Sve iz kategorije: Duhovne misli

Ovdje donosimo promišljanja o našoj vjeri.

Tko je ovaj te mu se vjetar i more pokoravaju?

Čitanja: Job 38,1.8-11; Ps 107; 2Kor 5,14-17; Mk 4,35-41

Događaj stišavanja oluje na moru dobro nam je poznat. Možemo ga prepričati u nekoliko rečenica. Večer je. Apostoli i Isus nalaze se na moru u lađici. Isus spava. Odjednom nastane žestoka oluja. Apostoli zovu Isusa u pomoć. On se budi i riječima stišava oluju. Apostoli su iznenađeni i pitaju se tko je Isus. Isus ih prekorava kako nemaju vjere.

Zašto se apostoli čude i pitaju tko je Isus? Što su oni očekivali da će Isus učiniti? Zašto ih Isus prekorava da su malovjerni?

Apostoli su sigurno bili ponosni na to što je Isus baš njih izabrao svakoga ponaosob. I oni su uživali u slavi i divljenju koje je narod iskazivao Isusu. Pitali su se čak tko je najveći među njima. Neki su se usudili tražiti i počasna mjesta uz Isusa u njegovu kraljevstvu. Pitali su Isusa što će dobiti zauzvrat jer su sve ostavili i pošli za njim. Isusove riječi o posljednjim mjestima, o služenju i umiranju nisu dopirale do njh. Čak su nastojali Isusa odvratiti od tih misli. Sve je bilo dobro dok je Isus služio njima. To je zemaljski, tjelesni Isus. On je služio za ispunjavanje njihovih želja i rješavanje njihovih tekućih problema. On ih je trebao sačuvati od svih nevolja i patnja. U trenutku kad su navalili valovi na lađicu, oni bude Isusa i gotovo prijekorno govore: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Drugim riječima, kako si mogao dopustiti da se podigne ovakva oluje i dovede u opasnost naše živote. Nastavi čitati Tko je ovaj te mu se vjetar i more pokoravaju?

Sveti Petar i Pavao, apostoli

Ta dva apostola štuju se zajedno, no Crkva time nije željela umanjiti važnost svakoga od njih, već je upravo htjela naglasiti povezanost i bit njihova poslanja, a ta bit je osoba s kojom su se susreli – Isus Krist. Na taj blagdan sjećamo se važnosti Crkve. Sv. Petar je simbol Crkve i autoriteta koji mu je dao Isus. Ovaj nas blagdan podsjeća da je Crkva predstavnik Krista na zemlji.

Sv. Petar i Pavao imaju duboki značaj za Crkvu, jer su to bili stvarni ljudi na početku stvaranja Crkve i kroz njih je djelovao Bog. Oni su dokaz da Bog kroz ljude čini velika djela na zemlji.

Poruka blagdana sv. Petra i Pavla nam govori da trebamo ustrajati. Suvremeni čovjek danas lako odustaje. Život sv. Pavla koji je ispunjen progonima i kamenovanjima svjedoči nam da trebamo biti kršćani koji će biti vjerni Bogu unatoč poteškoćama. Pavao je doživio Boga i zbog toga je izdržao sve žrtve. Danas nam poručuje da trebamo biti ustrajni i vjerovati. Nastavi čitati Sveti Petar i Pavao, apostoli

Krist je zrno koje je raspršilo tmine i obnovilo Crkvu

Čitanja: Ez 17,22-24; Ps 92; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34

Iz Homilije koja se pripisuje svetome Ivanu Zlatoustome, biskupu

Što je veće od nebeskoga kraljevstva i što je manje od gorušičina zrna? Kako je onda mogao neizmjerno nebesko kraljevstvo uspoređivati s tim zrnom što ga je tako lako izmjeriti? No ako razmotrimo što je gorušičino zrno, uvjerit ćemo se da je ta prispodoba lijepa i naravna.

Što je nebesko kraljevstvo ako ne očito Krist? On sam o sebi kaže: »Kraljevstvo je Božje među vama « (Lk 17,21). Ništa nije veće od Krista s obzirom na njegovu božansku narav, kao što kaže prorok: » On je naš Bog: nitko se drugi s njime usporediti ne može. On je pronikao sav put spoznaje i predao je sluzi svom Jakovu, Izraelu,svom ljubimcu. Potom se ona na zemlji pojavila među ljudima udomila « (Bar 3,36-38).

S druge strane, što je manje od Krista s obzirom na njegovo spremno prihvaćanje utjelovljenja kojim je postao manji od anđela: » Što je čovjek da ga se spominješ i sin čovječji te ga pohađaš? Ti ga učini malo manjim od anđela « (Ps 8,5-6). Te Davidove izjave o Kristu Pavao ti ovako tumači: » Onog Isusa, za malo manjeg od anđela, vidimo zbog pretrpljene smrti slavom i čašću ovjenčana « (Heb 2,9).

Kako je on postao nebeskim kraljevstvom i ujedno zrnom? Zar je veliko i malo jednako? Zbog velika milosrđa prema svojemu stvoru postao je svima sve da sve pridobije. Bio je Bog, jest i bit će po svojoj naravi, a čovjekom je postao radi našega spasenja. O, zrno, koje je raspršilo tmine i obnovilo Crkvu! Ovo je zrno, obješeno na križ, imalo takvu snagu da je, iako samo prikovano, razbojnika samom riječju podiglo s križa i odnijelo ga u rajsko veselje. Ovo zrno, o boku probodeno kopljem, procurilo je besmrtnim pićem za one koji za njim žeđaju. Ovo gorušičino zrno, skinuto s križa i pokopano u vrtu, svojim je granama zasjenilo čitavu zemlju. Ovo je zrno, položeno u vrt, pustilo svoje korijenje do podzemlja i oslobodilo duše koje su se ondje nalazile te ih nakon tri dana povelo u nebo.

» Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušično zrno i posija ga na svojoj njivi « (Mt 13,31). To gorušičino zrno i ti posij u vrt svoje duše! Onda će i tebi prorok reći: » Bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojim voda nikad ne presuši « (Iz 58,11). Nastavi čitati Krist je zrno koje je raspršilo tmine i obnovilo Crkvu

NOVI BOŽJI NAROD

Čitanja: Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35

Isus je putujući propovjednik. On autoritetom naviješta Božje kraljevstvo. Pokreće ljude. Liječi hrome, Oprašta grešnicima, On krši subotu u korist osobe. Ono što fascinira mase, smeta njegovoj rodbini. Stoga šira obitelj odlučuje: treba ga obuzdati.

Književnici reagiraju sasvim drugačije: hladnokrvni, proračunati i pohlepni za moći, sumnjaju na Isusa. Oni optužuju Isusa da je u savezu s đavlom: “On izgoni zle duhove preko njihova vladara! On izgoni demone preko kneza demona . ” Ta im se izjava činila najprikladnijim načinom da zadrže svoj utjecaj na narod i da ocrne Isusova čudesa. U njihovim zlim i okorjelim srcima davno je progovorio onaj koji bi po njihovim optužbama trebao biti u Isusu. Mrzili su Isusa i svojevoljno su i svjesno zatvorili svoja srca za Božje djelo.

Isus na to reagira svojim govorom o kraljevstvu podijeljenom u sebi: Kako đavao može dobrovoljno istjerati demone, svoje suučesnike, da bi oslobodio ljude za Boga? Ovo jednostavno ne funkcionira logično. Đavao ne želi osloboditi, on samo želi uništiti.

Isprva ga žele na silu odvesti kući, a kad to ne uspijeva, pokušavaju razgovarati. Rodbina se u velikom broju pojavi pred kućom u kojoj je Isus odsjeo: priča se o njegovoj braći i sestrama. Vjerojatno su sa sobom poveli i majku kao neku vrstu pregovaračkog aduta. Ali zbog gomile ne mogu doći do Isusa. Tako ima i drugih koji upozoravaju Isusa u kući: “Tvoja majka i tvoja braća i sestre su vani, žele razgovarati s tobom.” A onda ovaj oštri, odgovor: “Tko je moja majka i moja braća i sestre?” Isus se obazre oko sebe, pogleda one koji sjede ispred njega i slušaju ga i reče: Ovo je moja obitelj. Za mene su majke, sestre i braća oni koji ispunjavaju Božju volju. Nastavi čitati NOVI BOŽJI NAROD

Sv. Antun Padovanski – svetac cijeloga svijeta

Sveti Antun (1195-1231), kršteno ime Fernando de Bulhoes, rođen u Lisabonu, Portugal pridružio se redovnicima sv. Augustina no, ubrzo pošto je zaređen za svećenika prelazi u Manju braću. Ovim se želio posvetiti širenju vjere među narodima Afrike. Ipak, najveći uspjeh imao je propovijedajući u Francuskoj i Italiji i obraćajući heretike. Bio je prvi član svoga Reda koji je svoju braću učio teologiji. Umro je u Padovi, kanoniziran je (proglašen svetim) za manje od godinu dana! Čudesa odmah nakon njegove smrti postala su veoma brojna. Ona su dokumentirana, a 53 ih je opisan u knjizi “Život sv. Antuna – Assidua”. Proglašen je Doktorom Crkve 1946. kao DOKTOR EVANGELICUS od strane pape Pija XII. Samo je 33 svetaca počašćeno ovom titulom. Crkva ga je proglasila naučiteljem zbog njegove jake čežnje i oduševljenja za širenjem Evanđelja i života po poruci Božje riječi. I mi smo pozvani biti evangelizatori po njegovom uzoru i svetosti. Antun je posjedovao briljantan talenat naučavanja i propovijedanja. Svojim životom, naporima, molitvom postao je bez sumnje sličan Isusu. Bio je sjajan u tome da ljubeći Božju riječ i razumijevajući je, donese je i prilagodi svakodnevnim situacijama života. Upravo tu Crkva naročito želi nasljedovati svetoga Antuna. Naučimo od sv. Antuna značenje prave mudrosti. “Kada Duh Sveti zahvati dušu, On je ispunjava svojim plamenom i daje da zahvaća i druge” veli- sv. Antun.

 

Molitva za pomoć sv. Antunu Padovanskom Nastavi čitati Sv. Antun Padovanski – svetac cijeloga svijeta

Bog je gospodar subote

Čitanja: Pnz 5,12-15; Ps 81; 2 Kor 4,6-11; Mk 2 , 23-3,6

Unatoč zakonskim odredbama o radu trgovina nedjeljom možemo reći da rad nedjeljom postaje sve rašireniji. Nedjeljni šoping postaje sve češći. Ponekad se pitam: zar baš mora biti? Nije li naše društvo toliko izgorjelo jer je sve više podvrgnuto diktatu potrošnje? Rad – koliko god bio važan, nosi i veliku opasnost: ljudi postaju sve više robovi. Mnogi nalaze sve manje slobodnog vremena za sebe

Porobljeni – to su bili Izraelci u Egiptu. Bog ih je oslobodio iz sužanjstva, iz nedostojnog ropstva. Rob je osoba čija vrijednost ovisi o tome koliko je zdrava i koliko radi. Rob se kupuje ili prodaje. Rob je oličenje ropstva, osoba bez prava. Izrael je robovao radu.

Ljudi nikada ne bi smjeli zaboraviti ovu situaciju. Zato je Bog htio da čovjek ima jedan dan u tjednu kada ne radi. Bog želi da oblikujemo svijet svojim radom i djelovanjem. Ali mi smo više od našeg rada. Svoju vrijednost dobivamo iz činjenice da nas Bog voli, da imamo i održavamo zajedništvo s njim i jedni s drugima. Kroz zapovijed svetkovanja subote u Starom zavjetu, Bog je ljudima dao novu slobodu. Sloboda je dopustiti da posao možeš kontrolirati.

Osobito u toj zapovijedi vidimo da je Božje djelovanje usredotočeno na ljude i njihove potrebe. To je potreba za odmorom, za oporavkom. To je također potreba za lijepim stvarima u životu, za glazbom, za igrama, za druženjem s poznatim ljudima, za druženjem u obitelji. Dobro je da postoje skupine i udruge koje se tome zalažu.

Isus pokazuje koliko je fokus na ljudima. Jer ovdje vidimo koliko se zapovijed o svetkovanju dana Gospodnjeg može krivo shvatiti. Svetkovanje ne znači ne činiti ništa. Razmislimo o uslugama mnogih ljudi u bolnicama. Sjetimo se samo policije nedjeljom, a da ne govorimo o ljudima koji rade u ugostiteljstvu. To je služenje ljudima, bolesnim ljudima, služenje ljudima kojima je potrebna zaštita i služenje ljudima kojima je potreban oporavak.

Nitko neće imati problema s tim mislima. Ali Evanđelje pokazuje da je značenje zapovijedi iskrivljeno previše sitnim ili čak pogrešnim tumačenjem zapovijedi. Osoba koju je Bog pozvao na slobodu ponovno zarobljuje. Ako se obdržavanje zapovijedi odnosi na ljudske potrebe, na nužnu pomoć, na nužne poslove kao što je čuvanje male djece, onda se gubi smisao.

“Subota je za čovjeka, a ne čovjek za subotu.” zapovijedi su za čovjeka a ne čovjek za zapovijedi. Bog je dao svoje zapovijedi kako bi naš život bio uspješan, kako bi se ispunio. Namjerno raditi do točke srčanog udara je nerazumno i nije herojski. Svakako je dobro živjeti za svoje bližnje. Ali zapovijed o svetkovanju dana Gospodnjeg pokazuje da imamo svoje granice. Ima smisla ako povećava kvalitetu života i suživota. Nisu ljudi tu radi posla, već posao radi ljudi!

Čovjek je Bogu najvažniji. Zapovijed svetkovanja nedjelje kod nas kršćana ima vrlo dubok razlog. Na ovaj dan možemo susresti Boga. Pozvani smo da to učinimo. Svaka sveta misa je dobra prilika da čujemo Boga u čitanju, u evanđelju, u propovijedi. Možemo čuti riječi koje nas mogu osloboditi ograničenja stalnog funkcioniranja i povećanja naše vrijednosti kroz rad. Bogoslužje je prilika za njegovanje ljubavi prema Bogu. Isus nas je oslobodio svojom ljubavlju, svojom predanošću. Isus nas oslobađa od svake sebičnosti, od života koji živi samo za sebe. Na to ne treba gledati kao na dužnost koju treba ispuniti. Umjesto toga, naše zajedničko euharistijsko slavlje je vrijeme u kojem dobivamo snagu za naše živote, u kojem nas Bog uvjerava u našu vrijednost, u kojem nas Bog uvjerava da smo voljeni.

Boga možemo susresti u tišini, u molitvi, svakako i kad se susrećemo kao sestre i braća. Što više živimo od izvora, to više može utjecati na našu svakodnevicu, način na koji radimo. To može utjecati na život s našim sestrama i braćom.

Odati Bogu čast, prepoznati ga kao smisao i cilj svoga života, to je smisao nedjeljne zapovijedi. Tada sve ostalo što čini naš život može imati svoje pravo i ispravno mjesto, a ne opet postati idol koji nas čini neslobodnima.

SRCE ISUSOVO I MARIJINO

U Svetom pismu i u svakodnevnom govoru ‘srce’ je osobno središte čovjeka i simbol njegove ljubavi.

Kad govorimo o Isusovu i Marijinu Srcu, mislimo na Isusa i Mariju pod vidom njihova nutarnjeg života i njihove ljubavi prema nebeskom Ocu, te prema nama ljudima.

Čovječanstvo danas više nego ikada treba Božju dobrotu, ljubav i milosrđe. Posvetom Isusovu i Marijinu Srcu, te životom po toj posveti, postajemo dionicima te Božje dobrote, ljubavi i milosrđa.

Iskazivanjem svoje ljubavi Isus i Marija žele nas dovesti k nesebičnoj ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, što je bit svetosti na koju smo svi pozvani. Budući da nas ljube, žele spasiti čovječanstvo koje se je izgubilo.

Potrebno je vjerovati u Isusovu i Marijinu ljubav, njima se povjeriti i potpuno predati. Ta ljubav obnovit će naša srca i počet ćemo razmišljati, govoriti, raditi i ljubiti kao njih dvoje. Nastavi čitati SRCE ISUSOVO I MARIJINO

Presveto Trojstvo

Čitanja: Pnz 4,32-34.39-40; Ps 33; Rim 8,14-17; Mt 28,16-20

 NESHVATLJIVO OTAJSTVO BOŽJE

Svetkovina Presvetog Trojstva dovodi nas do granica naših mogućnosti da govorimo o Bogu. Možemo joj pristupiti slikama i simbolima. Ali njegova nam nerazumljivost također daje priliku da neprestano otkrivamo nove stvari o njemu.

Znate li prispodobu o slijepcima i slonu? Prenosi se u različitim verzijama: “Trojica slijepaca susreću slona. Dotaknu mu  različite diejlove tijela tijela kako bi shvatili o čemu se radi. Slijepac koji opipa nogu kaže da je slon poput stupa; onaj koji opipa rep kaže ada je slon kao uže; onaj koji opipa surlu, veli da slon nalikuje grani; onaj koji dohvati  uhotvrdi  da slon mora biti poput velike lepeze. Kako se ne mogu složiti tko je od njih u pravu, obraćaju se mudrom čovjeku koji ih saasluša i kaže: “Dobro. Ali postoji razlog zašto svatko od vas slona objašnjava drugačije. Svatko od vas dotaknuo je različiti dio njegova tijela.”

Na nedjelju Trojstva osjećamo se, kada pokušavamo opisati Boga, poput slijepaca u gornjoj zgodi. Svako iskustvo Boga koje imamo u svom životu pokazuje da Boga doživljavamo samo malim dijelom, ali nikada u njegovoj pravoj veličini i cjelovitosti. Boga je nemoguće u potpunosti razumjeti. Vjera o Božjem Trojstvu, Bog je jedan u tri osobe, Otac, Sin i Duh Sveti, primjer je toga. Nastavi čitati Presveto Trojstvo

EUHARISTIJA – SPOMENDAN ISUSOVE LJUBAVI – TIJELOVO

Blagdan Tijelova potječe od  Isusove oproštajne večere koji se slavi za vrijeme Pashe. Ona je spomen na oslobođenje izraelskog naroda iz ruku Egipćana. Isus nas je svojom ljubavlju oslobodio sebičnosti. Kad Židovi danas slave pashalnu večeru, sjećanje na oslobođenje iz egipatskog ropstva, najmlađi dječak mora započeti pitanjem oca kuće: “Po čemu se ova večer razlikuje od ostalih?” On zatim ispriča priču oslobođenja, kako je Bog “čvrstom rukom” ljudski nemoguće učinio mogućim, proveo ih kroz Crveno more i oslobodio od vlasti faraona. Riječima psalama hvali Boga koji je s njima sklopio savez na Sinaju i odveo ih u obećanu zemlju. Sjećanje na Božje djelo je više od pukog sjećanja, ono je stvaranje sadašnjosti. Ono što površna svakodnevica inače prekriva debelim slojem prašine, ove noći ponovno zasja: Bog naš izvukao nas je iz nemoći tada, čini i danas, uvijek će činiti. Nastavi čitati EUHARISTIJA – SPOMENDAN ISUSOVE LJUBAVI – TIJELOVO

PORUKA SVETOGA OCA FRANJE ZA 1. SVJETSKI DAN DJECE

»Evo, sve činim novo!« (Otk 21, 5)

Dragi dječaci i drage djevojčice!

Bliži se prvi Svjetski dan posvećen vama, koji će se održati 25. i 26. svibnja u Rimu. Zato sam odlučio uputiti vam poruku, drago mi je da ćete je moći primiti i hvala svima koji će se potruditi učiniti je dostupnom.

Upućujem je prije svega svakome od vas ponaosob, tebi, draga djevojčice, tebi, dragi dječače, jer si »dragocjen« u Božjim očima (Iz 43, 4), kao što nas uči Biblija i kao što je to Isus mnogo puta pokazao.

Ovu poruku, istodobno, upućujem svima jer ste svi važni i, zato što zajedno, bilo da ste blizu ili daleko, izražavate čežnju svakoga od nas da rastemo i obnavljamo se. Podsjećate nas da smo svi djeca i braća i sestre, da ne bismo postojali da nije bilo onih koji su nas donijeli na svijet i da nitko ne može rasti bez drugih kojima može darivati ljubav i od kojih može primiti ljubav Nastavi čitati PORUKA SVETOGA OCA FRANJE ZA 1. SVJETSKI DAN DJECE

Pedesetnica – Duhovi

Čitanja: Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103; 1Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19 

Sjećam se da su mi kao dječaku  Duhovi bili najljepši blagdan. To vjerojatno ima veze i s činjenicom da Duhovi padaju u proljeće, kada je obično toplo i sve cvjeta. No moji su roditelji također doživljavali Duhove kao  posebno utješan i poticajan blagdan,  jer Sveto pismo govori o Duhu Svetom kao Tješitelju.

Ako bolje pogledamo, otkrivamo potpuno neočekivano bogatstvo biblijskih slika i imena za Duha Svetoga, takvo bogatstvo da danas mogu prikazati samo vrlo mali izvadak. Naše vrijeme jako pati od bezduhovnosti, na koju se apostol Pavao morao osvrnuti opomenom: “Ne gasite duha!” (1 Sol 5,20) Bezduhovnost se javlja u raznim oblicima: kao ravni materijalizam, tj. kao teorijsko učenje kojoj je sve funkcija materije, uključujući ljudsko mišljenje, osjećanje i htijenje, što je u isto vrijeme povezano s praksom, posebice veličanjem potrošnje, štovanjem novca i idolizacijom zdravlja kao najvišeg dobra. Bezduhovnost se također izražava u određenom racionalističkom načinu razmišljanja koji prihvaća samo ono što je znanstveno dokazano. Čovjek je sveden na svoju glavu, njegov um, srce, sjedište emocija, ne shvaća se ozbiljno. Kao rezultat toga, svaka radost je ugušena u čovjeku.

Bezduhovnost postoji i u Crkvi, naime kada su institucije i vanjske strukture naglašene tako jednostrano da unutarnji život nestaje iz svijesti. Osjećamo da smo danas više ovisni o Božjem Duhu nego ikad prije. Nastavi čitati Pedesetnica – Duhovi

MARIJA MAJKA CRKVE

Na Duhovski ponedjeljak Crkva slavi blagdan Marije Majke Crkve, koji nas posebno poziva na promišljanje o ulozi Marije u Crkvi. Pri tome se naročito naglašavaju četiri vida:

Marijina spremnost i potpuna podložnost Božjoj volji kada joj je anđeo navijestio da će začeti i roditi Sina,

Kristove riječi na križu kada je Ivanu povjerio svoju Majku, a Majci povjerio Ivana, odnosno time je i nama darovao Mariju za Majku,

Marijina nenametljiva ali čvrsta uloga u prvoj kršćanskoj zajednici, gdje se pokazala kao ona koja zajedno s drugima iščekuje silazak Duha Svetoga, te kao ona koja je postala već tada duhovna Majka apostolima i svima drugima koji su se sastajali na molitvu i lomljenje kruha, odnosno u punom smislu riječi postala Majka Crkve,

Marijino uznesenje na nebo kao znak ne samo njezine proslave, nego i predokusa proslave svih onih vjernika koji streme vječnoj domovini na nebu.

Kod nas se štovanje Marije Majke Crkve proširilo na poticaj zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića, na čiju je molbu sv. papa Ivan Pavao II. 5. 3. 1979. god. odobrio uvođenje blagdana Blažene Djevice Marije Majke Crkve za cijelo područje Biskupske konferencije, te je također odredio da se on slavi svake godine na Duhovski ponedjeljak.

Bog je ljubav

Čitanja: Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103; 1Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19

Prva Ivanova poslanica donosi nam rečenicu koja je jedna od središnjih izjava u Bibliji i srž naše vjere: „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog ostaje u njemu.”

Ovdje je – kao u jednoj žarišnoj točki – sadržana cijela radosna vijest. Ovdje svijetli središte naše vjere.

Nije li se Bog zapravo uvijek iznova ukazivao ljudima i obraćao im se na taj način, pun ljubavi i milosrđa?

Nije li im se uvijek vraćao u susret?

Nije li stalno ispružio ruku?

I ono fascinantno, sjajna stvar u tome je: Božja ljubav je bezuvjetna. Ne ovisi – kao što to često biva s nama ljudima – o uvjetima i okolnostima. Bog nas ne voli zbog bilo kakvih kvaliteta ili aktivnosti ili sposobnosti.

Njegova ljubav je iznad svega ono što možemo donijeti, postići i pokazati. Ona je potpuno iznenađenje, čisti dar. Nitko to ne može zaraditi. Ni to nikome ne treba.

Jedna bajka govori o pijetlu koji vjeruje da njegovo kukurikanje donosi sunce. Zamišlja da ako jednog dana zaboravi kukurikati, sunce neće izaći.

Zapravo postoje ljudi koji vjeruju da njihova dobra djela i dobro ponašanje privlače ili barem primaju Božju ljubav. – Ali pijetao kukuriče od prvih zraka sunca. A upravo sjaj Božje ljubavi daje ljudima disati i pjevati i omogućuje im razvoj.

Najdublji razlog mog postojanja je to što sam voljen, voljena i željen, željena od vječnosti.

Često nam je lakše vjerovati u Božju pravdu i sud nego stvarno vjerovati u njegovu bezgraničnu ljubav i prihvatiti je i živjeti od nje. Kako nam se to čini nevjerojatnim! Često sumnjamo da možemo biti voljeni bez uvjeta, čak i u neuspjehu.

Slika Boga često se iskrivljuje u Boga čuvara, Boga zapovijedi i zabrana. Strahovi od kazne u paklu danas nisu tako rijetki i posebno muče osjetljive duše.

Ljudi koji su susreli Isusa osjetili su nešto od spasonosne, iscjeljujuće, životvorne snage i ljubavi Božje: slijepi Bartimej, carinik Zakej, Marija Magdalena, preljubnica, raskajani razbojnik i mnogi drugi.

Isusove raširene ruke na križu znak su njegove ljubavi! Njegovo probodeno srce znak je njegove ljubavi! Nastavi čitati Bog je ljubav

13. SVIBNJA – GOSPA FATIMSKA

Povijest fatimskog svetišta počinje 13. svibnja 1917. godine. Usred razaranja Prvog svjetskog rata, u mjestu Cova da Iria, u blizini portugalske Fatime, Blažena Djevica Marija ukazala se malim pastirima: Luciji, Franji i Jacinti Marto.

Marija se djeci ukazivala idućih pet mjeseci, uvijek 13. u mjesecu. Posljednjem ukazanju, 13. listopada 1917., nazočilo je 70 000 ljudi koji su doživjeli čudo sa suncem koje je, prema očevicima, ‘zaplesalo’.
Godišnje se u fatimskom svetištu okupi oko četiri milijuna hodočasnika. Ukazanja usred ratnih razaranja, Gospino obećanje da će se Rusija obratiti, posvećenje svijeta Marijinu Srcu, činjenica da je Ivan Pavao II. odabrao upravo Fatimu kako bi zahvalio za život nakon izljeva mržnje… Sve to govori kako Fatimu treba promatrati kao veliku poruku mira.

Bog je ljubav

Čitanja: Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

Po mom osjećaju i mom uvjerenju danas slušamo najljepše rečenice iz Biblije u drugom čitanju i samom Evanđelju, riječi koje pripadaju srži naše vjere.

“Ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga” I: “Bog je ljubav.” U Evanđelju: “Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi!”

Cijela radosna vijest sadržana je ovdje – kao u jednoj žarišnoj točki?

Nije li to temeljni motiv za utjelovljenje, dapače za cijeli Kristov događaj? Temeljni motiv: njegova ljubav, njegova volja za spasenjem, njegovo milosrđe?

I ono fascinantno, sjajno u vezi s tim: Božja je ljubav bezuvjetna. Ne ovisi – kao što to često biva s nama ljudima – o uvjetima i okolnostima. Bog nas ne voli zbog bilo kakvih kvaliteta ili aktivnosti ili sposobnosti.

Njegova ljubav je iznad svega ono što možemo donijeti, postići i pokazati. Ona je potpuno iznenađenje, čisti dar. Nitko to ne može zaraditi. Ne dolazi od nas. Ona dolazi k nama. A Bog nema samo ljubav. Bog je ljubav. Njegova bit je ljubav.

“Ljubav Božja ne sastoji se u tome da smo mi ljubili Boga, nego da je on ljubio nas”, stoji u prvoj Ivanovoj poslanici. Nastavi čitati Bog je ljubav

Uzašašće Gospodnje – Spasovo

Četrdeset dana od Uskrsnuća do Uzašašća, Isus se ukazivao svojim učenicima. Prije samog Uzašašća dao im je zapovijed da idu po svem svijetu propovijedati evanđelje. Čuli smo u ev: “Pođite i učinite mojim učenicima sve narode….ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” Obećao im je dati jedan veliki dar – dar Duha Svetoga. On će ih jačati i voditi da mogu izvršiti povjerenu im zadaću.

Isus je na zemlji izvršio od Oca povjerenu zadaću i proslavljen se vratio svojem nebeskom Ocu. Kod Oca čeka svoje učenike koji nastavljaju njegovo djelo i koji će biti dionici njegove slave. I mi pripadamo Isusovim učenicima. I nam je povjerena  zadaća. Ta zadaća glasi – provesti život čineći dobro kao što je to Krist učinio.

Kako ćemo to uspjeti? Pogledajmo Krista. Kad mu je bilo najteže povlačio se u samoću da bi u molitvi od svojega Oca tražio i primio snagu. Gledajući u nebo, ojačan molitvom vraćao se još jače zemlji i zadaći koju je trebao izvršiti. Svoje poslanje je izvršio i vratio se proslavljen u očevu slavu.

I naš pogled mora biti uvijek okrenut prema nebu, prema našem Učitelju – da bismo i mi jednom došli u nebo gdje nas on čeka. Ali naš pogled treba biti upravljen i prema zemlji. Naš život je dar neba, i taj dar mi trebamo iskoristiti da bismo zadobili mjesto u nebu. Nastavi čitati Uzašašće Gospodnje – Spasovo

Ja sam trs

Čitanja: Dj 9,26-31; Ps 22,26b-28.30-32; 1Iv 3,18-24; Iv 15,1-8

Proljeće je lijepo godišnje doba. Makar je ove godine počelo čudno i prevrtljivo, ipak u proljeću doživljavamo obilje boja i raskoš cvijeća. A baš je dobro primijetiti ljepotu prirode u ovo doba.

Priroda nam pokazuje kako ni najljepša i najšarenija cvatuća grana ne daje ploda ako se otkine s debla. Niti jedna grana ne može živjeti sama za sebe. Nedostaje joj vitalnost. Ne dobiva ju od sebe, nego od stabla. Samo dok ostane povezana sa životnom strujom koja izvire iz debla, zelenit će se i cvjetati.

To vrijedi i za trs s kojim se Isus uspoređuje. Nijedna loza sama od sebe ne donosi plod. Loza izlazi iz trsa. To joj daje životnu snagu. I svaka loza koja je čvrsto pričvršćena za trs raste, daje grožđe kao plod.

Poput loze, ni mi ljudi ne donosimo plodove u svojim životima, da tako kažem, automatski, nego samo ako ostanemo povezani s Kristom trsom. Isus danas govori o toj živoj povezanosti, o snazi i životu koji izvire iz njega. Nastavi čitati Ja sam trs

Dobri pastir

Čitanja: Dj 4,8-12; Ps 118; 1Iv 3,1-2; Iv 10,11-18

Na nedjelju Dobrog Pastira, Crkva pred nas stavlja čitanja koja posebno ističu dvije stvarnosti: snaga imena Isus i poslanje njegovih učenika. Prvo čitanje svjedoči o snazi Isusova imena: „Doista, nema pod nebom drugoga imena danog ljudima po kojima se mogu spasiti” (Dj 4,11–12). Kažu stari Latini: „Nomen est omen” – ime je znak. Zašto je toliko moćno Isusovo ime?

Odgovor nas vodi do evanđelja. Za sebe Isus kaže kako mu nitko ne oduzima život, već ga on sam od sebe polaže. Nitko ga nije natjerao da bude mučen i ubijen za nas. On dobrovoljno prihvaća smrt radi nas. Snaga leži u slobodnoj volji, u odabiru da ja nešto od sebe dajem najvrjednije. Isus je dao svoj život! Zbog toga ga je Gospodin uskrisio i darovao mu „ime nad svakim imenom”. To ime i danas daje snagu koja pridiže, ozdravlja i daje na koncu vječni život.

Na drugom mjestu u evanđelju Isus kaže kako „veće ljubavi nema od ove, da tko svoj život položi za druge”. Postavlja najveći ideal ljubavi: dati život za drugog, dobrovoljno! Stoga je za nas katolike važno Isusovo ime. Naš život postaje posvećeniji ako ga se spominjemo svaki dan, u svemu što činimo i radimo. Pozvani smo svaki dan obraćati se Gospodinu po njegovu Sinu iskrenim riječima. „Prati nas, Isuse; štiti nas; tebi predajemo ovaj dan; s tobom idem na posao; posveti naše tijelo, neka bude hram Duha Svetoga; daj nam da živimo sveto; ne daj da nam duša padne pod utjecaj Zloga.”: samo su neke od brojnih molitvica u kojima možemo svaki dan zazivati Isusovo ime za vlastito posvećenje, ali i na dobro drugih. Nastavi čitati Dobri pastir

Uskrs zahtijeva vrijeme

23Čitanja: Dj 3,13-15.17-19; Ps 4,2.4.7.9; 1Iv 2,1-5a; Lk 24,35-48

Događaji nakon Isusove smrti odvijaju se brzo:

Tijelo se ne može pronaći. Žene prijavljuju prazan grob. Petru se javlja živi čovjek. Učenici iz Emausa govore o pješačenju s NJIM, razgovoru o Svetom pismu i prepoznavanju pri lomljenju kruha.

Usred toga sam Isus dolazi među njih.

“Zašto ste tako uzrujan?” pita Isus. I: “Zašto dopuštate da se takve sumnje pojave u vašim srcima?”

Zatim im pokazuje svoje ruke i noge i kaže: “Ja sam.”

A o učenicima kaže: “Bili su zadivljeni, ali od radosti još uvijek nisu mogli vjerovati.”

U početku je sve tako neočekivano, tako šokantno, jednostavno nevjerojatno. Dug je put od malodušnosti do radosti i od sumnje do uskrsne vjere. Uskrs zahtijeva vrijeme.

Uskrsna izvješća postala su nam gotovo prirodna jer ih tako često slušamo.  Ako želimo da nas ova izvješća probude i potresu, onda moramo prihvatiti zastrašujuću šutnju, zbunjenost i nevjeru učenika na Veliki petak.

Moramo ući u tamu groba i izdržati pustinju Velike subote. To je pustinja Božje odsutnosti, tišina smrti, smrt napuštenosti i odvojenosti, smrt kao slijepa ulica i kraj svega života. Smrt na križu također je bila raspeće svih zemaljskih nada učenika. Nastavi čitati Uskrs zahtijeva vrijeme

Nedjelja Božjeg milosrđa – bijela nedjelja

Čitanja: Dj 4,32-35; Ps 118; 1Iv 5,1-6; Iv 20,19-31

Uskrs traje 50 dana – do Duhova. Prvih osam dana nakon Uskrsa čine takozvanu vazmenu osminu. Slavi se liturgijski poput svetkovine i završava danas, “osam dana kasnije”, na 2. vazmenu nedjelju, osminu Uskrsa.

U ovom pouskrsnom tjednu u pracrkvi su se održavala svakodnevna euharistijska slavlja u kojima su sudjelovali novokrštenici –kršteni na vazmenom bdijenju – u svojim bijelim haljinama koje su nosili cijeli tjedan. Na kraju tjedna bijela je odjeća skidana. Zbog toga je ova nedjelja dobila naziv “Bijela nedjelja”.

Ovu nedjelju u mnogim župama se često slavila i još se uvijek slavi prva pričest djece. – I mnogi od nas, vjerojatno većina nas, taj se dan prvi put pričestila. Nastavi čitati Nedjelja Božjeg milosrđa – bijela nedjelja

Nedjelja Uskrsnuća Gospodnjeg

Čitanja: Dj 10,34a.37-43; Ps 118; Kol 3,1-4; Iv 20,1-9

40-dnevna Korizma dovela nas je k slavlju Uskrsa. Stigli smo do najvećeg i najvažnijeg blagdana kršćanske vjere. To je blagdan uskrsloga Isusa, blagdan života, radosti i mira. Uskrs nije samo blagdan koji se spominje kao događaj od gotovo  prije dvije tisuće godina – nego je to blagdan života, prisutnosti Kristove među nama danas. Sve kršćanske nedjelje i svi blagdani u godini dobivaju snagu i smisao upravo u Uskrsu. Stoga nam je svaka nedjelja veoma važna, jer je na taj dan Isus uskrsnuo – a kao zajednica vjernika slavimo njegovu pobjedu nad grijehom, zlom i smrću. Ujedno svojim sudjelovanjem zahvaljujemo na tom najvećem njegovom djelu u korist čovječanstva. Isus nam svojim uskrsnućem daje nadu u pobjedu nad svakim neprijateljem naše duše. Oslobađa nas od unutarnjih tjeskoba i muka. Zato je nedjelja nama važnija, nego ljudima SZ-a, subota, koju SP često spominje. U nedjelji opažamo svoju vlastitu pobjedu i cijelu konačnost. Nastavi čitati Nedjelja Uskrsnuća Gospodnjeg

Cvjetnica

Čitanje uz blag. grančica : Mk 11,1-10  ; Muka po Marku

Cvjetnicom počinje “Veliki” ili “Veliki tjedan”. Veliki tjedan nije prvenstveno vrijeme jadikovki i žalosti. Ne završava s Velikim petkom ili Velikom subotom, nego završava s Isusovom uskrsnom pobjedom. To je tjedan u kojem Crkva svake godine slavi vazmeno otajstvo.

Pasha znači prijelaz. Slavimo prolaz Isusa Krista kroz muku, križ i smrt do uskrsnuća i slave. Slijedimo Isusov put koji vodi kroz tamu do svjetla, kroz patnju do radosti, od smrti do života.

Događaji Velikog tjedna kulminiraju i nalaze svoje središte u slavlju uskrsnog trodnevlja koje je vrhunac je cijele crkvene godine.

Promotrite li događaje Velikog tjedna u koji Cvjetnicom ulazite kao kroz vrata, primijetit ćete da ga karakterizira niz suprotnosti. Nastavi čitati Cvjetnica

ISUS PROSLAVLJEN I BOGU UZVIŠEN

Čitanja: Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33

Isusov život može se jednostavno opisati dvjema riječima: Pro vobis!  Za vas! Za tebe! U izvješću ustanove, u liturgijskim molitvama svete mise čujemo njegove riječi: “Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati – ovo je krv moja koja će se za vas i za sve proliti.” Isus se predao za ljude sve do strašne smrti na križu.

Isus dalje kaže: “Gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga.” Kršćani su ovu riječ konačno učinili istinitom kroz mučeništvo, čak i danas. Mučeništvo se od nas ne traži. Ipak, korak po korak, možemo krenuti putem služenja ljubavi, tamo gdje drugi trebaju našu pomoć.

Tri sinoptička evanđelja, Matej, Marko i Luka opisuju Isusovu smrt na križu i njegovu pobjedu smrti kao događaje koji su se zbili jedan za drugim. Evanđelje po Ivanu, s druge strane, prepoznaje Isusovu smrt na križu kao njegovu proslavu, njegovo uzvišenje u njegovu poniženju i njegov život u njegovoj smrti. Nakon izvješća o ustanovi u euharistiji izjavljujemo svoju vjeru: “Tajnu vjere: Tvoju smrt Gospodine naviještamo,  tvoje uskrsnuće slavimo i tvoj slavni dolazak iščekujemo!” Nastavi čitati ISUS PROSLAVLJEN I BOGU UZVIŠEN

“Laetare” – “Radujte se!”

Čitanja: 2Ljet 36,14-16.19-23; Ps 137,1-8; Ef 2,4-10; Iv 3,14-2

Upravo tako se od davnina naziva današnja 4. korizmena nedjelja. Ime je dobila po uvodnom stihu svete mise: “Laetare Jerusalem” – “Raduj se, Jeruzaleme!” Ozbiljnost korizme je prekinuta. Iščekivanje Uskrsa, najvećeg blagdana kršćanstva, opipljivo je.

“Gaudete cum laetitia!” nastavlja početni stih svete mise.

Ova latinska dosjetka podsjeća na nedjelju Gaudete, treće došašće, koje je – kao i današnja nedjelja – nedjelja iščekivanja, a time i nedjelja radosti.

“Gaudete cum laetitia” je dvostruki opis radosti. Moglo bi se prevesti: “Radujte se od radosti!” Nastavi čitati “Laetare” – “Radujte se!”

Čišćenje hrama u Jeruzalemu

Čitanja: Izl 20,1-17; Ps 19,8-11; 1Kor 1,22-25; Iv 2,13-25

Evanđelist Ivan jednostavno je izvijestio: “Napravio je bič od užadi i sve ih istjerao iz hrama.” Možda je zamahnuo bičem preko glave, ali nije nikoga udario. Ono što je učinio nije bio čin nasilja, već proročki čin. Svatko tko poznaje starozavjetne proroke zna da su i oni ponekad činili tako drastične simbolične radnje kako bi naglasili Božju poruku; učinili su to po izravnoj naredbi od Boga. Jeremija je pred hramskim svećenicima razbio zemljani vrč u znak Božjeg gnjeva. Takve simbolične radnje mogu privući pozornost ljudi bolje nego pukim riječima. Tako je i Isus: zamahnuo je bičem iznad glave, otjerao stoku i prevrnuo stolove mjenjača kako bi naglasio svoju poruku. Isus je možda napravio pustoš u dvorištu hrama; sigurno nikoga nije povrijedio.

Isus je sve ovo učinio kako bi naglasio svoju poruku, a to je: “Ne pretvarajte kuću Oca moga u kuću trgovačku!” On nema ništa protiv trgovaca, jer on voli sve. Ali Isus je protiv toga da ljudi dolaze u Božju kuću poslovati umjesto da se mole. Nije da Isus misli da je novac prljav ili da je trgovanje nepošten posao. Ali on je došao donijeti ljudima Božju dobru vijest, koja glasi: Ne trebate trgovati s Bogom, ne trebate mu plaćati za njegove blagoslove, ne trebate plaćati kaznu za svoje grijehe. Svakoga tko prizna svoju krivnju i zamoli za oproštenje, Bog ga čuje i daje mu svoju milost. Da, to je Isusova jasna poruka do danas; istjerivanje iz hrama to jednostavno naglašava. Nastavi čitati Čišćenje hrama u Jeruzalemu

Druga korizmena nedjelja

Čitanja: Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Ps 116; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10

Čitanja druge korizmene nedjelje su nam putokaz na putu obraćenja i priprave za Uskrs. Ona nas upućuju da smo na putovanju koje mora završiti u okrilju Oca nebeskog. Da bi se s većom nadom i izdržljivošću putovalo, potrebni su prolasci Božjeg svijetla u naš svijet. To je smisao i Abrahamova izlaska i Isusova Preobraženja.

Abraham, “praotac svih koji vjeruju”. Gospodin reče Abrahamu: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati”. Da bi iskušao Abrahama, Bog od njega traži žrtvu njegova sina. Iako nije imao druge sigurnosti, osim Božje vjernosti vlastitim obećanjima, Abraham je spreman na poslušnost u iskrenosti namjere koji nadilazi svaki heroizam. Abraham poslušno, bez dvoumljenja, odmah izvršava Božju želju. Svladavajući svoju bol, koju osjeća kao otac, on u vjeri nalazi snage da rekne “da” volji Božjoj. To je bila herojska poslušnost koja će biti odmah nagrađena.

Povijest o Izaku predoznačuje Kristovu žrtvu na Kalvariji, s tom razlikom, da tamo neće biti nikakve žrtve koja bi se umjesto njega prikazala, kao što je to bio slučaj s Izakom. Tekst i Isusovu prikazanju na brdu Tabor bitno se razlikuje od svih drugih tekstova u evanđeljima u kojima se prikazuje Isusov lik. Ovdje, u samom središtu evanđelja očituje se Bog u Isusu kao nekoć Mojsiju na Sinaju u pustinji. Protulik onome događaju. Savršena sličnost. Brdo Objave, Sinaj, silazak u tutnju gromova i trešnji brda. Ovdje toga nema, ali se pojavljuje Mojsije s Ilijom. Ovdje, u samoći brda događa se objava na dohvat ruke. More svjetla, uronjenost u tajanstvenost, od koje se čovjek jezi. Nestaje vremena, Isusovo se tijelo i odijelo posve mijenjaju. Susret Boga i čovjeka kakav je moguće samo zamisliti. Trenutak krajnje blizine Boga i ovoga svijeta u Isusovoj osobi. Točka kad je Božji glas jasan i zamjetljiv, trenutak u kome se sve stapa u Božju blizinu i nazočnost. Nastavi čitati Druga korizmena nedjelja

Pripravi put Gospodinu

 

Čitanja: Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Rim 15,4-9; Mt 3,1-12

Danas slušamo u Svetom Evanđelju onaj glas o kome piše prorok Izaija: “Glas viče u pustinji: pripravite put Gospodinu – poravnite mu staze”. Tko je taj glas? To je Ivan Krstitelj za koga piše Sv. Matej evanđelista u današnjem evanđeoskom čitanju: “U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji. Obratite se jer se je približilo Kraljevstvo Božje”.

Glavna riječ njegova propovijedanja je – Obratite se! Zašto se obratiti? Ivan jasno naviješta dolazak onoga koji će krstiti ognjem i Duhom Svetim. Dolazi Onaj koji u ruci drži lopatu – vijaču kojom će očistiti žito od pljeve. Žito spremiti u svoje žitnice a pljevu spaliti ognjem neugasivim. Ovaj je Ivanov glas poziv i nama da svoj život očistimo od pljeve da u svom životu poravnamo, popravimo ono što je bilo krivudavo i hrapavo. To ukratko znači mijenjati svoj život tako da se iz njega isiječe korijen zla, da se uništi ono stablo koje rađa zlim plodovima. Kaže Ivan da je već položena sjekira na korijen tog zlog stabla, a da od obraćenja treba donositi plodove dostojne obraćenja.

Svaki čovjek koji ima i malo savjesti dobro zna što u njegovom životu ne valja, što se mora promijeniti. Ali baš to – ta promjena je teška. Uvijek je lakše ići utrtim, utabanim putem. Najteže je promijeniti sebe. Najbolnije je sjeći po svom srcu, po svojoj duši. Zato te promjene svi žele ostaviti za one zadnje dane. Koji su to zadnji dani? Tko može znati taj dan? Smrt se još nikome i nikada nije najavila, došla je iznenada, potajno kao lopov.

Neka nas današnje riječi Svetog Pisma najprije opamete od gluposti našega života, od pustih želja, a onda neka nas potaknu da sve svoje misli riječi i djela usmjerimo tako da budemo dostojni primiti Kraljevstvo Božje te zadobiti svoje vječno spasenje.

Vrijeme Božjeg kraljevstva

Čitanja: Post 9,8-15; Ps 25,4bc-5ab.6-7bc.8-9; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15

Sigurno ste se ponekad našli u situaciji kad je nešto trebalo učiniti još jučer. U trenutku kad je prekasno činiti bilo što proleti nam kroz misli mnoštvo trenutaka kad smo mogli to učiniti, a eto, nismo. Jasno, nam je kako je taj posao mogao biti učinjen vrlo lako i bez mnogo naprezanja prije mnogo vremena. Zbog posla kojeg smo tada mogli obaviti veoma lako, sada se nalazimo u bezizglednoj situaciji. Zbog neke tada malene i sitne riječi ili svađe počelo je mnogo toga nezaustavljivo pucati. Zbog nekih “trica ” kola su krenula nizbrdo, a da mi tada toga nismo bili svjesni. Nismo na vrijeme reagirali. Nismo na vrijeme primijetili i pridavali tome pozornost.

Zašto to nismo primijetili na vrijeme? Zašto nismo na vrijeme reagirali? Mnogo je roditelja koji si postavljaju ovo pitanje tek onda kad im dijete očito i vidljivo zaluta na životnom putu. Mnogi se bračni drugovi pitaju ovo isto pitanje kad se nađu pred razvodom braka i kad su se već previše udaljili da bi se mogli vratiti nazad jedno drugome. Mnogo se bivših prijatelja pitaju ovo isto pitanje kad komunikacija među njima bespovratno utihne. Mnogi si članovi obitelji postavljaju to isto pitanje tek kad se obitelj toliko udalji da je ponovno okupljanje gotovo nemoguće.

Posljedice nerješavanja stvari na vrijeme i odgađanja činjenja onoga što je trebalo učiniti “baš tad kad je trebalo” ponekad su nepopravljive. Neizgovorena pohvala djetetu onda kad je to trebalo ne može se zamijeniti i popraviti kasnijim hvalopojkama i izjavama ponosa. Ne pružena potpora i neizraženo povjerenje na vrijeme teško može povezati prekinute veze. Kad je za sve kasno, bubnja nam u glavi pitanje: “Zašto to nismo napravili na vrijeme?” Da smo to tad učinili ne bismo se našli u ovoj situaciji. Mnogo se toga već odigralo i dogodilo. Vrijeme nije moguće vratiti. Ono što je nekoć trebalo učiniti nije učinjeno na vrijeme.

Povijest spasenja koju je Bog otpočeo u svom savezničkom prijateljstvu s ljudima došla je do vrhunca u objavi Isusa Krista. Posljednje razdoblje Božjeg objavljivanja počinje upozorenjem svim ljudima: “ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje”! Ispunilo se vrijeme, ispunila su se obećanja dana po Pismima i Prorocima. U Isusu počinje ispunjenje svega najavljenoga. Vrijeme Božjeg kraljevstva više nije budućnost nego sadašnjost. Nastavi čitati Vrijeme Božjeg kraljevstva

LJUBIČASTA BOJA U KORIZMI

Susret čovjeka i Boga u korizmi se na simboličan način prikazuje ljubičastom bojom. Ljubičasta je sekundarna boja koja se dobije miješanjem plave i crvene. Vjerujem da svakoga plavetnilo asocira ili na nebo ili na more. I more i nebo slika su beskraja, dubine, nedokučivoga, tajanstvenoga. Plava boja u nama nerijetko pobuđuje mir i potiče nas na kontemplaciju, stoga možemo reći da upućuje na duhovno. Dok je crvena boja, s druge strane, najsnažnija boja i kao takva predstavlja akciju, ljudsko djelovanje. Miješanjem tih dviju boja kao plod dobivamo ljubičastu u kojoj možemo prepoznati životni, djelatni susret čovjeka s duhovnim, otajstvenim. U liturgijskim slavljima u tzv. jakim vremenima korizmi i došašću ljubičasta nije boja pokore niti žalosti, nego boja koja našu pokoru i trud koji poduzimamo u korizmi (i u došašću) zaodijeva u iskustveni susret s otajstvom. Ona pokori (i tuzi) daje obličje radosnog susreta.

Svjetski dan bolesnika

Čitanja: Lev 13,1-2.45-46; Ps 32,1-2.5.11; 1Kor 10,31 – 11,1; Mk 1,40-45

Papa Franjo uputio je poruku za XXXII. Svjetski dan bolesnika, koji se ove godine obilježava 11. veljače

„Nije dobro da je čovjek sam“. Liječiti bolesne liječeći međusobne odnose

„Nije dobro da čovjek bude sam“ (usp. Post 2,18). Bog, koji je ljubav, od početka je stvorio čovjeka za zajedništvo obdarujući ga sposobnošću da ostvaruje odnos s drugima. Tako smo pozvani u svom životu, koji se odražava u slici Trojstva, u potpunosti se ostvariti u dinamici odnosa, prijateljstva i međusobne ljubavi. Stvoreni smo da živimo zajedno, a ne sami. I baš zato što je ta želja za zajedništvom duboko ukorijenjena u ljudskom srcu, iskustvo napuštenosti i samoće doživljavamo kao nešto zastrašujuće, bolno pa čak i neljudsko. To se je još više očituje u trenucima slabosti, neizvjesnosti i nesigurnosti, često uzrokovanih pojavom teške bolesti.

U tom smjeru mislim na sve one koji su se tijekom pandemije Covid-19 osjećali jako usamljenima: pacijente koji nisu mogli primati posjete, ali i brojne medicinske sestre, liječnike i pomoćno osoblje preopterećeno poslom i zatvoreno u izolacijske odjele. Naravno, ne možemo se ne prisjetiti i svih onih osoba koje su smrtni čas morale dočekati same, uz prisutnost medicinskog osoblja, ali daleko od vlastitih obitelji.

Istodobno, s osjećajem boli dijelim patnju i usamljenost onih koji su zbog rata i njegovih tragičnih posljedica ostali bez podrške i pomoći: rat je najstrašniji od svih društvenih bolesti i najkrhkiji ljudi plaćaju ga najvećom cijenom. Nastavi čitati Svjetski dan bolesnika