u Rimu. Najčasnija od njih je Lateranska bazilika, koja se naziva majka i glava svih crkava, i predstavlja sjedište rimskog patrijarha, odnosno pape. Iako se možda današnjem vjerniku može činiti čudnim zašto bismo kao blagdan slavili posvetu jedne crkve, valja naglasiti kako je riječ o majci i glavi svih crkava grada i svijeta, kako to na latinskom jeziku piše na samom ulazu (Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput), odnosno slavlje Lateranske bazilike nam priziva u pamet važnost i vrijednost zajedništva i jedinstva cjelokupne Crkve, na čelu s njezinim zemaljskim poglavarom – papom, jednako kao što ističe papu kao nasljednika svetoga Petra – onoga kome je Krist povjerio ključeve Crkve i dao svevremensko obećanje: Ni vrata paklena neće je nadvladati! Nastavi čitati Posveta Lateranske bazilike →

Čitanja: Izl 22,20-26; Ps 18; 1Sol 1,5c-10; Mt 22,34-40

Učitelj zakona o kojemu govori današnje Evanđelje stručnjak je za zakone i zapovijedi. On ima znanje i želi ispitati Isusa da vidi poznaje li doista zakone tako dobro kao on.

Isus jednostavno sažima sve zakone u ovu jednu dvostruku zapovijed:
Ljubi Boga svim srcem… i bližnjega svoga kao samoga sebe.  Isus izjednačava ove zapovijedi jednu s drugom. Kao da kaže da je oboje u isto vrijeme važno.

Tom dvostrukom zapovijedi ljubavi Isus sažima ono što mu je važno :  da postoji Bog koji ne zahtijeva svu ljubav samo za sebe, već želi da tu ljubav dijelimo s ljudima.

Bog koji ne želi da se usredotočimo samo na njega dok djelujemo, već želi da gledamo i na svoje bližnje – a štoviše, i na same sebe. Nastavi čitati Jedna dvostruka zapovijed →

Svetkovina svih naših svetaca govori nam koji je konačni cilj našega života. Teolozi govore o ovom cilju relativno suhoparnim riječima kao što su “vječno blaženstvo”, “zajedništvo s Bogom” i “vidjeti Boga”. Sveci su već stigli do tog cilja, ali su mnoge njegove aspekte već odrazili u svojim životima.

“Svetac je osoba kroz koju sunce sja”, reklo je jednom dijete. Prethodno je vidjelo crkveni prozor s likovima svetaca i bila je zadivljeno jarkim sjajem slike jer ju je sunce obasjavalo izvana i sjalo kroz nju. Bog je sunce našeg života i želi učiniti da svijetlimo; a svetac je onaj koji dopusti da ga obasja ovo sunce tako da ga drugi mogu opaziti. Ili da to izrazimo drugom slikom koju je skovao sveti Franjo Saleški: “Sveci su svirana simfonija, dok je Evanđelje partitura.” Nastavi čitati Svi Sveti i Dušni Dan →

Čitanja: Iz 45,1.4-6; Ps 96; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Postoji država na Dalekom istoku koja se zove Butan, gdje ustav, koji se odnosi na cijelu zemlju, sadrži rečenicu: “Ljudska je sreća cilj države.”

Putnici koji su posjetili ovu zemlju kažu da sigurno osjetite nešto od ovog pozitivnog stava prema životu, od ove potrage za srećom, od ovog cijenjenja dobra.

Je li to zato što je tamo budizam državna religija i što ta filozofija uči miroljubivosti, strpljenju i harmoniji?

Valjda i tamo ljudi imaju svojih briga, boli, agresije i mračnih strana. Politički lideri u ovoj zemlji vjerojatno ne rade uvijek sve kako treba. Raj ne postoji nigdje na ovom svijetu i ne možemo mi ljudi uvijek biti dobri. Ali ovaj članak u Ustavu zvuči impresivno jednostavno i očito: “Ljudska je sreća cilj države.”

Pogledajmo zajedno današnje Evanđelje. Je li to ono što je Isus mislio svojim načelom: “Vratite caru carevo, a Bogu dajte Božje!”? Nastavi čitati Bogu Božje, caru carevo →

Predzadnje nedjelje u listopadu slavi se Svjetski dan misija i tako još od 1926. godine.

Mjesec listopad počinje spomendanom sv. Terezije od Djeteta Isusa (Mala Terezija), koja je zaštitnica misija, premda je umrla u 25. godini života i nikada nije stupila ni u jednu misijsku zemlju. Geslo svojeg života, „Samo ljubav vrijedi“, pretvorila je u molitvu za sve ljude da se spase po Isusu Kristu.

Žar u srcima učenika iz Emausa, koji je upalio sam Isus dok im je tumačio sve što u Pismima ima o njemu te dok je lomio i davao im kruh (usp. Lk 24, 13 – 35) gorio je posebno u Maloj Tereziji te gori i u srcima vjernika tijekom cijele povijesti spasenja. Upravo to iskustvo učenika na putu u Emaus nadahnulo je papu Franju da glavna misao ovogodišnje poruke za Svjetski misijski dan bude: „Žar u srcu, noge na putu.“

Mjesec listopad prigoda je da pogledamo dublje u svoje srce i vidimo za čime ono čezne, od čega gori i kamo preusmjeriti njegov plam. Prigoda je to također da se uvjerimo jesu li naše noge na pravom putu, je li potrebno mijenjati obuću i smjer. Nastavi čitati SVJETSKI DAN MISIJA 2023. →

Čitanja: Iz 25,6-10a; Ps 23; Fil 4,12-14.19-20; Mt 22,1-14

U ovoj prispodobi, kao i u svim svojim prispodobama, Isus izražava komplicirano teološko pitanje slikama koje je svaki od njegovih slušatelja u to vrijeme mogao lako razumjeti.

Danas, kao i prošle nedjelje, govorimo o odbacivanju na koje Isus nailazi. Bog Otac šalje svoga Sina u svijet, pa i sam postaje čovjekom kako bi ljudima navijestio radosnu vijest sigurnosti u bezgraničnoj Božjoj ljubavi. Ali takav je narod Izraela: ne žele čuti o tome i na kraju ubiju Isusa jer ga drugačije ne mogu ušutkati. Dakle, Bog doživljava veliku odbojnost. A i raspeće je već naznačeno u Isusovim mislima kada ljudima govori ovu prispodobu.

Tek sada – nakon odbijanja od strane izraelskog naroda, Božjeg naroda – Bog se također obraća i ljudima izvan Izraela, takozvanim poganima, i poziva ih.

Zapravo, Pavao i njegovi prijatelji kasnije su uspjeli obratiti mnoge pogane, tj. Grke i Rimljane, na kršćansku vjeru.

Parabola to također predviđa. Podrijetlo i nacionalnost Boga ne zanimaju. Na svakoga, baš na svakoga se misli kad Bog želi otkriti svoju ljubav. Nastavi čitati Bog misli na svakoga →

Tekst današnjeg evanđelja (Mt 22,1-14) posebno je izazovan na kraju, kad je osoba koja ne nosi svadbeno ruho izbačena u van, tamu. I na samom kraju evanđelja rečenica: “Mnogo je zvanih, ali malo izabranih.” Što to znači?

Bog, u osobi kralja, poziva goste na svadbu. Ali gosti imaju druge poslove. I naravno, ljudi mogu slobodno odbiti pozivnicu. Tako se u ovo vrijeme i mi danas suočavamo s pitanjem: Dopuštam li Bogu da me ometa u svakodnevnom životu? Je li prisutan za mene? Ili živim kao da Bog ne postoji?

Dopuštam li da me Isusova poruka uznemiri, čak i uplaši? Ili to više nema smisla u mom životu? Slušam li “otvorenih ušiju”. Nastavi čitati Mnogo zvanih – malo izabranih →

Čitanja: Iz 5,1-7; Ps 80; Fil 4,6-9; Mt 21,33-43

Ovo je već treća nedjelja u nizu otkako slušamo riječi o vinogradu i njegovim radnicima. Današnje kazivanje o vinogradu kao Božjem narodu, veoma je ozbiljno upozorenje nekada Židovima, a danas i nama.

Isus se poslužio vrlo poznatom starozavjetnom slikom o Izraelu kao vinogradu Božjemu koja je govorila o Božjoj skrbi za svoj narod i nevjernosti tog istog naroda Bogu. Tumačeći ovaj evanđeoski odlomak sveti Hilarije dobro je uočio bitne točke božanske skrbi, te smisao izabranja Božjeg naroda: „Shvaćamo da je tu otac obitelji Bog Otac. On je u svrhu žetve najboljih plodova zasadio izraelski narod. On ga je posvetom očinskog imena, to jest plemenitošću Abrahama, Izaka i Jakova kao kakvom ogradom posebne zaštite zatvorio unutar vlastitih međa. I proroke je pripravio kao kakav tijesak. U njih je poput mladoga vina utjecala stanovita plodnost Duha Svetoga koji kipi.  Sagradio je za vinograd kulu da se, izišavši iz zemlje, uzdigne u nebo i da se iz nje može motriti Kristov dolazak. U poljodjelcima je slika svećeničkih prvaka i farizeja. Njima je dana vlast da poučavaju narod.“

      Isus proziva svećeničke prvake i starješine narodne kao glavne krivce i odgovorne za lutanje naroda, jer nisu na ispravan način vršili svoju službu. Umjesto da poučavaju narod i da ga upućuju Bogu, oni su ga odvraćali, te su onda onemogućivali da donese svoje plodove. Isusova prispodoba opisuje djelovanje proroka koji su manje – više svi bili odbačeni i poubijani: „U slugama koji su poslani primiti plodove različito se i često ponavlja slanje proroka. Oni su u različitim vremenima bili bijeni, kamenovani i ubijeni jer su od naobraženoga i poučenoga puka tražili plodove. Nastavi čitati Vinograd – drama sa sretnim završetkom →

Svaki dan u župnoj crkvi i kapeli u Svibovcu P. : krunica, litanije i molitve na čast Majci Božjoj, kroz tjedan u Svibovcu još i sv. misa: ovaj tjedan u utorak i četvrtak u 18:00 sati tj. nakon krunice koja u te dane počinje u 17:30 sati.

Sveta krunica, moćno je oružje protiv zla i učinkovito sredstvo za postizanje istinskoga mira u našim srcima.

Papa Franjo

Čitanja: Ez 18,25-28; Ps 25; Fil 2, 1-11; Mt 21,28-32

Poruka ove nedjelje veoma lijepo se nadovezuje na onu od prošle. Naime i danas kao i prošli puta bila je riječ o vinogradu i o slanju radnika u vinograd. Razlika je danas samo u tome, što se u vinograd šalju dva čovjeka od kojih svaki odgovara na svoj način. Prvi je rekao, da ne ide – kasnije se predomislio, pa je ipak otišao, a drugi je rekao spremno da ide, a nije otišao. Stoga Isus pita apostole, a preko njih i nas danas: – koji je bolje postupio od njih dvojice? Svi su odgovorili, a i mi bismo s njima rekli: pa onaj prvi. S tim odgovorom se donekle slaže i sam Isus, premda ni jedan od ove dvojice ljudi nije primjereno postupio. Najbolje bi bilo onome koji je odgovorio sa “da” da želi ići na posao u vinograd – da je stvarno tako i postupio.

Iskrenost, poslušnost, poštenje i čvrstu odlučnost cijene ljudi, a napose to cijeni i naš nebeski Otac. Današnje sv. Evanđelje nam prikazuje dva čina, dvije duše, dva različita gledanja i dva različita života. Prvi sin reagira brzo, ali prkosno, jer kaže: neću, a onda je ipak otišao i napravio svoj posao u vinogradu. Pomislio je: bolje je napraviti povjereni posao nego ga odbiti – i biti nemiran u svome srcu. Nastavi čitati Poziv na rad u vinogradu →

Čitanja: Iz 55, 6-9; Ps 145; Fil 1, 20c-24,27a; Mt 20,1-16a

Više puta smo čuli, da je čovjek stvoren na Božju sliku, što znači, da je čovjekovo biće slično Božjemu, te da svaki čovjek u sebi ima nešto Bogu pripadajućeg – uz sve svoje slabosti. Međutim postoji, opasnost da čovjek sebi stvara sliku o Bogu onako kakav je on sam. To pak može biti veliko iskrivljenje Božje slike i biti veoma opasno za rast ljudske osobe. Čini se, da je Isus tu pojavu primijetio kod farizeja tzv. pobožnih ljudi svoga vremena. Farizeji su počeli vjerovati, da Bog mora postupati kao što ljudi postupaju. Po njihovom mišljenju Bog bi trebao suditi svaku čovjekovu sitnu lošu učinjenu stvar. Zato Isus iznosi prispodobu o gospodaru koji je postupio na božanski tj. na najbolji mogući način.

Za tu prispodobu koja je danas na redu, bitno je ovo: često ima onih ljudi koji su kasnije upoznali Božju ljubav. Kasnije su došli do spoznaje da Bog postoji i da bez njega ništa ne može biti pravo valjano, istinito i vrijedno. Neki su možda veličinu i potrebu Božjeg spasenja upoznali tek pod kraj svoga života. Već u Isusovo doba pobožni farizeji su to nazvali nepravdom, što im Isus doziva u svijest, da to nije nepravda, nego drugi iskaz Božje dobrote. Nastavi čitati Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar ? →

Svi smo mi pozvani biti apostoli u Božjem vinogradu. Neki možda misle da nisu dovoljno daroviti, drugi da su naprosto premladi pa nisu kadri činiti išta za Krista, a treći da im je taj zadatak pretežak. No Krista ne zanimaju isprike; njemu trebaju radnici, velikodušnosti i puni ljubavi. On će se pobrinuti za ostalo. On je taj koji nas poziva i koji stvara rezultate, a ne mi. Koje li radosti i časti da nas Gospodin pozove na rad u svom vinogradu, posebice ako to budemo činili s ljubavlju.

Tako se lako žalimo na probleme oko nas: na nedostatak moralnih vrijednosti, na nasilje zlih ljudi. Tada se u molitvi Bogu žalimo: Gle, kakav je svijet! Zašto Bog ne poduzme nešto u svezi toga?

Da malo pažljivije slušamo Boga u molitvi vjerojatno bismo čuli kako nam govori: Zašto besposličariš po cijeli dan? Možda nikada nismo razmišljali kako i mi nešto možemo učiniti ili provesti vrijeme u molitvi osluškujući Božji odgovor. Naš Gospodin gleda svakoga od nas i veli: Idi i ti u vinograd. Neki su pozvani ranije; neki kasnije. Nije važno kada, važno je samo odazvati se, bez obzira o kakvu se poslanju radi. Krist nikada ne obvezuje; on samo poziva. Važno je da nikada ne zaboravimo kako pomaganjem Bogu u spašavanju duša spašavamo i vlastitu dušu. Tako si skupljamo blago u nebu. Nastavi čitati Poziv na rad u vinogradu →

Čitanja: Sir 27,30-28,7; Ps 103; Rim 14,7-9; Mt 18,21-35

Današnjim odlomkom evanđelja završava tzv. Isusov, „Govor o Crkvi.“ o međuljudskim odnosima u Crkvi. To su odnosi koji trebaju vladati među Isusovim učenicima, ali i među svom braćom i sestrama.

Glavna tema današnjih liturgijskih čitanja je: oprostiti nepravdu – oprostiti bratu za učinjenu uvredu. Oproštenje je tema koja zaslužuje poseban naglasak u Crkvi. Važnost međusobnog opraštanja naglašena je posebno završnom rečenicom evanđelja: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama, ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.“ Poruka je jasna prijetnja: alternativa ne opraštanju je život u mukama. Dakle, ne oprostiti, znači od Gospodina dobiti zasluženu kaznu. Od kršćana se traži da znaju neprekidno opraštati drugima. Za kršćanina je zakon praštanje. To se načelo ako bolje razmislimo – protivi ljudskom razumu. Prirodno je reagirati na uvrede, klevete i nasilje. Lako je davati savjete: Ne mrzi! Ne pravi nasilje! Treba opraštati! Postavlja se pitanje: Kako ispunjavati taj zakon? Kao vjernici koji slijedimo zapovijed Kristovu „ljubi svoga bližnjega,“ ne smijemo dopustiti da nam dušu obuzme mržnja koja nije sposobna oprostiti. Da bi to mogao; kršćanin treba stalno u svome srcu nositi ljubav i smirenu ravnotežu duha.

Ako je „ljubav“ zaista prisutna u srcu čovjeka, ona nadahnjuje sve ostale misli, riječi i djela toga čovjeka. Ljubav nije samo neki oblik poštovanja, samo neko čuvstvo ili dobrota; U ljubavi nije dovoljno da ona osoba koju se voli samo bude „sretna,“ da joj ja „hoću dobro,“ nego je puno važnije da ja osobno ljubljenoj osobi „želim činiti dobro.“ Ljubav-osjećaj, pretvara se u ljubav – djelo.

Mržnja Kaina prema bratu Abelu, (Kain ubija brata Abela iz zavisti), potpuna je suprotnost ljubavi koja se zahtijeva od kršćanina. Istinski kršćanin, upravo, čini tu promjenu, ljubavi-osjećaja, u ljubav-djelo. Istinski kršćanin se u savjesti osjeća „odgovoran za svoga brata“ – za probleme svoga „bližnjega.“ Kršćanin nikada, ako radi po savjesti, ne smije ostati ravnodušan niti prema patnjama svog neprijatelja.

Petar, poglavar apostola, prilazi Isusu da postavi pitanje o opsegu oproštenja. Koliko se često od učenika može očekivati ​​da oprosti ako nema uzvraćanja s druge strane? Broj sedam koji Petar spominje već je sveti broj i znači nešto savršeno, vrhunsko postignuće: spreman sam prijeći preko jednog vremena koje zahtijeva zapovijed ljubavi i oprostiti opetovane prijestupe.

Ali Isusov odgovor ide daleko dalje od toga. Sedamdeset puta znači neograničenu spremnost da oprostimo drugoj osobi. Objašnjenje za ovaj zahtjev, koji je nerazuman za svaku razumnu osobu, pruža nam današnja parabola.

Cijela priča u početku zvuči krajnje nevjerojatno. Čak i ako se pod službenicima podrazumijevaju visoki dužnosnici, ogroman nagomilani dug (prema nekim tumačenjima cca 21 milijun eura) teško je zamisliv i nije se mogao ni približno nadoknaditi prodajom zaduženog službenika, uključujući suprugu i dijete. Jednako nevjerojatno zvuči da drugog slugu zbog vrlo malog duga (cca. 35 eura) nemilosrdno odmah bace u zatvor.

Značenje ove parabole mora biti na drugoj razini. S jedne strane pokazuje Božju veličinu i uzvišenost, au isto vrijeme i njegovu bezgraničnu samilost prema nama ljudima. Jedini Bog može lako oprostiti tako veliki dug. Ali on jedini može donijeti tako strašnu prosudbu: S ovom veličinom krivnje sluga će se morati okajati zauvijek, odnosno čeka ga kazna za vječnost.

Prva tvrdnja ove priče nam je stoga upozorenje: Ako budemo oštri prema svojim bližnjima i ne opraštamo im, onda nam neće oprostiti ni Bog na nebu, poput kralja iz prispodobe. Šanse za oprost dugova imaju samo oni koji su se ranije tako odnosili prema svojim bližnjima.

Koliko je velika zaprijećena kazna, toliko je i opseg Božjeg oprosta. On je kralj koji na samu molbu oprašta i najveći dug. Nema dakle druge mogućnosti za nas, koji smo svi „sluge“ i koji smo u ulozi dužnika, nego da milosrđe koje nam je Bog iskazao prenesemo na svoje bližnje.

Čitanja: Ez 33,,7-9; Ps 95; Rim 13,8-10; Mt 18,15-20

Danas se sve više govori o pravima osobe. Govori se o pravima djece u obitelji, u školi, u društvu, a da se ponekad nema u vidu pravih njihovih vrijednosti. U takvom isticanju prava i slobode nerijetko sama osoba postaje robom svoje slobode i ne promiče se dovoljna odgovornost za druge. Čovjek unatoč svemu ostaje sam, premda je zaštićen svim pravima. Nažalost, takav se duh uvukao u sve pore našega društva, pa i u život vjere gdje se kaže: tko nam smije još govoriti kako ćemo živjeti vjeru? To je naša privatna stvar. Ne prihvaćamo ničiji prigovor. Valjda sami znamo što trebamo činiti i kako živjeti. Mi imamo svoj odnos s Bogom. To su česte reakcije koje se čuju čak i među vjernicima.

Čovjek koji se osjeća pozvanim širiti istinu postaje ušutkan, a Božja riječ govori upravo suprotno, da se ne smije šutjeti u okolini gdje se psuje Bog i svetinje. Ne smije nam biti svejedno da vjernici koji su nekoć primili sv. sakramente, pričest, krizmu, išli u crkvu, a sada više ne idu, da mi šutimo i ništa ne govorimo, i ne potičemo ih na odgovornost i ozbiljnost. Nastavi čitati Naša odgovornost za braću u vjeri! →

Znajući da je svako ljudsko zajedništvo slabo i krhko te da će takvo biti i zajedništvo njegovih učenika, Isus daje neke savjete glede obrane zajedništva, ali istodobno i zauzimanja za pojedinca koji zajednicu ugrožava. On govori: pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Za pravu bratsku opomenu potrebne su dvije kreposti: ljubav i poniznost. Ljubav je predana briga za drugoga kojemu se želi dobro. Ona mu to doziva u pamet opomenom. Netko kome bi bilo svejedno što je drugi pogriješio, ili bi prešućivao tuđe pogreške, ili zatvarao oči da ih ne vidi, pokazao bi da nema ljubavi. Ljubav ne može dopustiti da netko u zajednici laže, krade, odlazi na sumnjiva mjesta, prostači i psuje. Ona mora reagirati, jer želi dobro onome kome se to događa. Reagiranje može biti neugodno. Možemo se plašiti ili sramiti, ali ljubav će od svega biti jača i otkriti istinu onakvom kakva ona jest. Zamislite stražara koji bi vidio neprijatelja kako se približava gradu i želi ga opljačkati i sve bi to prešutio, ili lopova koji želi provaliti i sve pokrasti, a ne bi ništa poduzeo!

Kad smo odlučili reagirati, učinit ćemo to pomoću druge kreposti, poniznosti. Poniznost nam omogućava da razlučimo grijeh od grešnika, te da grijeh osudimo, a grešnika i dalje volimo. Zato ćemo onome koji je pogriješio prići blago, svjesni da smo i sami slabi ljudi, upozoriti ga nasamo, u četiri oka, a ne iz neba pa u rebra, kako se obično kaže u narodu.

+ + +

Na drugom katu jedne zgrade bilo je bučno veselje. U početku je bilo sve umjereno, ali kad su si ljudi malo više popili, zaredali su poklici, zdravice u čast prijatelja koji je položio vozački ispit, postao punoljetan, a k tome dobio i novi auto. Društvo je postalo odveć dobre volje. Pjevalo se i sviralo sve do ranih jutarnjih sati. Tada je odjednom na vrata pokucala policija. Netko je od susjeda prijavio nered u stambenoj zgradi i čuvari reda postupili su po zakonu. Od sada se velika buka pretvorila u tišinu i mirni razgovor i komentare, a gromoglasni poklici u mirni dio noći. Sve je krenulo drukčijim raspoloženjem: jednima mirno spavanje, a drugima, da ne izgube grlo i dobar glas zbog pjevanja i jačih poklika.

Sukobi među ljudima mogu biti tako veliki da čovjek nije u stanju ni spavati, ni jesti, ni išta ozbiljnijega raditi dok ne riješi problem. Neki takve probleme rješavaju uz pomoć vlasti. Zato postoje službeni stražari i čuvari reda. Pojavi li se nered, oni su se dužni umiješati, dok drugi ljudi tj. vjernici, to rješavaju uz Božju pomoć i Božju intervenciju.

Pozivom na bratsku opomenu Evanđelje zasigurno ne potiče duh kritizerstva niti se služi nekim agresivnim metodama. Bratska se opomena rađa u skrbi za dobro braće, te stoga može biti plod samo snažne i čiste ljubavi. U tom smislu Božja riječ jest opominjanje u svrhu da i drugi ljudi lakše postignu cilj koji im je stavljen u zadatak.

Zato rado i mi primajmo opomene drugih zbog svojih loših djela ili loših riječi u korist svog postizanja cilja. Iskrena opomena može nam pomoći u osobnoj izgradnji. No isto tako dužni smo također dati opomenu onima koji nisu na pravome putu.

+ + +

Molimo Gospodina za pravo prosuđivanje sebe i drugih kraj sebe, da ne bismo nikada davali kriva mišljenja, krive osude ili opomene, a olako prelazili preko svojih pogrešaka

Čitanja: Jr 20,7-9; Ps 63; Rim 12,1-2; Mt 16,21-27

Nakon tako divnog, milosnog i mističnog iskustva od prošle nedjelje, kad je Petar istupio ispred svih apostola i ispovjedio svoju vjeru, tko je Isus za njega i za ostale apostole – danas slušamo o njegovom neprihvaćanju Učiteljevog puta na kojemu je neizbježan križ. Kako nas iznenađuje riječ Božja, odjevena uvijek u krhko ruho ljudskih riječi! Često bismo željeli rado ostati u onom prvom zanosu, sjećajući se iskustva “prve ljubavi”, ponekad se i topeći od zadovoljstva susreta s Gospodinom koji nas je tako snažno zahvatio i preokrenuo naš život! No, postojanost i strpljenje su mnogo važnije i potrebnije kreposti od oduševljenja i zanosa.

Isus je počeo upućivati svoje učenike, da treba poći u Jeruzalem, tamo mnogo trpjeti, umrijeti i uskrsnuti. Vjerojatno su svi počeli kimati glavama i u nevjerici se međusobno pogledavali na te riječi, ali je Petar htio povući Isusa na stranu i kao svog najboljeg prijatelja odvratiti od takve zamisli. Petar je, dakle, previše razmišljao na zemaljski način. Normalno, Isusa, to nije moglo odvesti od njegove zamisli. Stoga mu upućuje teške riječi: odlazi od mene sotono, jer ti nije na pameti Božje djelo.

Očito, Petar je dirnuo u ono što je Isus smatrao najvažnijim u svom poslanju za nas i sve ljude. Isus je odlučio poći na križ, u smrt. On je želio putem križa spasiti svakog čovjeka i dati na znanje da su i ljudski križevi oni koji vode k nebeskom Ocu, k vječnoj sreći. Ni za Isusove učenike nema drugog puta. Samo onaj koji razdaje svoj život za Isusa i za drugoga, taj dobiva pravi život. Zato su one Isusove riječi veoma znakovite: “Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće svoj zemaljski život spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, spasit će ga”.

Čitanja: Iz 22,19-23; Ps 138,1-3.6.8bc; Rim 11,33-36; Mt 16,13-20

Iz današnjeg Evanđelja vidimo da je Isus svojim apostolima postavio pitanje kamo i gdje ljudi njega svrstavaju kad o njemu razgovaraju? Apostoli su mu iznosili ljudsko razmišljanje o Isusu: “Jedni kažu da si Ivan Krstitelj. Drugi kažu da si prorok Ilija. Treći opet kažu da si prorok Jeremija ili barem neki od proroka”. Takvo su mjesto Isusu davali razni ljudi pa je bilo i različitih smještaja. Onda Isus postavlja isto pitanje za sebe ali ovaj puta pita apostole: “Što vi mislite tko sam ja?” To znači gdje me vi smještate? Na to pitanje prvi se javio odgovoriti Šimun: “Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga”. Ovim odgovorom Šimun je Isusa smjestio u onaj pravi odnos prema Bogu i prema ljudima. Prema Bogu Isus je Sin Božji, a prema njima Isus je Krist, tj. od Boga poslani, Spasitelj – Pomazanik Božji. To je jedini i pravi odgovor. Odmah iza toga Isus određuje Šimunov položaj i govori mu: “Ti si Petar, što znači pećina, stijena, čvrsti temelj na kome ću ja sagraditi svoju Crkvu koju ni vrata pakla ne će moći nadvladati. I još ću ti dati ključeve Kraljevstva Nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima”. Tim je riječima Isus točno odredio položaj svoga apostola Šimuna, kome mijenja ime u “Petar”, tj. u pećinu i čvrsti temelj. Od tada se Isusova Zajednica vjernika ili Crkva nalazi na onom mjestu kamo ju je sam njezin osnivač smjestio a Isus se pak nalazi na onom mjestu kamo ga je Petar smjestio – On je Sin Božji, Krist – Pomazanik – od Boga poslani Spasitelj.

To je i za nas važno pitanje: “Što vi mislite tko sam ja?”. Pokušajmo iskreno danas na to pitanje sami sebi odgovoriti, a naš život nam sam daje odgovor. Jesmo li blizu njega ili smo možda daleko od njega? Jesmo li smo okrenuti prema njemu prijateljski ili pak neprijateljski? Po tom odnosu već sada si određujemo svoj položaj u vječnosti.