Čitanja: Izl 16,2-4.12-15; Ps 78,3.4bc.23-25.54; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35

Današnje prvo čitanje iz Knjige izlaska govori o oslobođenju Izraelaca iz egipatskoga ropstva. Vodi ih Mojsije preko Crvenog mora i preko velike Sinajske pustinje. Prijeći u ono doba preko mora i prijeći preko pustinje bio je to po život opasan pothvat. Što će im se sve dogoditi na tom dugom putu Bog sve zna – zna i ono što će oni učiniti i ono što će on učiniti. I kad su ostali bez vode Bog zna što će učiniti. On će izvesti vodu iz suhe pećine. I kad su ostali bez mesa Bog zna kako će ih mesom nahraniti – on im šalje jato prepelica. Kad su ostali bez kruha u pustinji Bog zna kako će ih kruhom nahraniti – on daje da im “mana” pada s neba. Božja providnost zna i brine o svom narodu. Bog ne bi bio Bog kad bi mogao čovjeka ostaviti i napustiti a pogotovo napustiti svoj izabrani narod. U Starom zavjetu vodi Bog Izraelce u zemaljsku domovinu – zemlju Kanaan – koju je obećao Abrahamu i svim njegovim potomcima, tj. narodu izraelskom i zato im osigurava zemaljski kruh, zemaljsku hranu.

Isus nije došao na svijet da ljudima osigurava hranu za ovaj zemaljski život. Isus jest načinio čudo da bi nahranio mnoštvo ali ih je time samo htio upozoriti da je on moćan dati hranu ne samo zemaljsku nego prvenstveno hranu za vječni život. Zato je rekao za sebe: “Ja sam kruh koji je s neba sišao za život svijeta. Očevi su vaši jeli manu u pustinji pa ipak su pomrli. Tko bude jeo od ovoga kruha koji ću ja dati živjet će uvijeke.” Nastavi čitati Kruh života vječnoga →

Naš život je put, a mi smo kršćani putnici. Na tom putovanju potrebna nam je hrana, a nju nam daje sam Bog i to ne bilo što nego samoga sebe u prilici kruha i vina. U srcu svake mise, Božjom snagom i svećenikovim riječima, događa se čudesna pretvorba: kruh postaje Tijelo, a vino Krv Kristova. Pretvorbom se se naši darovi, kruh i vino podvrgavaju stanovitoj promjeni, dobivaju novo značenje i novu svrhu. Prije posvećenja bili su obična hrana i piće, zemaljsko jelo, koje hrani tijelo. Nakon posvećenja ta obična zemaljska hrana postaje nebeska hrana, postaje sam Isus.

Za mene kao vjernika to je tajna vjere, koju mogu prihvatiti samo vjerom. Tu promjenu ne mogu vidjeti ovim očima, nego očima vjere… Nastavi čitati Hrana za život vječni →

Isus je učitelj koji svoje učenike želi poučiti pravom životu. Pripremiti ih na razne životne situacije. Upozoriti ih na lijepe ali i na manje lijepe strane života. Poučiti ih da uz radost idu i poteškoće, da nema slave bez truda i napora, da se do proslave uskrsnuća ne dolazi drugačije, osim preko križa. No, čim Isus spomene tu drugu, težu stranu života, za uši manje lijepu, a za život neugodnu, učenici se pokolebaju. Već nakon prvog navještaja muke, da »Sin čovječji treba trpjeti«, Isusovi učenici počeli su sumnjati u sve ono lijepo što je Isus činio. Bogu pripada slava, a ne patnja. Čast, a ne poniženje, misle oni.

Vidi Isus da oni toga ne shvaćaju. Što radi? – Vodi ih u osamu, na planinu i “preobrazi se pred njima”. Pokazuje im proslavljeni oblik življenja. Pokazuje im što ih čeka. Pokazuje im da se isplati truditi, žrtvovati. Pretpostavljajući da ipak ni to nije dosta, iz oblaka se začuje Očev glas koji posvjedoči: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni!… Slušajte ga!” I Otac zna da učenici nisu dorasli svom pozivu. Da se ponašaju kao pravi učenici samo onda kad im odgovara ono što Isus govori, odnosno kad ih ne poziva na žrtvu. No, Isus govori o križu, muci, patnji. Htio bi da ga i tada učenici slijede. Nastavi čitati Isusovo preobraženje →

Čitanja: 2Kr 4,42-44; Ps 145,10-11.15-18; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15

Čitali smo u današnjem Evanđelju. Apostoli su se našli u neprilici kad im je Isus rekao: “Dajte vi jesti ovom mnoštvu koje je Isusa slušalo, podajte im jesti.” Slušao je taj razgovor apostol Andrija i odmah uskače u razgovor: “Ovdje je jedan dječak koji ima pet hljepčića kruha i dvije ribice ali što je to za ovo mnoštvo?” Bila bi to samo kap u moru. Ova su dvojica apostola razmišljali čisto ljudski. Problem tolikog mnoštva i kruha za sve njih nisu ljudskim mogućnostima mogli riješiti a zaboravili su da je među njima Isus, pravi čovjek i pravi Bog – utjelovljeni Sin Božji i za njega ne postoji nerješiv problem. Isus je tada pokazao da se je vrijedno u njega uzdati. Kad je ono mnoštvo posjedalo po travi Isus čini čudesni znak ili čudo. Umnožio je kruh i od pet hljebova i dvije ribe nasitio je ono mnoštvo, one tisuće ljudi i još je ostalo jer nisu mogli sve pojesti – ostalo je dvanaest košarica. Nastavi čitati Pouzdaj se u Gospodina →

Iako Sveto pismo nigdje ne spominje roditelje Blažene Djevice Marije, crkvena predaja ih pozna poimence, i to kao svetog Joakima i svetu Anu, a svjedočanstva o njima prije svega crpimo iz apokrifnog spisa iz 2. st. poznatog kao Jakovljevo protoevanđelje.

Apokrifi su pobožni spisi iz vremena prve Crkve koji imaju svoju vrijednost, ali valja istaknuti kako oni nisu uvijek vjerodostojni s obzirom na povijesne podatke. Obično zato u njima pronalazimo one sadržaje kojih nema u Svetom pismu, ili im se ondje pridaje malo prostora, a posebno u tom smislu svoje mjesto imaju teme vezane uz Isusovo djetinjstvo i mladenaštvo, ali i mnoge druge. U tom smislu, najstariji poznati spis koji spominje Marijine roditelje – Jakovljevo protoevanđelje – potječe dosta godina nakon njihove smrti i smrti ostalih očevidaca Isusova vazmenog otajstva, a po svom sadržaju neodoljivo podsjeća na starozavjetni tekst o majci proroka Samuela (koja se također zvala Ana), pa se pitamo koliko se u njemu treba iščitavati povijesna zbilja, a koliko literarna fikcija. Nastavi čitati Sveti Joakim i Ana →

Čitanja: Am 7,12-15; Ps 85,9ab.10-14; Ef 1,3-14; Mk 6,7-13

Svi koji su ikada širili Isusovu riječ ili Evanđelje bili su u svijetu prepoznatljivi jer se nisu oslanjali na nikakvu ljudsku instituciju ili neku ljudsku vlast. Nisu se oslanjali na bogatstvo, a niti na znanje. Nisu se oslanjali na nikakvu silu koja ima svoje izvorište ovdje na zemlji. Uvijek su dolazili kao siromasi ali bogati Božjom riječju. Nisu baš uvijek bili dobro primljeni. Bili su mnogo puta i otjerani ali nisu za sobom ostavljali mržnju niti osvetu.

Mi, novozavjetni Isusovi, vjernici svi nosimo poslanje. Svi smo poslani. Svi smo proroci i proročki narod. Nije Isus nikome od nas napisao neku posebnu preporuku samo nas je poslao davši nam u ruke Evanđelje kao jedinu nepobjedivu silu i kao jedinu preporuku za našu proročku službu. Nastavi čitati Poslani →

Škapular predstavlja nastojanje da se nasljeduje Isusa Krista poput Marije, savršene učenice Kristove. Pučka pobožnost Gospi Karmelskoj nastala je na temelju viđenja sv. Šimuna Stocka, trećega po redu generala karmelićanskog reda. Šimunu se ukazala Blažena Djevica Marija. Tom prigodom dala mu je škapular i obećanje da će svatko tko ga bude nosio i s njime umre biti pošteđen muka u paklu.

Škapular je dio gornje odjeće što ju nose redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstrati i karmelićani. Simbolički škapular, načinjen od komadića platna, nosi i pobožni puk, kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinoga reda. Najpoznatiji od tih škapulara jest karmelski kojega nose kao zalog zaštite Majke Božje. “Subotnju povlasticu” potvrdio je papa Ivan XXII. 1322. Gospa je obećala da će nositelje njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze koje proistječu iz prihvaćanja škapulara, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišta. Nastavi čitati Gospa Karmelska ili Škapularska – što je škapular? →

Čitanja: Ez 2,2-5;
Ps 123,1-4;
2Kor 12,7-10;
Mk 6,1-6

Poznato je da mnogi ljudi često ističu pravila ponašanja. Ne ponašaju se svi ljudi jednako. Već u staro doba prije kršćanske ere stari su latini govorili kao poslovicu: “Si Romae sis, sicuti Romani”. (Ako si u Rimu vladaj se kao Rimljani).” Kod nas postoji druga poslovica: “U kakvo kolo dođeš, onako pleši.” Očito da postoje pravila ponašanje i svaka grupacija ljudi ima svoje pravilo ma razlikovali se oni po bilo čemu. Svaka se jedinka te grupacije prilagodi svojoj grupaciji sa željom da ostane u toj grupaciji. S druge pak strane ni jedna grupacija ne trpi istupanje svojih pojedinaca od njezina pravila ponašanja. Ako pak pojedinac to prekrši odmah nastupa kritika sa strane grupacije.

Pogledajmo to na Isusovom primjeru. Došao je među svoje susjede u Nazaretu. Već su čuli – i tu je načinio nekoliko čudesa a pogotovo ih je prenerazio kad je počeo učiti u sinagogi. Oni su ga smatrali sličnim sebi i ravnim sebi a eno on sada odskače od njih. Odmah kritiziraju: “Odakle mu to? Zar nije on kao mi? Nije li mu otac drvodjelja i nije li mu majka Marija i nije li mu rodbina među nama?” Nisu ga prihvatili takvoga kakav je bio. Nije, po njihovu mišljenju, smio biti ni bolji ni gori od njih. Nastavi čitati Isusov put kroz život →

Ta dva apostola štuju se zajedno, no Crkva time nije željela umanjiti važnost svakoga od njih, već je upravo htjela naglasiti povezanost i bit njihova poslanja, a ta bit je osoba s kojom su se susreli – Isus Krist. Na taj blagdan sjećamo se važnosti Crkve. Sv. Petar je simbol Crkve i autoriteta koji mu je dao Isus. Ovaj nas blagdan podsjeća da je Crkva predstavnik Krista na zemlji.

Sv. Petar i Pavao imaju duboki značaj za Crkvu, jer su to bili stvarni ljudi na početku stvaranja Crkve i kroz njih je djelovao Bog. Oni su dokaz da Bog kroz ljude čini velika djela na zemlji.

Poruka blagdana sv. Petra i Pavla nam govori da trebamo ustrajati. Suvremeni čovjek danas lako odustaje. Život sv. Pavla koji je ispunjen progonima i kamenovanjima svjedoči nam da trebamo biti kršćani koji će biti vjerni Bogu unatoč poteškoćama. Pavao je doživio Boga i zbog toga je izdržao sve žrtve. Danas nam poručuje da trebamo biti ustrajni i vjerovati. Nastavi čitati Sveti Petar i Pavao, apostoli →

Čitanja: Job 38,1.8-11; Ps 107; 2Kor 5,14-17; Mk 4,35-41

U današnjem čitanju iz Knjige o patniku Jobu čitamo kako je sam Bog poučavao Joba koji je pretrpio strahovita zla. Sada ga je Bog poučavao – upućivao ga je na sile prirode, more, vjetar, oluje, koje se sve umiruju na Božju riječ. U Evanđelju Isus svojom božanskom moći zapovijeda valovima i vjetru tako da su se učenici njegovi pitali: “Tko je ovaj da mu se more i vjetar pokoravaju?”

Danas, slušajući Božju riječ, slobodno zaključujemo da Bog nije samo moru rekao: “Samo dotle ćeš i dalje ne koraka”, nego to Bog govori i čovjekovim ponovnim pobjedama: “Dotle idi i dalje ni koraka.” Ako se, naime, pobjeda nad prirodom bude ostvarivala u bezobzirnoj trci i jurnjavi za sebičnim interesima i ako sputane prirodne sile dođu u ruke ljudi koji su bezobzirni koji su bez odgovornosti, koji su bez morala, strah pred prirodom neće nestati nego se povećati. Takav napredak znanosti neće biti nova nada u poboljšanje svijeta nego će postati strah od katastrofe svijeta. Današnje Evanđelje jasno poručuje današnjem svijetu: ipak, uza sav napredak znanosti i ljudske sposobnosti čovjeku treba Bog u časovima nevolje. Nastavi čitati Gospodar svijeta →