Sve iz kategorije: Duhovne misli

Ovdje donosimo promišljanja o našoj vjeri.

Presveto Trojstvo

Čitanja: Izl 34,4b-6.8-9; Otpj.pj.:Dn 3,52-56; 2Kor 13,11-13; Iv 3,16-18

Čovjek je jedino biće na zemlji koje je Stvoritelj obdario razumom i slobodnom voljom. To je božanski dar: moći spoznati, znati, moći željeti i htjeti. Od ta dva svojstva – znati i željeti, dolazi riječ “znatiželja”. Čovjek je, dakle, biće koje je znatiželjno. Zbog te svoje znatiželje čovjek istražuje stvari oko sebe, svijet oko sebe,

Oduvijek je čovjek želio spoznati i upoznati onoga najvećeg koji je stvorio silno veliki svijet i sva ta čuda koja čovjek polako otkriva. Kakav je? Koliki je onaj koji daje da ovaj svemir ili makrokozmos i ovaj sitni svijet ili mikrokozmos tako nepogrešivo funkcioniraju? Neodoljiva je želja oduvijek tjerala čovjeka da spozna Boga. No, uza sve svoje znanje to mu se činilo nedostupno. Čovjek nema ticala kojima bi Boga mogao dirnuti. Piše sveti Ivan apostol i evanđelista: “Bog stoluje u nedostupnom svjetlu”. Iz spoznaje ovog savršenog svijeta naš razum samo zaključuje da mora postojati vrhunski um, razum od kojega ovo savršenstvo svijeta potječe. Ali upoznati Boga, kao što spoznaje čudo ovoga svijeta, nikada ne možemo. Pravo je zaključivanje razumom da on Bog jest, ali nas zanima još više kakav je njegov život u njemu samome i kako on djeluje izvan sebe, kako stvara? Ništa na ova pitanja ne bismo mogli odgovoriti da nam se sam Bog nije približio i govorio nam tako da ga mi ljudi možemo razumjeti. Na razne načine nam je govorio ili kako mi kažemo – On nam se objavio. Što nam je rekao? Rekao nam je ono što je nama potrebno za spasenje. Rekao nam je nešto i o sebi. Da On živi u trim božanskim osobama – u Ocu, u Sinu i u Duhu Svetom, da je vječan, neizmjeran, da je dobar, da je On sama ljubav i dobrota. Rekao nam je nešto najradosnije – pozvao nas je da mu se pridružimo u njegovom životu da se i mi naselimo u njegov život, u zajednicu Presvetog Trojstva. Danas ga se spominjemo u jednoj naravi i trim božanskim Osobama i klanjamo mu se kao Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu Svetome.

Tijelovo

Naš Gospodin, Učitelj i Spasitelj nije sebi podigao nikakav spomenik – neki znak moči, vlasti, veličine nego je podigao veliki spomenik svoje neshvatljive ljubavi prema čovjeku, prema nama. Ponizio se je iz ljubavi prema nama i sišao u mali komadić kruha i vina da postane hrana i okrepa našim dušama na ovom zemaljskom putovanju, i kao poputbinu na našem zadnjem odlasku s ovoga svijeta te zalog našeg uskrsnuća i vječnoga života. Učinio je to najveće čudo svoje ljubavi na Zadnjoj večeri, uoči svoje gorke muke, u najozbiljnijem trenutku svoga zemaljskoga života s jednom snažnom napomenom svojim učenicima: “Uzmite i jedite od ovoga svi – Ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati. Uzmite i pijte iz ove čaše svi ovo je moja Krv koja će se za vas i za mnoge proliti. To činite meni na spomen!”. Mi vjernici izvršavamo njegovu zapovijed kod svake svete mise i činimo čudo njegove ljubavi. Hrana našim dušama neprekidno se obnavlja na našim oltarima. Jednom godišnje u svakoj se župi preko cijeloga dana izloži pogledu sveta Hostija – znak kruha ili prilike kruha pod kojima se krije naš živi i uskrsnuli Isus Krist. Mi se vjernici dnevno hranimo tom nebeskom hranom, kruhom anđeoskim, kako se u pjesmi naziva. Nastavi čitati Tijelovo

Bog kao Otac želi imati svoja stvorenja, svoju djecu sasvim blizu sebe. Zato je široko otvorio svoju Očevu kuću, pošto nam je poravnao put kroz patnje i smrt svog Sina. On čeka, da svaki dan iznova živimo za njega. Svako novo predanje, svako pouzdanje povezuje nas tješnje s Ocem.

Duhovi

Čitanja: Dj 2,1-11; Ps 104; 1Kor 12,3b-7.12-13; Iv 20,19-23

Isus je svoje apostole osposobljavao, učio za onu zadaću koju im je namijenio. Svoje djelo je na zemlji dovršio i odlazi k Ocu. Ali je obećao svoju trajnu prisutnost, a svojoj zajednici je ostavio svoje riječi i djelo ili evanđelje, ostavio je i znakove svoje prisutnosti ili svete sakramente. Postavio je svojoj zajednici vidljive poglavare, Petra i apostole – papu i biskupe – dovršio osnivanje svoje Crkve. Ostavio je svojoj Crkvi i nevjericu i sumnje, ostavio je veliki strah zbog svoje grozne smrti. Apostoli su se zatvorili i u strahu čekali.

Po uskrsnuću je jedva nekako uspio otjerati od njih nevjericu i sumnju. Ukazivao im se kroz četrdeset dana. Poučavao ih i uvjeravao. Dao im je vlast opraštati grijehe, čitamo u današnjem evanđelju. Ali strah je i dalje ostao. Zatvorili su se u dvoranu “posljednje večere” i molili zajedno s Marijom, Isusovom majkom, ali još uvijek u strahu od Židova. Nastavi čitati Duhovi

Pohod BD Marije

Marija je dva mjeseca nakon bezgrješnog začeća pohodila svoju trudnu rođakinju Elizabetu koju je Bog u njezinoj dubokoj starosti blagoslovio potomkom. Elizabeta i muž joj Zaharija dobili su sina Ivana koji je krstio Isusa u rijeci Jordanu. Marija je krenula u posjet iz svog grada Nazareta u Elizabetino selo Ain Karim, nedaleko od Jeruzalema, te pješačila pet dana. Čim je Elizabeta čula Djevicu Mariju, zaigralo joj je dijete u utrobi. Bio je to prvi susret Isusa i Ivana Krstitelja. U tom je susretu jasno uočljiv pogled pun vjere u one događaje koji su iza dviju žena, pogled pun ljubavi, međusobnog poštovanja i zahvale Bogu u sadašnjosti, te pogled pun nade i predanja Božjoj volji u budućnost. Obje su tako žene s vjerom primile ono što im je naviješteno prije začeća njihove djece i spremno su odlučile u potpunosti prihvatiti Božju volju, u ljubavi su jedna drugoj u izravnom susretu iskazale neizmjernu čast, toliku da i Ivan Krstitelj svojim igranjem pokazuje radost i klanjanje Mesiji, a obje su u potpunoj poniznosti i nadi spremne i prihvatiti što god je Bog namijenio njima i njihovoj djeci.

HKR

Ne gledaj na svoje nevolje i nemogućnosti. Nemoj stati. Nemoj dopustiti da one zaokupljaju tvoje biće. Misli na to: Bog je Otac, on je ljubav. On ima još nešto drugo spremljeno za tebe. Poteškoće nisu zadnje što ti je Bog pripravio, nego uvijek rješenje, radost, slavu.

Iščekivanje

Čitanja: Dj 1,12-14; Ps 27,1.4.7-8a; 1 Pt 4,13-16; Iv 17,1-11a

Tri su godine apostoli išli s Isusom. Slušali su njegove riječi, promatrali njegova djela. Odjednom su ostali sami. Isus je bio razapet, umro i uskrsnuo. Javljao im se nakon uskrsnuća, a onda ih je pozvao na Maslinsku goru i ondje im dao zadnje upute. Prvo: ne idite iz Jeruzalema. Drugo: čekajte Očevo poslanje Duha Svetoga. I treće: onda pođite po čitavom svijetu, ljude učite, propovijedajte im i učinite ih mojim učenicima. Iza tih uputa njima naočigled vinuo se put nebesa. A oblak ga sakrio njihovim očima i više ga nisu vidjeli. Apostoli su ostali sami. On je rekao: “Neću vas ostaviti siročad, ostat ću uvijek s vama”, ali apostoli ga više ne vide. Snašli su se i skupili u dvorani posljednje večere i tu zajedno s Marijom molili i čekali ono što im je Isus obećao – onu Silu s visine, onog koji će ih u svemu poučiti, ohrabriti i upućivati za nastavak vjerničkog života i apostolskog djelovanja. Pripremili su svoje duše molitvom da budu spremne na susret s Duhom Svetim. Nastavi čitati Iščekivanje

Marija Pomoćnica

Crkva, a posebno Salezijanska družba, slavi 24. svibnja blagdan Marije Pomoćnice. Papa Pio V. dodao je taj zaziv u Lauretanske litanije nakon pobjede kod Lepanta 1571. godine. Kad je Papa Pio VII., nasilno istjeran iz Vatikana, cijela se Crkva usrdno molila da se može vratiti na Petrovu stolicu. To se stvarno i dogodilo. Papa je oslobođen i vraćen u Rim 24. svibnja 1814.g. Zbog toga je naredio da se uvede blagdan Pomoćnice kršćana i da se slavi na dan njegova oslobođenja i povratka na Petrovu stolicu. Naročiti doprinos širenju pobožnosti Marije Pomoćnice dali su salezijanci, Družba svetog Franje Saleškog, koju je utemeljio sveti Ivan Bosco i koja s velikim uspjehom i žarom djeluje i u hrvatskim krajevima. Veliki Don Bosco svoju je družbu posvetio Mariji Pomoćnici, a prva vjernička udruga Marije Pomoćnice osnovana je u Torinu 1868, s ciljem i željom promicanja autentičnog kršćanskog života po Marijinu primjeru i zagovoru. HKR

 

Molitva Mariji Pomoćnici

Presveta Djevice Marijo, pomoćnice kršćana,
kako je dobro doći do tebe
i moliti za vječnu pomoć.
Ako zemaljske majke zaborave svoju djecu,
kako bi nas mogla ti, najdraža naša Majko zaboraviti?
Budi nam pomoć, molimo te, u svim našim potrebama, u svakoj boli,
a osobito u svim našim kušnjama.
Molimo tvoju neprekidnu pomoć svima onima koji trpe.
Pomozi slabima, izliječi bolesne, obrati grešnike.
Neka po tvom zagovoru rastu duhovna zvanja.
Zauzmi se za nas, o Marijo, pomoćnice kršćana,
da se uteknemo tebi ovdje na zemlji i da te možemo voljeti i vječno
ti biti zahvalni na nebu. Amen!

Sveta Rita

Svetica nemogućeg, zaštitnica bespomoćnih i beznadnih slučajeva je sveta Rita iz Cascie. Talijanska je redovnica augustinka, mističarka i jedna od najpopularnijih svetica Crkve. Na čelu je zadobila ranu koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu. Zaštitnica je bolesnika, ranjenika, žrtava bračnog nasilja i pogrda, problematičnih brakova, očajničkih podviga, zaboravljenih i izgubljenih slučajeva. Zazivaju je kod neplodnosti, osamljenosti, bolnih rana i bolnih tijela, očajnih stanja, naizgled nemogućih i nerješivih problema i slučajeva jer usprkos mnogih nedaća i gubitaka nikada nije gubila vjeru u Svevišnjega.

Duhovne misli

Postoje vječni, sveti Božji zakoni, koje nam Isus obznanjuje. On kaže, da ljudi koji zbog njega ostave i izgube pravo, zahtjeve, dobra i sve ono što ljube, bit će na divan način opskrbljeni i obdareni od strane nebeskog Oca. Već ovdje na zemlji uživat će dio njegovog nasljedstva. Zato predaj mu sve, ma koliko te koštalo, pa ćeš biti bogato nagrađen po Božjim zakonima.

Ljubav – znak raspoznavanja

Čitanja: Dj 8,5-8.14-17; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; 1 Pt 3,15-18; Iv 14,15-21

Crkva je od tada do danas svjesna da je ustrajnost u vjeri i istini, ustrajnost u novonastalom životu po ljubavi, dar Duha Svetoga. Zato i danas svojim vjernicima na početku njihovog prvog vjerničkog života prenosi Kristov dar Duha Svetoga sakramentom svete Potvrde. Taj Duh osposobljava vjernike za miran i miroljubiv suživot sa svim ljudima pa čak i progoniteljima. Čitamo u evanđelju Isusove riječi: “Ja ću moliti Oca i on će vam poslati drugog Branitelja da bude zauvijek s vama, Duha istine, kojega ovaj svijet ne može primiti.” Taj od Oca poslani Duh podržava u Crkvi i daje Crkvi dva najljepša dara. Prvo ustrajnost u istini vjere i drugo ljubav koja je jedina i prava prepoznatljivost Crkve. Ustrajnost u istini vjere jest dar Svetoga Duha. Crkva je sastavljena tako da joj je Glava najsvetiji Sin Božji ali Tijelo Crkve sastavljeno je od slabih i zabludi podložnih, čak i grješnih ljudi. Isus je to znao. Nije obećao da će svi crkveni ljudi biti živi sveci nego ljudi puni ljudskih slabosti, ali joj je unatoč svega zagarantirao ustrajnost u vjeri po daru Duha Svetoga – po garanciji i vodstvu Duha Svetoga. Nastavi čitati Ljubav – znak raspoznavanja

Uzašašće Gospodinovo

Ima jedna stara priča o tri kineska cara. Stari je car bio strog i nitko ga u carstvu nije volio. Svi su ga se bojali. Kad je on umro naslijedio ga je njegov sin. On je promijenio način vladanja. Nije stalno bio u carskom dvoru nego je išao među ljude, svoje podanike, razgovarao je s njima čak je i zalazio k njima u njihove siromašne kućice i kolibe i jeo je s njima ono što su mu ponudili. Nije se stidio siromaha. Ponekad bi im ostavio po koji zlatnik i njegovi su ga podanici zavoljeli. No, nikada nitko od njegovih podanika nije mogao ući u carske dvore. To im je bilo strogo zabranjeno. Promatrao je to njegov sin i razmišljao kako bi on vladao svojim carstvom. Dogodilo se i njegov je otac kralj smrtno nastradao u lovu. On, mladić, postao je sada kralj. Odlučio je vladati na sasvim drugi način u svom carstvu. On je svakog tjedna jedan dan odredio kad je posjećivao siromahe i bolesnike u svom carstvu. Ljudi su ga dočekivali s oduševljenjem. Bio je jako prijazan vladar. Tješio je bolesnike, sam im je previjao rane i svakome svom podaniku podario pozdrav sa smiješkom. No, osim čestih posjeta siromasima odredio je jedan dan u tjednu kad su se otvorila vrata carskog dvora i njegovi su podanici mogli ući u carske palače, štoviše, svakog je tjedna jedan dan odredio za one najsiromašnije. Pozivao ih je k sebi i s njima jeo na ponuđenom ručku. Ljudi su ga duboko voljeli jer im je otvorio svoje carsko srce, svoje carske dvore i kao goste ih rado primao. Kaže priča da je dugo i sretno vladao svojim carstvom. Nastavi čitati Uzašašće Gospodinovo

Ne znaš savjet – postoji Netko koji stoji kraj tebe i savjetovat će te. Ne znaš za pomoć – On kaže: “Ja sam tu!” i dolazi pomoć. To je tvoj Gospodin, Bog i Otac. Vjeruj mu, uvijek nazočnom Ocu, i iskusit ćeš pomoć.

Gospa Fatimska

13. svibnja 1917. god., u portugalskom mjestu Fatimi, Gospa se prvi puta ukazala malim pastirima: Luciji, Franji i Hijacinti, a kroz narednih 5 mjeseci to je činila svakoga 13. u mjesecu, otkrivajući im posebne tajne, koje se mogu sažeti u poziv na iskrenu pokoru, post i obraćenje srca. Prisjećajući se Gospinih ukazanja i fatimskih tajni, Crkva 13. svibnja slavi blagdan Gospe Fatimske, te time posebno želi uputiti vjernicima poziv na iskrenu pokoru i molitvu, kao najdjelotvornija sredstva suprotstavljanja zlu.

U vremenu od 13. svibnja do 13. listopada 1917. god., u jeku strahota Prvoga svjetskoga rata, troje djece iz malog portugalskog mjesta nedaleko od Fatime bili su posebno blagoslovljeni ukazanjima “Gospođe u bijelom”, koja im se činila “sjajnijom od Sunca” i “blistavijom od kristalne posude”. Svakog bi se 13. dana u mjesecu kroz to vrijeme Gospa Fatimska ukazala maloj Luciji, Franji i Hijacinti i otkrivala im posebne tajne o budućnosti koja slijedi, a koje i danas zbog svoje tajnovitosti i tjeskobnih proročanstava mnogima izazivaju određenu nelagodu. Gospođa u bijelom se malim pastirima ukazivala oko podneva, a dok ju je Franjo samo vidio, Hijacinta ju je i čula, a Lucija je s njom i razgovarala. Nastavi čitati Gospa Fatimska

Vidiš ljepotu, vidiš kako je Bog savršeno stvorio svaki cvijet, svaku malu životinju drugačije. Ali su Bogu daleko dragocjeniji ljudi od sve slave stvarajućeg svijeta. Njih je stvorio po svojoj slici. Naziva ih svojom djecom, za koju je dao svog jedinorođenog Sina u svijet. Koliko si dragocjen i ljubljen u Božjim očima. To saznanje neka ti bude utjeha u svakoj kušnji. Istina je da te Bog ljubi.

Dobri Pastir

Čitanja: Dj 2,14a.36-40; Ps 23,1-6; 1 Pt 2,20b-25; Iv 10,1-10

U današnjem svetom evanđelju slušamo riječi Isusove kojima se sam određuje i opisuje svoju službu u svijetu i svoj odnos prema nama, svojim vjernicima. Iznosi taj odnos u jednoj usporedbi, u slici, da ga lakše razumijemo. Slika je iz svakidanjeg života onoga vremena kad je većina ljudi živjela od stočarstva. Uzeo je sliku pastira i sliku ovaca. On je među svojim vjernicima u istim odnosima kao što je dobar pastir među svojim ovcama. Mi smo njegovi vjernici s njime tako životno povezani kao što su ovce jednog stada povezane svojim dobrim pastirom.

Isus sebe naziva “dobrim pastirom” koji ulazi među svoje ovce, svoje vjernike na legalan i ispravan način. On poznaje svoje stado i njegovo stado, njegovi vjernici poznaju njega. Prepoznaju njegov glas i idu za njim. Zato kaže da “dobri pastir ulazi u svoj ovčinjak kroz vrata”. I drugo najvažnije što on o sebi, kao dobrom pastiru, kaže jest svrha njegovog dolaska među vjernike. Isus kaže: “Ja sam došao da život imaju, da ga imaju u izobilju.” Isus je vrata kroz koja se ulazi u vječni život. Za one loše pastire kaže Isus da ne ulaze kroz vrata nego preskaču ogradu, a dolaze među ovce da ih ubiju i razgrabe i zakolju, da im uzmu život. Tu pastirsku službu Isus izvršava i danas i vršit će je do konca svijeta po svojoj svetoj Crkvi u kojoj je on sam uspostavio i osposobio neke ljude za Isusovu pastirsku službu. To su bili najprije apostoli pa njihovi nasljednici kojima je on sam dao vlast učiti, propovijedati evanđelje, posvećivati djelovanjem svetih sakramenata i upravljati zajednicom vjernika. Ta se trostruka zadaća zove pastirska služba u zajednici Crkve. Kao što je na početku svog propovijedanja, Isus pozvao k sebi svoje apostole, tako on i danas poziva svoje pastire u Crkvu. To su osobe u svetim duhovnim zvanjima za koje smo pozvani moliti. Moliti za nova duhovna zvanja, ali moliti i za svetost oni koji su već: biskupi, svećenici, đakoni, redovnici i redovnice. Ako budemo molili, Bog će dati milost zvanja i naše župe neće ostati bez svećenika, bez pastira. Molite i primit ćete, kucajte i otvorit će vam se.

Sveti Josip, radnik

Zaručnik Blažene Djevice Marije, Isusov poočim i zaštitnik hrvatskog naroda. Slavimo ga kao zaštitnika rada i radnika. Uzor je služenja u vjernoj poslušnosti tajni Isusova utjelovljenja i djela otkupljenja. Za svakoga od nas rad bi trebao biti suradnja s našim Gospodinom.

Novi nam zavjet u Matejevu evanđelju spominje da je Josip bio tesar. Josipa se u Novom zavjetu spominje 12 puta. Iako se u Novom zavjetu o njemu kao tesaru govori samo jednom, a primjerice o sv. Pavlu se na čak sedam mjesta govori da je bio manualni radnik, da je izrađivao šatore, da se, kako sam kaže, ‘dan i noć mučio’ zaraditi što mu je potrebno za život, ipak nikad nije za zaštitnika radnikâ uzet Pavao, nego upravo Josip.

Time se želi reći da Josipovo svakidašnje poslovanje i njegov rad nisu bili samo trud i muka, nego i spremnost služenja u vjernoj poslušnosti utjelovljenom Sinu Božjem. To bi trebao biti poticaj svim kršćanima da tako gledaju svoj rad. Rad je apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja. Krist je svojim radom posvetio čovjekov rad i učinio ga suradničkim na Božjem djelu. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskoga radnika najviše uzdiže i usavršuje. Stoga Crkva u mnogim gradskim i nekim manjim sredinama, gdje su radnička naselja, podiže crkve posvećene sv. Josipu Radniku. Naše nacionalno svetište posvećeno sv. Josipu Radniku nalazi se u Karlovcu. Brojni hodočasnici, zahvale i svjedočenja o pomoći sv. Josipa jasno govore o omiljelosti ovoga sveca u pučkoj pobožnosti. Čovjek se uvijek rado utječe za zagovor onome koga osjeća bliskim. Svaka ruka puna žuljeva i izmoreni trudbenik osjećaju bliskim ovoga sveca čija nijedna riječ nije zapisana, ali je zapisano da je bio tesar čime se skrbio za život svoje obitelji. A zapisano je i da je bio izbjeglica, čime ga je učinila suradnja s Božjim planom spasenja.

HKR

Što je župno Klanjanje?

Za župno klanjanje možemo slobodno reći da je to župni blagdan Tijelova. To je svetkovina svete Euharistije. Svetu Euharistiju ustanovio je Isus uoči svoga predanja na posljednjoj večeri koju je blagovao zajedno sa svojim učenicima. To je blagdan kada si želimo posvijestiti istinu i ojačati vjeru u živu Isusovu prisutnost u našim crkvama pod prilikama kruha i vina.

Osvrni se oko sebe

Čitanja: Dj 2,14.22-33; Ps 16,1-2a.5-11; 1Pt 1,17-21; Lk 24,13-35

„Onog istog dana — prvog u tjednu — dvojica Isusovih učenika putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. l dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga — bijaše uskraćeno njihovim očima……

Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.“ Nastavi čitati Osvrni se oko sebe

Put u Emaus

U današnjem evanđelju sv. Luka pred nas stavlja sliku prve zajednice učenika, nakon njegove smrti. I to nije baš optimistična slika. Nakon Isusove smrti, zajednica se raspada; svatko na svoj način pokušava preživjeti teška vremena, prevladati tugu, bol i frustraciju. Dvojica od tih učenika napuštaju Jeruzalem i idu u Emaus. Jeruzalem je mjesto muke i smrti njihovog Gospodara, simbol razočaranja i neispunjenih nada, a Emaus je mjesto koje će te učenike natjerati da zaborave na patnju i neuspjeh. Gledajući tu scenu možemo vidjeti kako naši putevi vode u Emaus svaki dan. Naš Emaus – to je mjesto iz snova, mjesto bez patnje i bez križa, svijet iluzija, vlastiti raj na zemlji. Ali, je li taj svijet stvaran? Možemo se zapitati gdje je moje to utočište, “moj Emaus”? Čime sam ja razočaran? Od čega bježim?

Na putu do Emausa, Isusovi učenici su cijelim putem zaokupljeni sobom, vlastitom boli, s osjećajem razočaranja, pa su stoga slijepi – ne vide Isusa koji se strpljivo, delikatno, prihvaćajući ih s ljubavlju pridružuje na tom putu. Učenici osjećaju da dok razgovaraju s njime kao da im „srce gori“, da su ispunjeni mirom, nadom, ljubavlju, te kao da dodiruju Boga. I mi sami kada razgovaramo o duhovnom životu, o Božjim stvarima, možemo kao dotaknuti nebo, osjetiti unutarnji mir, radost i ljubav. Nastavi čitati Put u Emaus

Bog je svet, pravedan, koji se gnjevi na grijeh. Njegova ruka je ispružena za sud nad grješnima, nad palim čovječanstvom. Međutim nad onima koji ga ljube i žive po njegovim zapovijedima pruža svoju ruku za izbavljenje i pomoć. Njima poručuje: “Duše pravednika su u Božjoj ruci i nikakve muke ih ne će zateći.” (Mudr 3,1). Tko će to doživjeti u vrjemena nevolje, suda i ratova? Onaj, koji prisvaja obećanje svog Gospodina.

Put do vjere

Čitanja: Dj 2,42-47; Ps 118,2-4.13-15.22-24; 1 Pt 1,3-9; Iv 20,19-31

Put do vjere nije kod svih ljudi jednak. Razni su i mnogi putevi koji vode do vjere. Početak svake vjere je s Božje strane, u Bogu. Bog daje dar vjere svakom čovjeku jer Bog želi da se svi ljudi spase. Bog u svakom čovjeku potiče njegov duh da se otvori Bogu i Božjem djelovanju, Božjoj riječi. Bog prosvjetljuje ljudski razum da spozna što je dobro, a što je zlo. Zatim Bog jača ljudsku volju da se odluči za dobro, a zla da se kloni. Unatoč svom djelovanju u čovjeku, Bog ipak čovjeku ostavlja potpunu slobodu i svaki čovjek sam odabire što će slijediti, za čim će ići; da li za dobrom ili za zlom. Konačna odluka je čovjekova. Zbog slobodne odluke čovjek je odgovoran za svoje ljudsko djelovanje, za svoje misli, želje, riječi, djela i propuste. Poznato je da jednostavni ljudi, koji nisu opterećeni ni manama ni predrasudama mnogo lakše dolaze do vjere od onih ljudi koji o sebi imaju visoko mišljenje, koji su postali oholice zbog znanja, imanja ili položaja. Takvi ljudi, svjesno ili nesvjesno, postavljaju zapreku vjeri. Znanje se ne protivi vjeri, ali znade ljude dovesti do oholosti, a oholost je velika prepreka vjeri. Nastavi čitati Put do vjere

Nedjelja Božanskog milosrđa

Sestra Faustina doživjela je mistično iskustvo u kojemu je vidjela Milosrdnoga Isusa iz čijeg srca izlaze dvije zrake: crvena i bijela, i koji joj povjerava zadaću naslikati i štovati takvu sliku i na takav način pokrenuti pobožnost Božjemu milosrđu.

Slika Božjeg milosrđa tako prikazuje Isusa s podignutom desnom rukom na blagoslov, a iz lijeve se Njegove ruke prelijevaju crvena i bijela zraka, koje simboliziraju krv i vodu koje su potekle iz Isusova probodena srca na križu. Njihovo širenje označava prelijevanje Božjega milosrđa na cijeli svijet. Ispod slike piše: ”Isuse, uzdam se u tebe”.

Nakon što je sveti papa Ivan Pavao II. 30. travnja 2000. u Rimu proglasio s. Faustinu Kowalsku, tajnicu Božjeg milosrđa, svetom, otvoren je put širenju štovanja Božjeg milosrđa po čitavom svijetu, kako je to želio sam Isus. Nastavi čitati Nedjelja Božanskog milosrđa

Bijela nedjelja

Naziv Bijela nedjelja dolazi od bijelih haljina koje su odrasli novokrštenici oblačili kod uskrsnog bdjenja, tj. na Veliku subotu kada bi bili kršteni. Oni su te haljine nosili tjedan dana tijekom uskrsne osmine da bi ih u nedjelju poslije Uskrsa odložili. Tako bi svi u narodu znali tko je kršten i tko je zapravo postao kršćanin. Ova praksa bila je uglavnom u prva tri stoljeća kad su se krstili samo odrasli ljudi. Kad su se u trećem stoljeću počela krštavati djeca ta je praksa krštavanja odraslih osoba polako nestajala. Odatle je zapravo i kod krštenja male djece ostala praksa praksa da simbolički dobivaju bijelu haljinicu. Bijela nedjelja ima u nas još i pučko ime: Mladi Uskrs ili Mali Uskrs.

Sv. Toma, apostol

Toma je rođen u židovskoj obitelji. Isus ga je pozvao za jednoga od dvanaestorice apostola. Toma nije bio prisutan kod Isusova prvog ukazanja nakon uskrsnuća, stoga i nije povjerovao apostolima kad su mu rekli da su vidjeli Gospodina. Ova njegova sumnjičavost pribavila mu je nadimak ‘nevjerni Toma’. Nakon osam dana, kod Isusova drugog ukazanja, bio je prisutan i Toma. Isus ga je tom prilikom blago prekorio zbog nevjere i pokazao mu rane od čavala na svome tijelu. Toma, konačno uvjeren, javno je iskazao svoju vjeru u uskrsnuće riječima: ”Gospodin moj i Bog moj!”

Predaja pripovijeda da je Toma stradao nesretnim slučajem u Indiji. Dio Tominih relikvija pokopan je u Indiji, a dio je prenesen u talijansku Ortonu.

Povlačiš li se s teškoćama i grijesima tvojeg života, jer misliš da nema izlaza? Tako dugo dok budeš to činio, ne će se primijeniti tvoja situacija. Tek kada ćeš se osloniti na Boga koji još danas čini čudesa, koji je uvijek spreman pomoći, doživjet ćeš promjenu. U nemogućnosti tvojeg života slavi njegovu svemogućnost i izreci u molitvi Božje obećanje, kojim se On obvezuje. Tada ćeš doživjeti Božja čudesa, pomoć i promjenu u tvojem životu, u srcu i prilikama drugih.

Uskrsnu Gospodin!

Čitanja: Dj 2,42-47; Ps 118,2-4.13-15.22-24; 1 Pt 1,3-9; Iv 20,19-31

Neka svjetlo Uskrsloga obasja i vaša srca da mognete klicati: ALELUJA, ALELUJA!
Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs!

Istina je da je križ imao neprijatelje već onog dana kad je Krist na njemu umro. No, križ je kroz ovu dugu povijest, od preko dva tisućljeća, bio i znak uskrsnuća. Tri dana prije svog slavnog uskrsnuća nosio ga je sam Utjelovljeni Sin Božji Isus Krist da bi na njemu umro stravičnom smrću. Od onda do danas, milijuni Isusovih vjernika spremno primaju svoj križ na ramena i nose do groba bez ikakvog straha jer čvrsto vjeruju da je križ i grob samo ono što nas vodi slavnom uskrsnuću. Isusovi vjernici stavljaju križ ponad svojih grobova jer što bi bio ljudski život na zemlji da izbrišemo nadu u uskrsnuće i slavni i vječni život iza uskrsnuća? Ljudski bi život bio bespomoćno beznađe. Bio bi zbroj dana koji se gube u ništavilu. Ljudski bi život bio najveća prijevara. Takav bi život bio nešto najstrašnijega što bi čovjeka moglo zadesiti. Nastavi čitati Uskrsnu Gospodin!

Uskrs – temelj naše vjere

Kristovo uskrsnuće temelj je naše vjere, ono je osnovni pokretač svekolikog kršćanskog života. Zato su prvi kršćani, još od apostolskih vremena, dan Kristova uskrsnuća – nedjelju nazvali „dan Gospodnji“. Tako je nedjelja postala spomen Kristovoga uskrsnuća, a kršćani su upravo toga dana slavili euharistiju po kojoj se ostvaruje i uprisutnjuje vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, po kojem i mi iz smrti grijeha prelazimo u život, po kojem i mi postajemo dionici Kristova uskrsnuća i njegove božanske naravi. Zato je nedjelja najstariji i najvažniji kršćanski blagdan.

Uz slavljenje nedjelje, sredinom 2. stoljeća kršćani su počeli slaviti Uskrs, onu nedjelju koja je kalendarski najbliža datumu Kristove smrti i uskrsnuća. I od tada se Vazam – nedjelja Kristovoga uskrsnuća smatra najvećim kršćanskim blagdanom. Jer, kako veli papa Leon Veliki, „Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće“: mi kao stado smjelo kročimo tamo gdje nas predvodi naš pastir. Nastavi čitati Uskrs – temelj naše vjere

Božje srce je puno ljubavi i nama naklonjeno. To je činjenica koja nas uvijek iznova ohrabruje da mi dolazimo kao djeca s molbama. To je način i odlika jednog oca koji se raduje kad može usrećiti i obdariti svoju djecu. Ali on traži od tebe: Budi prema meni kao dijete. Dođi mi dnevno kao ocu sa svim svojim molbama, velikim i malim bez ikakvog stida i straha. “Isus nam obećava da će Otac činiti dobro onima koji ga za to mole” (Mt 7, 11). Isprobaj to!

Isusov slavni ulazak u Jeruzalem

Čitanja: Iz 50,4-7; Ps 22; Fil 2,6-11; Mt 26,14 – 27,66

Mi ljudi, ovdje na zemlji, slijedimo one ciljeve koje smo si sami postavili i čvrsto ih želimo ostvariti. Do svakog našeg cilja vodi jedan put, potrebno je stanovito zalaganje, jedan određeni napor. Ako čovjek uloži ono što je potrebno na tom putu kroz određeno vrijeme i ako ustraje, postiže svoj cilj. Tada je sretan i zadovoljna što je uspio. Od djetinjstva pa do groba čovjek si postavlja mnoštvo ciljeva. Mnoge dosegne, ali još više ih ne dosegne. Rijetko se može naći čovjek koji bi za sebe mogao ustvrditi da je ostvario baš svaki cilj na zemlji koji si je postavio. Najžalosnije je to što dolazi jedan čas svakom čovjeku koji mu poruši sve njegove ciljeve i sve uspjehe na zemlji. To je čas smrti. Zbog toga je zadnji cilj svakog čovjeka preživjeti smrt. Ako to uspije, postigao je sve. Upravo taj cilj, preživjeti smrt i zaživjeti vječno, otkriva nam sveta vjera i Riječ Božja Kako to postići? Jednostavno rečeno: Pridružiti se Isusovoj povorci – ići s njime i za njime. Na tom putu nitko ne će biti sam. Za Isusom ide veliko mnoštvo. Idu za njim i djeca držeći palmine grančice u rukama i vičući: “Hosana sinu Davidovu”!

Zašto On ide u Jeruzalem? Sam je to rekao svojim apostolima; da bude tamo uhvaćen, osramoćen, mučen i ubijen. To je njegov zadnji dio puta koji ga onda sigurno vodi do “nebeskog Jeruzalema”, u vječnu domovinu gdje više ne će biti ni muke ni boli, ni suza, ni smrti. Nastavi čitati Isusov slavni ulazak u Jeruzalem