Čitanja: Iz 55, 1-3; Rim 8, 35. 37-39; Mt 14, 13-21

Sveto Evanđelje govori da su Isusu dolazili bolesnici svake vrste i on ih je sve izliječio. Bolest tijela ili tjelesna bolest je nevolja koja prati čovjekov put na zemlji. Tjelesne bolesti otimaju radost i smijeh s ljudskog lica. Zato nema te vrijednosti na svijetu koju čovjek ne bi dao za svoje zdravlje. Isus je razumio tu ljudsku potrebu i liječio ne samo bolest duše nego i bolest tijela. Dok su bili u tom pustom kraju, javila se je još jedna nevolja. Slušali su ga cijeli dan u tom pustom kraju i ogladnjeli. Glad je također jedna ljudska nevolja koju čovjek želi otkloniti i zato radi i muči se da bi imao dovoljno hrane za sebe.

I tu ljudsku potrebu dobro je poznavao Isus. I sam je često puta bio gladan i žedan i bio je zahvalan kad su mu ponudili malo hrane i pića. Zbog toga i ovaj puta Isus priskače u pomoć ovoj ljudskoj nevolji i čini veliki čudesno znak – veliko čudo – umnaža kruh te je s pet kruhova i dvije ribice nahranio mnoštvo od pet tisuća muškaraca a vjerojatno je bilo još toliko žena i djece. Ovim je primjerom pokazao Isus da mu je stalo do čovjeka koga je došao spasiti. Još je Isus dao nama primjer da jedni drugima u svim potrebama priskačemo u pomoć. Čovjek je po Božjem pozivu pozvan da drugome bude onaj pomoćnik koji će liječiti njegove bolesti, koji će s drugim čovjekom znati podijeliti kruh te tako umanjiti sve one nezadovoljene ljudske želje. Isus je svojim djelovanjem, jednako kao i svojim riječima, pokazao da u svakom čovjeku, pa čak i u griješniku, prepoznaje svoga brata i sestru. Zbog toga mu je bilo žao svakoga koji je trpio, koji je bio bolestan ili gladan. Mnoge je ozdravio, mnogima je grijehe oprostio, mnoge je i kruhom nahranio. Ovim čudom u pustom kraju Isus je naznačio Svetu Pričest. Svoje tijelo pod prilikama kruha i vina ostavio je čovjeku za hranu i piće od kojega se više ne ogladni ni ne ožedni. Tom hranom i tim pićem nahranjeni i napojeni imamo siguran put do vječnosti.

„O Djevice Marijo, kada govorimo o zemaljskim stvarima, umorimo se, ali kada o Tebi zborimo govor je uvjek novi. Uspoređivali su Te s majkom, a Ti si bolja od najbolje majke koja ponekada kažnjava svog sina misleći da tako čini dobro, a Ti Marijo nikada ne kažnjavaš. Tvoje Srce je sama ljubav i milosrđe, da bi bili uslišani dosta je Tebi se uteći. Tvoje Srce Marijo je tako nježno prema nama, nježno srce, svih majki u usporedbi s Tvojim srcem ja kao komad leda. O kako si dobra Presveta Marijo!

Poznato je, kako se sotona boji onoga, koji moli, jer ga gleda povezana s Bogom. I čini sve, da nas spriječi u molitvi. Kad sotona želi upropastiti neku osobu, počinje joj isticati odvratnost prema molitvi. Da, braćo moja, čim napustimo molitvu, trčimo velikim koracima prema paklu. Nikad nećemo stići k dobrom Bogu, ako se ne prihvatimo molitve. Da, braćo moja, dobro obavljenom molitvom „zapovijedamo“ Nebu i zemlji, i svi će nam se pokoravati. Nikad ne zaboravite, da nam Bog svakog jutra priprema potrebne milosti, da sveto provedemo dan, jer On znade sve prigode, u kojima bi mogli sagriješiti, sve napasti, koje sotona sprema. Ako molite na koljenima, dat će vam Bog sve milosti, koje su vam potrebne, da ne podlegnete napastima. Zato sotona sve čini, da zanemarite molitvu, jer on znade, ako vas je dobio na početku dana, siguran je za sve ostalo. . . Nemojte govoriti, da nemate vremena za molitvu. . . Nemojte se varati! Kako ćete se svidjeti Bogu i spasiti dušu? Tko će vam spasiti dušu, ako je izgubite.“

sv. Ivan Marija Vianney

Blagdan Preobraženja Gospodinova je spomen na Gospodinovo otkrivenje trojici apostola, odnosno to je njegova Bogoobjava koja ne samo njima nego i svima nama otkriva lice Božje iza čovještva Isusova, Kristovu božansku slavu. Isus se preobrazio malo prije svoje muke, i time je zapravo želio svoje učenike pripraviti na spoznaju da se preko kalvarije ide u radost Neba. Sjaj koji se otkrio na Kristu, sjaj njegova Lica, pred očima učenika nije nešto što bi njemu bilo tada dodano, nego je to bila samo objava učenicima njegove božanske naravi koju je već imao. Njema se je u tom trenutku otkrilo ono što ljudske smrtne oči inače nisu u stanju vidjelti bez posebene Božje milosti. Za motrenje sjaja Božjega lica potrebne su oči s kojih je skinuta smrtna sjena. Ukazanje Mojsija i ILije pri tom Gospodinovu očitovanju znači među ostalim i to da su se na Isusu ispunila sva starozavjetna proročanstva, i da je on sve ono što su Zakon i proroci pisali,

U današnjem blagdanu Preobraženja Gospodinova, Crkva nas podsjeća na Isusovo lice, na ljepotu njegova svjetla koje su motrili učenici na gori, i tako nas želi podsjetiti i pozvati na našu prvotnu zadaću kao onih koji nasljedujemo Isusa. Mi se trebamo stalno uspinjati s njime i obnavljati u njemu, jer bez dioništva u njegovu preobraženju u opasnosti smo da nas prekrije tama. Naše sudjelovanje na svetoj misi je ono uspinjanje trojice učenika na goru Tabor. Sami put uspinjanja je poziv na čišćenje (kajanje, priznanje, pokora) od grijeha koji uništavaju ljepotu Božjega lica u nama koju smo primili po svetom krštenju. Nastavi čitati Preobraženje Gospodnje →

Čitanja: 1Kr 3, 5. 7-12; Rim 8, 28-30; Mt 13, 44-52

„Tražite najprije Kraljevstvo Božje i njegovu pravdu, a ostalo će vam se dodati“, Isusove su riječi. Dvije prispodobe kazuje Isus da bi nam pokazao kako postupa mudar i pametan čovjek koji ima pred sobom mnoštvo vrijednosti, ali nije time zadovoljan nego traži nešto što nadvisuje sve ostale vrijednosti. Pametan čovjek sve blago prodaje, odriče ga se, samo da se domogne onog najvrednijeg kojega je pronašao na njivi. Čovjek koji je uspio pronaći Kraljevstvo Božje, pronašao je najveću vrijednost. Sve drugo, naime, prolazi i nije ga moguće zadržati, a Kraljevstvo Božje pripada mudrima, koji su spremni zadržati uz sve teškoće. Kako kaže Isus, „prodati sve što imaju i kupiti ono najveće blago koje su pronašli“.

Druga je usporedba o mudrom trgovcu koji je tražio najveći biser. Kad ga je našao postupa mudro pa sve svoje male bisere prodaje samo da bi kupio ovaj najveći. Ove Isusove riječi trebale bi nas probuditi, osvijestiti i opametiti. Trebale bi nam dati Božje mudrosti da ne potratimo život uludo za male bezvrijedne stvari. Pripovijeda jedna pričica kako je jedan ribar prevozio nekog filozofa preko rijeke. Nastavi čitati Tražite najprije Kraljevstvo Božje →

Netko dotrči jednog dana Sokratu:

– Čuj, Sokrate. Moram ti ispričati kako jedan tvoj prijatelj…

– Stani! – prekide ga Sokrat; da li si ono što mi imaš kazati prosijao kroz tri rešeta?

– Tri rešeta? Koja?

– Da, kroz tri rešeta! Prvo je rešeto istina. Jesi li provjerio da je sve istinito što ćeš mi ispričati?

– Ne. Ali zaista sam čuo da se govori; i zato…

– Zato si sigurno prosijao kroz drugo rešeto, ono što se zove dobrota… Ono što želiš ispričati, ako nije dokazano da je istinito, da li je bar dobro?

– Ne, zaista nije. Čak protivno…

– Tada iskušajmo zadnje rešeto. Zapitajmo se da li je potrebno da mi ispričaš to što te je natjeralo k meni.

– Uistinu…, uistinu nije nipošto potrebno…

– Dakle, reče Sokrat, ako ono što mi želiš ispričati nije niti istinito, niti dobro niti potrebno, tada to pokopajmo u zaborav i o tom više ne razgovarajmo!

Čitanja: Mudr 12, 13. 16-19; Rim 8, 26-27; Mt 13, 24-43

Bog uvijek sije samo dobro. Govore prve stranice Svetog Pisma. Još u početku đavao je posijao zlo u srcima ljudi. Od tog dana rastu zajedno i zlo i dobro. U toj spoznaji uvijek se nađe ljudi koji misle da bi Bog mogao očistiti svijet od zla. Ne možemo unaprijed nekoga proglasiti zlim, a drugoga dobrim. No, svaki od nas ima jednu mjeru po kojoj sebe može prepoznati a to je savjest. Svaki će biti suđen prema svojoj savjesti. Mnogi se pitaju zašto Bog ne uništi zlo i iskorijeni zle ljude? Bog tako ne može postupati. Kad bi Bog tako učinio, učinio bi to protiv svoje odluke jer je On sam htio stvoriti čovjeka kao sasvim slobodno biće. To je bila Božja odluka. Kako bi onda Bog mogao raditi protiv svoje odluke. Zato Bog poštuje svoju odluku i ljudsku slobodu. Svaki čovjek ima dosta vremena da raste i da donese plod dobra ili plodove zla. Svako se stablo najbolje prepoznaje po plodovima. Dobro stablo rađa dobrim plodovima, a zlo stablo rađa zlim plodovima. Svaki se čovjek sam mora odlučiti kakvim će plodovima roditi. Nastavi čitati Božja žetva →

Sveta Marija Magdalena je rodom iz Betanije nedaleko od Jeruzalema. Roditelji su joj bili ugledni i bogati Židovi: otac Sirio, a majka Euhaita. Brzo su preminuli. Baština je podijeljena: Lazaru je pripala kuća na Maslinskom brdu i mnoga polja oko Jeruzalema, Marti posjed u Betaniji, a Mariji vila i posjed u lučkom mjestu Magdali uz Galilejsko jezero. Marija Magdalena je bila veoma lijepa i uz to dosta bogata. Živjela je na svom posjedu u Magdali.

Marija iz Magdale je čula za čudesa Isusa iz Nazareta. Potrudila se da čuje Isusov govor o Bogu, čovjeku i vječnom životu. Potresena je bila Isusovom čistoćom i blagošću. Zgadio joj se njen vlastiti grešni život. Potražila je od Isusa oproštenje. Marijin pokajnički susret sa Isusom dirljivo je opisao evanđelist Luka: Nastavi čitati Marija iz Magdale →

Čitanja: Iz 55, 10-11; Ps 65, 10-14; Rim 8, 18-23; Mt 13, 1-23

Isus je jasno rekao da dobro sjeme donese samo onda plod ako padne na dobro pripremljeno tlo. To znači da je Božja riječ plodosna samo onda ako padne u dobro i spremno ljudsko srce. Koliko smo puta slušali Božju riječ koja je došla k nama u naše srce preko slušanja, preko tumačenja, preko propovijedi, preko čitanja Biblije i pobožnih knjiga, možda preko opomene prijatelja. Je li se je primila i ukorijenila u našem srcu? Bog je sigurno bacio dobro sjeme, a mi smo možda imali tvrdo, suho, trnjem požuda i strasti, trnjem želja za užicima, trnjem želja za imetkom, trnjem želje za slavom i mnogim zemaljskim brigama zatrpano srce pa je Božja riječ ostala bez ploda. Propovijeda jedna zgoda iz života Sv. Augustina. Bio je čovjek veoma učen, no bez vjere. No, njegova je majka Monika dvadeset godina molila za obraćenje svoga sina, ali kao da nije koristilo. Jednom zgodom prolazio je on pokraj milanske katedrale. Čuo je unutra neki govor i svratio onako usput da vidi. Kad je ušao u katedralu Sv. biskup Ambrozije je baš govorio o obraćenju. Čim je zapazio Augustina povikne iz propovjedaonice: “Ako su mogli ovi i ove, zašto ne bi ti, Augustine”? Nato je Augustin izašao iz katedrale ali neprekidno su mu u ušima zvonile riječi sv. biskupa Ambrozija: “Ako su mogli…. zašto ne bi ti Augustine?” Ova je riječ Božja bila snažna i pala je u tom momentu na plodno tlo u raspoloženo srce i Augustin se obratio, pokajao za sve svoje grijehe i postao svećenik i biskup i veliki svetac, veliki propovjednik i veliki teolog i naučitelj Crkve. Nastavi čitati Božje sjeme →

Čitanja: Zah 9, 9-10; Rim 8, 9.11-13; Mt 11, 25-30

Što danas vlada svijetom? Kakve misli? Želimo li odgovoriti na to pitanje moramo se okrenuti oko sebe i gledati. Što ćemo vidjeti? Opazit ćemo najprije sebičnost. Spomenite čovjeku npr. poniznost, on će se tome nasmijati. Ako nekome reknete da bude pobožan – reći će: to je za stare bakice. Ako im reknete da budu ljudi darežljivi – pitat će vas za koga? Recite im da budu radišni, kulturni, pošteni, trijezni, uslužni. Reći će vam to su riječi za gluhe. Tko takove riječi danas uopće želi čuti? Čitajući današnje Evanđelje, lako ćemo opaziti da se Bog objavljuje, da Bog progovara, da Boga čuju, drže njegove zakone i zapovijedi, da od Boga traže riječi utjehe, da od Boga traže savjeta, da od Boga traže pomoć i zaštitu samo ljudi koje Isus zove “maleni”. To su ljudi koji pred Bogom stoje ponizno, koji Boga poznaju i priznaju za svoga gospodara. Takovi ljudi slijede Isusa i uče od njega svaku krotkost, bogoljubnosti i pobožnosti. Njima Isus objavljuje Oca nebeskoga. Isus jasno kaže: “Dođite k meni svi vi izmoreni, svi vi opterećeni i ja ću vas odmoriti”. Nastavi čitati Dođi k Isusu →

Čitanja: 2Kr 4, 8-11.14-16a; Rim 6, 3-4.8-11; Mt 10, 37-42

Pripovijeda jedna pobožna priča. U jednom selu živio je jedan bogati trgovac. Bio je, doduše, bogat, ali je bio pošten trgovac. Imao je dva sina i kćerku i dobru pobožnu ženu. Bio je i dobar praktičan vjernik. Svake je nedjelje bio kod svete Mise. Imao je jednu klupu blizu oltara. Tu su on i njegova obitelj i nedjeljom i blagdanom slušali svetu Misu. Za vrijeme velike adventske ili korizmene ispovijedi čekao je u redu pred ispovjedaonicom kao i svi drugi vjernici. Djeca su mu bila lijepo odgojena i svi jako dobri đaci. Posao je dobro išao. Nije imao konkurencije u selu. Bio je crkveni odbornik i kolator župne crkve. To znači da se sam brinuo o održavanju i popravcima župne crkve. Bio je poštovan i priznat čovjek u selu. Nedaleko njegove trgovine uz sam rub sela živio je siromah Šimun u jednoj drvenoj kućici. Nije bio star ali se je rodio s jednom kraćom nogom a u glavi, rekli bismo, nije baš do kraja bio čisti. Živio je sam nakon smrti svojih siromašnih roditelja. Uzdržavao se od dobrote svojih suseljana. Često je navraćao u trgovinu. Uvijek se je duboko naklonio trgovcu i zamolio: Imaš li što za mene? Trgovac bi ga pitao: Što ti treba? Malo brašna ili malo soli ili po koji puta malo petroleja za lampu. Ponekad je zamolio trgovca: Imaš li možda kakvu staru košulju za me? Ili imaš li možda kakve stare hlače ili kaput ili cipele? Molio je ono što je trebao. Siromah nije bio izbirljiv. Za njega je sve bilo dobro. Trgovac ga nije nikada odbio. Uvijek se kod bogatog trgovca našlo ponešta i za siromašnog Šimuna. Siromah se uvijek doboko naklonio zahvaljujući trgovcu na njegovom daru.

Čitanja: Jr 20, 10-13; Ps 69; Rim 5, 12-15; Mt 10, 26-33

Današnja Božja Riječ nas upozorava na probleme s kojima se možemo susresti kao oni koji krštenjem pripadaju Bogu. Ta Božja Riječ nas u isto vrijeme hrabri, da unatoč neuspjehu i nerazumijevanju budemo smireni i odvažni, da se ne bojimo, jer je Gospodin s nama. S prorokom Jeremijom i mi često uzvikujemo: “Užas odasvud”. Taj užas koji smo svi, na ovaj ili onaj način proživjeli na bilo koji način, možemo kazati, pojačava se zbog neosjetljivosti svijeta za čovjeka. A nikad se do sada u povijesti nije tako mnogo govorilo o čovjekovim pravima, o slobodi ljudske osobe, o nepovredivosti njegova dostojanstva, o zaštiti svakog čovjeka i tome slično. Razmislimo što mi možemo učiniti u našem trenutku povijesti, da bismo spriječili bujanje zla. Bujanje zla počinje od srca, kad čovjek u sebi izgubi osjećaj za istinu, pravednost i poštenje. Bujanje zla nastaje gdje ljudi nemaju prave vjere i gdje se svi bore za osobne interese. Mi možemo mijenjati svijet, ali moramo najprije promijeniti svoje srce, svoj način razmišljanja i svojih postupaka. Osim promjene srca – mi ovom svijetu možemo pomoći molitvom. Molitva mijenja klimu srca, provjetrava savjest, unosi novi duh. Iskrenom molitvom sprječava se bujanje zla. Nestaje obeshrabrenosti, beznađa i nerješivih situacija. Tu nalazimo oslonac u Isusovim riječima: hrabrite budite! Biti s Isusom i nalaziti se u Njegovoj blizini, doista znači istinsku sigurnost – nema razloga da se bilo koga ili čega bojimo. Mnogi govore: Ja sam vam u duši pravi vjernik i nije potrebno da se to izvana vidi. Baš naprotiv, potrebno je da se također izvana vidi da sam vjernik: da se molim, da idem u crkvu, da ne psujem, da o nikome ne govorim zlo. Isus kaže: tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim nebeskim Ocem. Potrebno je biti uvijek hrabar vjernik na svakom mjestu i u srcu i na vani, i u svojoj obitelji i na cesti.

Molimo Gospodina, da njegova riječ duboko prožme naše srce kako bismo uvijek širili odvažno i neustrašivo Božju Istinu koja čovjeka usrećuje i oslobađa od zemaljskih natruha i ponuda.

Dvije Isusove poruke prožimaju današnje Evanđelje. Prva je: “Ne bojte…”. Druga je: “Tko se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem koji je na nebesima.”

Netko reče da je strah u samoj srži ljudskoga bića. Čini se da čovjek živi u strahu, od rođenja do smrti. Dijete se boji mraka i tame, nepoznata lica, onoga koji viče. Mladi se boje sebe, boje se života… To su nesvjesne bojazni, ali bojazni koje muče; strah koje nazivamo bojažljivošću, sramežljivošću, kompleksom manje vrijednosti… Ponekad je agresivnost, ili bijeg u pojedine poroke, drugo lice straha. I starije izgriza strah, koji često prelazi u tjeskobu… A, tjeskoba je osjećaj. Osjećaj nije stvar ni razuma ni volje, pa se ne može odstraniti ni znanjem ni htjenjem. Nije ni nagon, pa se ne može umrtviti nikakvom askezom.

Zašto smo tako uzbuđeni, ljutimo se i brinemo? Kroz naše brige i uzrujanosti ometamo njegovo djelovanje i blagoslov u našem životu i poslovima. Samovoljan je onaj, koji želi ovo i ono na svoj određen način brzo izvršiti. Naša volja nije u tom slučaju predana Bogu. Obuzdaj se kad se pojavi gnjev i nervoza u tvom srcu. Budi miran pred Bogom, predaj mu svoju volju i kaži: Ovako kako ti činiš, vodiš me, oduzimaš mi nešto, dobro je. Znam, da si sve dobro smislio za mene, pouzdajem se u tebe. Predajem se potpuno tvojoj volji. Isuse, izbavi me od samovolje i brige. Tada ćeš iskusiti Božji mir koji ulazi u tvoje srce, a tvoj posao bit će blagoslovljen.

Čitanja: Izl 19, 2-6a; Ps 100, 2-3.5; Rim 5, 6-11; Mt 9, 36 – 10,8

Današnje Evanđelje nam pokazuje Isusa kako promatra mnoštvo, ne samo one koji su živjeli u ono vrijeme nego i one poslije njega. Među tim silnim mnoštvom sigurno je vidio i nas. Svi su u njegovim Božanskim očima bili kao ovce bez pastira. Sažalio se nad tim silnim mnoštvom koje treba spasiti. Veliki je to posao. Usporedio ga je sa žetvom koja se mora obaviti kad dođe vrijeme i kad žito dozori. Propast će žito ako ga se ne požanje. Za taj posao Bog treba ljude, zato Isus nadodaje: “Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju”. Isus je dao i sredstva i način na koji će ti radnici u Božjoj žetvi raditi. Isus odabire svoje apostole. Evanđelista Matej ih nabraja poimence i nadodaje: “I dade im vlast nad nečistim dusima da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć”. Iza toga ih šalje, rekli bismo, na pokusni rad. “Idite, šalje ih. Ne idte za sada k poganima, ne ulazite u neprijateljske samarijske gradove. Idite najprije k izgubljenim ovcama doma Izraelova i propovijedajte: “Približilo se Kraljevstvo Božje”. Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduge izgonite”.