Prvu zajednicu je okupio sam Isus dok je još hodao ovom zemljom. Tu zajednicu svojih vjernika, koju nazivamo Crkvom, Isus je okupio da bi ona nastavila njegovo djelo kroz stoljeća i tisućljeća poslije Isusovog uzašašća na nebo. Svojoj Zajednici Isus je povjerio sve ono što je sam govorio i činio.

Da bi Isusova Crkva mogla prebroditi i pobijediti sve ove neprijatelje koji na nju vrebaju iznutra i izvana ne bi mogla opstati ni ostati bez Božje pomoći. Znao je to Isus pak je molio za svoju Zajednicu. Molio je svoga Oca da svojom Božanskom snagom i milošću pomogne njegovoj Zajednici, da je očuva od raspadanja, da je sačuva u vjeri, u ustrajnosti na putu ovog života. Sveti apostol Pavao piše o sebi: da osjeća u sebi dva zakona – zakon tijela koji ga vuče prema dolje i zakon duha koji ga vuče prema gore. Piše također da mu je dan žalac požude koji ga bode. Priznaje napokon da je samo Božjom pomoću postao i ostao ono što jest: „Milošću Božjom jesam što jesam.“

Milost Božja ili pomoć Božja je jedino sredstvo kojim se mi možemo očuvati od vječne propasti. Kako i gdje nam Bog šalje tu pomoć, to samo on zna. Ta Božja snaga djeluje u čovjeku koji je prihvatio i jača nas da neprijatelju đavlu i neprijatelju čovjeku koji nas navodi na grijeh možemo odlučno reći „NE“. Ta Božja snaga daje nam unutarnje snage da svojim unutarnjim željama ili požudama možemo reći „NE“. To je najteže. Najteže je pobijediti samoga sebe. Najteže se je suprotstaviti onom na što nas požude vuku ali svaki čovjek dobiva dosta Božje pomoći i dosta unutarnje snage da se grijehu može oduprijeti i othrvati. To nam je Isus izmolio od svog nebeskog Oca. Zato danas molimo: „Pomozi nam, Gospodine, u našim slabostima, jačaj nas protiv požuda i napasti da sretno stignemo k tebi u Nebo.“

Najmlađa učiteljice Crkve, sveta Terezija iz Lisieuxa, ili uobičajeno zvana sveta Mala Terezija, tražila je svo­je mjesto u Crkvi. Tražila je kako će na najdjelo­tvorniji način učiniti najviše za Boga i za ljude.

Odgovor na svoja traženja našla je u Svetom pismu. Čitala je Prvu Pavlovu poslanica Korinćanima 13, 1-8: »Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeo­ske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi il cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao-ništa sam! Ikad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljuba­vi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne tra­ži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vje­ruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.«

Tada je uzviknula: »O Isuse, moja Ljubavi! Moje zvanje je ljubav!« Kao da je rekla: sav smisao moga života je ljubav. Nastavi čitati Smisao života je ljubav →

Nedjelja Cvjetnice početak je Velikog tjedna. U punini svojeg liturgijskog sadržaja, Cvjetnica snažno izražava bit tzv. Vazmenog misterija: kroz muku, poniženje i smrt, Krist dolazi do života, pobjede i ulazi u svoju slavu. Staro je ime ove nedjelje u rimskoj liturgiji 4. i 5. stoljeća bilo Dominica de passione Domini, odnosno Nedjelja muke Gospodnje, jer nas ona uvodi u tajnu Velikog petka. Kasnije joj je ime Dominica in palmis, tj. Nedjelja palmi (cvijeća). Do naših dana su se sačuvala ova oba naziva i spojila su se u jedan: Dominica in palmis de passione Domini – Nedjelja cvjetnica i muke Gospodnje. Nastavi čitati Cvjetnica →