Nebeski Otac nam u času našega krštenja otajstveno govori kao i svome ljubljenome Sinu: Premalo je, da mi budete sluge – budite mi sinovi! U Kristu doista postajemo sinovi i kćeri Božji; Božji ljubimci. Sakramenti nas čine Njemu bliskima. Stoga ljubljena djeca Božja pristupajmo jedni drugima s ljubavlju. Tako ćemo prevladati sve ono što nas sada ovdje u zemaljskim uvjetima dijeli i što izaziva razdore i mržnje. Bog u Isusu Kristu nama ljudima daje milost da se odupremo grijehu i zlu kao i mir i blagoslov, da život bude stabilniji, sigurniji i beztjeskobniji.

Svi smo pozvani biti svjedoci milosti i mira, radosti i svjetlosti, ljubavi i dobrote. Od Ivana Krstitelja svi moramo naučiti svijetu pokazivati Isusa u koljem živimo svojim riječima i životom: Evo Jaganjca Božjega – Evo onog koji oduzima i oprašta grijehe onima koji se kaju – žele se promijeniti i žele bolji život. Mi smo, dakle, svjedoci Isusove dobrote , strpljivosti, opraštanja i mira u svijetu – i samo tako svijet može postati i biti bolji. To možemo postići samo u potpunoj prihvaćenosti Isusa. Zato nije dovoljno biti samo dobar čovjek, nego treba biti više od toga – dobar kršćanin i vjernik. Nije dovoljno brinuti se samo za svoj zemaljski život, nego i za duhovni – brinuti se za svoju dušu. Nastavi čitati Svjedočanstvo vjere →

Čitanja: Iz 42,1-4.6-7; Ps 29; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17

Isus nije upotrijebio elektronska pomagala: radio, televiziju, ni knjige, ni časopise, ni novine, ali Sv. Pismo o njemu kaže: “Prošao je svijetom čineći dobro”. Tu metodu prihvatili su prvi Isusovi učenici i razišli se svijetom čineći dobro. Putovali su u sve krajeve tada poznatog svijeta i svojim životom svjedočili za Isusovo Evanđelje, da su čak Rimljani, progonitelji kršćana, morali priznati: “Gledajte te kršćane. Niti se ne poznaju, a jedan za drugoga spreman je i umrijeti”. Umirući u rimskim arenama i cirkusima kao mučenici, širili su Isusovo Evanđelje.

Danas je u Rimu, gdje je nekada bio centar poganstva i centar mržnje protiv kršćana – danas je središte kršćanstva. Kako su kršćani uspjeli poganski Rim pretvoriti u prijestolnicu kršćanstva? Živjeli su tako da su čak i njihovi mrzitelji i mučitelji poželjeli primiti kršćansku vjeru i Isusovo Evanđelje. Zašto danas tražimo neke druge metode? Zar bi one bile uspješnije? Sigurno ne. Ali nažalost, nestalo je onih kršćana koji su na Svetom Krštenju primili vjeru u Krista i koji bi je svojim životom svjedočili. Ni roditelji djeci, ni braća braći, ni susjed susjedu ni prijatelj prijatelju više uopće ne svjedoči svoju vjeru.

Nema više onih koji bi kao Isus prošli svijetom čineći dobro. A to je jedina i prava metoda, to je jedina i najvažnija zadaća koju smo na krštenju primili.

Razmislimo, danas, na blagdan Isusova krštenja u rijeci Jordanu i mi o sebi, o svome kršćanstvu, o svojoj krsnoj zadaći kako smo i koliko smo bili svjedoci one vjere koju nam je Krist usadio u srce. Bit ćemo suđeni samo po tome koliko smo dobra u svijetu učinili, koliko smo svijetlili ovom svijetu, koliko smo bili “grad na gori”, koliko smo bili “svijećnjak u kući”.

Tek što smo radosno proslavili Kristovo rođenje već slavimo jednu smrt. Smrt sv. Stjepana bila je takva da ga je Crkva proglasila svetim i dodala mu časni naslov “sv. Stjepan Prvomučenik”. Sv. Stjepan je bio Judejac ili Židov iz grčkog jezičnog područja. Bio je bio vjeran židovskoj vjerskoj tradiciji i zakonima te je svake godine barem jedanput hodočastio u Jeruzalem, nacionalno i vjersko središte izraelskog naroda. Vjerojatno je primio vjeru i krštenje na dan Duhova kad se krstilo mnoštvo hodačasnika, njih oko tri tisuće sa svih područja gdje su živjeli raseljeni židovski vjernici. Židovi domoroci nisu baš lijepo gledali svoje sunarodnjake iz drugih krajeva a osobito ne one iz grčkog jezičnog područja jer su i kod kuće i u sinagogama govorili grčkim jezikom. Isus je govorio domaćim aramejskim jezikom. Sveti Stjepan je odmah shvatio da je Isusova poruka univerzalna, tj. za sve ljude bez razlike narodnosti ili jezika. Svojim propovijedanjem Stjepan je i domaćim Židovima i svojim sunarodnjacima iz drugih krajeva dokazivao da je Isus iz Nazareta doista Mesija-Spasitelj, ne samo za Židove nego za sve ljude. Nastavi čitati Sveti Stjepan, prvomučenik →

Župa sv. Mihaela ark., Sračinec
Blagoslov obitelji 2022./2023.

Dragi župljani!

I ove će godine vaši svećenici za Božićne i Novogodišnje blagdane obići vaše obitelji, zajedno sa vama moliti, te vas u ovom kratkom susretu i pastoralno pohoditi. Svaka godina je kalendarski drugačija, pa je zato i ovogodišnji raspored drugačiji od prošlogodišnjeg. Zato ga pažljivo pročitajte.

Kako ove godine župa nema župnog vikara niti đakona (zbog nedostatka svećenika), ove godine će župniku pomagati vlč. Damjan Koren, koji je već dolazio na blagoslov obitelji u našu župu, kao i vlč. Ivan Vugrinčić koji svake nedjelje ima misu u Svibovcu Podravskom. Nastavi čitati Blagoslov obitelji 2022./2023. →

Čitanja: Iz 7,10-14; Ps 24,1-6; Rim 1,1-7; Mt 1,18-24

Matejevo evanđelje piše da je Marija začela Isusa po Duhu Svetome. Kad je njezin zaručnik Josip čuo da je Marija trudna, bio je uvjeren da mu je Marija bila nevjerna, te je razmišljao da je ne izvrgava sramoti, nego da je potajice otpusti. I onda, piše dalje Matej, Josipu se u snu javlja anđeo koji mu govori: „Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“ Time što će Isusu dati ime, Josip će ga priznati svojim zakonitim sinom.

Evo to. Ne boj se! Josip ovakav razvoj situacije nije mogao planirati. Htio je biti muž i otac kao toliki drugi. A, evo, Bog pred njega stavlja nešto drugo, neočekivano, pa i nejasno. Zašto je to dijete začeto po Duhu Svetome? Kako će to Isus spasiti svoj narod? Međutim, Josip ostavlja po strani sve svoje planove, uzima Mariju za svoju ženu i čini sve ono što će i kasnije spoznati kao Božju volju. Nastavi čitati Ne boj se! →

Badnjak dolazi od praslavenskoga korijena bъd, što znači bdjeti, a time nam se pred oči stavlja potreba posebne budnosti pred Kristov dolazak, takva koja podrazumijeva duhovnu spremnost i radost jer je sam Bog odlučio uzeti ljudsko tijelo da bi nas po svojoj žrtvi uzdigao u božanski život.

Zato i danas, iako to više crkveni propisi ne određuju, valja cijeniti činjenicu što se mnogi vjernici odlučuju postiti na Badnjak, no i tu treba skrenuti pozornost kako bi bilo dobro izbjegavati bilo kakav post koji bi označavao prejedanje u nemasnoj i nemesnoj hrani, nego obdržavati ono što obveza posta i inače znači, a to je najesti se tek jednom do sita. Ukoliko pri tome tu svoju žrtvu prikažemo Bogu kao znak zahvalnosti, zasigurno ne će izostati ni duhovni plodovi, koji su neusporedivo vrjedniji od onih isključivo zemaljskih.

Božićno nas drvce prisjeća i onoga drva križa na kojem je Spas svijeta visio i po kojemu nam je povratio izgubljenu milost. Stoga za vjernike božićno drvce nije tek obična dekoracija, nego snažan poticaj na razmišljanje o spasenjskom Božjem djelu, simbolično razapetom između prvoga i drugoga Adama, između odbacivanja i prihvaćanja Boga kao jedinoga Izvora svih izvora. Kako bismo jasnije razumjeli tolika otajstva, razumljivo je i što Crkva poučava da se tek na Badnjak kiti božićno drvce, jer tek tada, nakon četiri nedjelje ozbiljne priprave i intenzivnijeg duhovnoga života možemo u punom smislu riječi otvoriti i svoja srca i svoje obitelji za Božji dolazak. Nastavi čitati Badnjak i kićenje božićnoga drvca na Badnjak →

Čitanja: Iz 35,1-6a.10; Ps 146,6c-10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11

Danas mnogi postavljaju jako aktualno pitanje i za naše vrijeme, koje su Ivan Krstitelj i njegovi učenici postavili Isusu: “Jesi li ti onaj pravi ili da drugoga čekamo?” Tko je danas onaj pravi? Koga slušati? Za kim ići? To je svakodnevno pitanje današnjih ljudi. Sumnja u sve postojeće uvijek postavlja pitanje. Je li to ono pravo što imam, što znam, što posjedujem, u čemu uživam? Je li to baš ono pravo i vrijedno čekanja? Ima li nešto bolje od onoga što baš oni čekaju?

Na Ivanovo pitanje Isus ne odgovara nikakvom teorijom nego jednostavnim pokazateljem i kaže: “Idite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: slijepi progledaju, gluhi čuju, hromi hodaju, gubavi se čiste a siromasima se propovijeda blaga vijest Evanđelja”. Takav svijet kakav je Isus opisao čekao je sveti Ivan, takav svijet čeka svaki vjernik, svaki pošten čovjek. To je ono pravo. Takav je život pravi i ispravni u kojem se čine dobra djela. Sve drugo su samo prazne teorije. Isus upire prstom u djela, a ne u neku teoriju. Tu ne treba nikakvog mudrovanja. Na Božjem sudu pitat će se samo: Jesi li mi dao jesti kad sam bio gladan? Jesi li mi dao piti kad sam bio žedan? Jesi li me odjenuo kad sam bio gol? Jesi li me pohodio kad sam bio bolestan? Jesi li mi priskočio u pomoć u svakoj mojoj nevolji? Samo po tim djelima će vječni sudac prepoznati vrijednost nečijeg života i nagraditi ga. Sve drugo bit će odbačeno iz Kraljevstva Nebeskoga i kažnjeno. Nastavi čitati Sumnja →

Sv. Lucija rođena je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće. Prema legendi Lucija je bila kći ugledne i bogate obitelji. Još kao dijete zavjetovala je djevičanstvo, ali ju je njezina majka Eutihija željela udati. Lucijin je otac umro kad je ona imala pet godina. Kada je majka oboljela, Lucija je s njom išla na hodočašće u Kataniju na grob sv. Agate. Molitva i pojava sv. Agate ozdravili su majku, koja je također postala kršćankom. Sv. Agata Luciji se pojavila u snu i upozorila ju na moć njezine vjere te na sličnu sudbinu, kao što je bila Agatina, tj. mučeništvo koje će trebati pretrpjeti. Poslije povratka u Sirakuzu Lucija je otkazala dogovoreni brak. Sa svojim imanjem i uz podršku obitelji utemeljila je ustanovu za bolesne i siromašne. Čudesno ozdravljena majka u tome je podržala svoju kćer. Nastavi čitati Sv. Lucija →

Čitanja: Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Rim 15,4-9; Mt 3,1-12

Danas slušamo u Svetom Evanđelju onaj glas o kome piše prorok Izaija: “Glas viče u pustinji: pripravite put Gospodinu – poravnite mu staze”. Tko je taj glas? To je Ivan Krstitelj za koga piše Sv. Matej evanđelista u današnjem evanđeoskom čitanju: “U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji. Obratite se jer se je približilo Kraljevstvo Božje”.

Glavna riječ njegova propovijedanja je – Obratite se! Zašto se obratiti? Ivan jasno naviješta dolazak onoga koji će krstiti ognjem i Duhom Svetim. Dolazi Onaj koji u ruci drži lopatu – vijaču kojom će očistiti žito od pljeve. Žito spremiti u svoje žitnice a pljevu spaliti ognjem neugasivim. Ovaj je Ivanov glas poziv i nama da svoj život očistimo od pljeve da u svom životu poravnamo, popravimo ono što je bilo krivudavo i hrapavo. To ukratko znači mijenjati svoj život tako da se iz njega isiječe korijen zla, da se uništi ono stablo koje rađa zlim plodovima. Kaže Ivan da je već položena sjekira na korijen tog zlog stabla, a da od obraćenja treba donositi plodove dostojne obraćenja. Nastavi čitati Pripravi put Gospodinu →

Današnji blagdan katolička je dogma koja tumači da je, jedinstvenom Božjom povlasticom, Blažena Djevica Marija očuvana od svake mrlje istočnoga grijeha od trenutka svog začeća. Marija je bila puna milosti dobivenih od Boga i živjela je život posve bez grijeha. Vjera u bezgrješno začeće otkriva nam da Bog ne dolazi k nama uništiti grijeh, već pokazati nam svoju ljubav i potaknuti nas da ljubimo jedni druge.

Bog preko onih koji bezuvjetno ljube neposredno uništava grijeh u ovome svijetu. Budimo instrumenti Božje ljubavi, budimo ti koji će ljubavlju pobjeđivati grijeh, a neka nam u tome pomogne Bog i Marija bezgrješno začeta. (Fra Petar Horvat)

Blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije utemeljio je papa Siksto IV. godine 1476., a dogmu je svečano proglasio papa Pio IX. u poslanici “Ineffabilis Deus”, na današnji dan 1854. godine. Kad se govori o bezgrješnom začeću, govori se o jednom predivnom fenomenu u Crkvi zvanom ”Sensus Fidelium” (”osjećaj vjernih”). Bog govori preko cijele zajednice vjernika. Zato je važna ova dogma koju je Crkva proglasila. Nastavi čitati Bezgrešno začeće BD Marije →

Čitanja: Iz 2,1-5; Ps 122,1-2.4-9; Rim 13,11-14a; Mt 24,37-44

Jedan pokojni svećenik koji je bolovao od raka i umro u 42. godini života opisao je jedan svoj san. U snu je vidio samog sebe tako malog i tako sitnog kao da je makovo zrno. Sve oko njega bili su strahovito veliki ljudi, činili su mu se kao divovi iz njegove malenkosti koji su svojim divovskim stopalima gazili oko njega. Svakog je trenutka bio u smrtnoj opasnosti jer ga ljudi nisu ni primjećivali. Morao je neprekidno bježati ispod njihovih nogu. Tada je, piše on, najviše poželio biti velik barem toliko kao svi drugi ljudi oko njega. Molio je da poraste. Odjednom primjeti kako je počeo rasti. Bivao je sve veći i veći i drugi su ga ljudi primjećivali i nije više morao bježati pred njihovim nogama. Radovao se što je velik kao i drugi ljudi. No, trajalo je kratko. Primjetio je kako se opet počeo smanjivati. Sve manji i manji, opet kao makovo zrno i ponovo je morao bježati ispod nogu onih ljudi divova oko sebe. Uvijek je iznad sebe vidio nečiju veliku nogu koja mu je prijetila da ga pogazi. Jednog trenutka nije mogao pobjeći i zgazila ga jedna divovska noga. Kosti su mu popucale kao slamke i gledao je svoje maleno smrskano tijelo i u čas se našao pred jednim velikim crnim pragom. Neka ga je nevidljiva sila podigla i prenjela preko tog crnog praga. U tren oka našao se pred Isusom koji je sjeo na svoje prijestolje a onda je uzeo jednu knjigu gdje su bile zapisane sve njegove misli, sve riječi, sva njegova djela i svi njegovi propusti. Piše dalje – nikada nisam s tolikim strahom gledao suca pred sobom čekajući što će mu sudac reći. Onda je sudac zatvorio knjigu, blago ga pogledao i pokazao mu rukom put prema žarkom svjetlu koje ga je mamilo k sebi. Tek što je krenuo prema svjetlu, probudi se sav u znoju, ali radostan jer mu je ovaj san otkrio sav njegov život, sva njegova čekanja i nadanja i svu njegovu budućnost. Umro je 4 mjeseca iza ovog sna kojeg je u detalje opisao. Umirao je u strašnim mukama. To je bio onaj visoki i crni prag koji je morao proći. Vjerujemo da ga je Isusova ruka tada primila i prenjala preko tog praga i pokazala mu svjetlo vječnog života. Svi mi, mislili na to ili ne, idemo prema onom velikom crnom pragu. Morat ćemo ugledati Krista suca. Otvorit će se knjiga našega života. Bit će to važan čas. Hoće li nas Isusova ruka uputiti prema svjetlu? Na taj dan i na taj čas, Isus nas stalno upozorava: “Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa kad Sin Čovječji dolazi”. Do tog dana morat ćemo mnogo toga na sebi promijeniti. Treba se uputiti prema gori Sionu, tj. Kristu i njegovoj Crkvi i naučiti slušati njegovu riječ. Mačeve mržnje treba prekovati u plugove, koplja u srpove i hoditi u Gospodnjoj svjetlosti da bi se na kraju mogli s pravom svjetlošću sresti. Uozbiljimo se, braćo i sestre za neminovni taj čas.

Čitanja:
2Sam 5,1-3;
Ps 122,1-5;
Kol 1,12-20;
Lk 23,35-43

Bog Otac predao je Sinu svijet, čitav svijet i sva sudbina svijeta ovisna je o Isusu Kristu. Zato piše apostol Pavao: „Bogu se svidjelo u Isusu uspostaviti puninu i to svu puninu nastaniti u Isusu, njega postaviti glavom Crkve. On je početak, on je prvorođeni od mrtvih.“ Bog je u Isusu i nas same postavio za baštinike svetih i izbavio nas od tame te nas primio u kraljevstvo svoga Sina gdje imamo otkupljenje. U njemu se postavlja pitanje: Da li mi kome pripadamo ili smo bića apsolutno samostalna?

Kad sve sažmemo u par riječi možemo izreći da sva, baš sva naša svjetska i ljudska, čovječanska prošlost i sadašnjost i budućnost postavljene su u ruke Isusa Krista. Vjerojatno ste već vidjeli sliku Presvetog Trojstva. Bog Otac je naslikan kako drži u ruci zemaljsku kuglu. On je Stvoritelj i začetnik čitavog svijeta i čovječanstva. Njemu zdesne sjedi Isus Krist, Sin Božji. Jednom rukom obuhvaća i grli križ, a drugom drži kraljevsku palicu ili žezlo, kako se kraljevska palica zove. To je znak apsolutne vlasti nad svime što je Isus križem otkupio. Duh Sveti naslikan je kao golub. Natkriljuje Boga Oca i Boga Sina i svemu djelu Presvetog Trojstva daje život i smisao. Nastavi čitati Krist Kralj →

Tko je gubitnik, a tko dobitnik? Nije to lako uvijek razlučiti. Evo, jedan se student lijepo iz dana u dan zabavlja s „ekipom“, dok drugi kao zadnji „štreber“ uči i piše pisane radove. Tko je tu pametan, a tko lud? Jedan čovjek ima sjajnu poslovnu i političku karijeru, dok mu se brak i obitelj raspadaju, dok drugi „šljaker“ smatra da je iznad svega najvažnija obitelj, pa žrtvuje nekakav društveni napredak. Je li mudar onaj koji „grabi“ svaku priliku za zaradu ili onaj koji više cijeni rad, duhovne vrijednosti, obitelj…

I, evo, konačno, zadnjeg primjera (Lk 23, 35-43). Pilat i Isus stoje licem u lice. Tko je tu gubitnik a tko dobitnik? Pilat je moćni predstavnik nepobjedivog Rimskog carstva, a Isus je optuženik kojega Pilat jednim migom može poslati na križ… Većina onih koji su vidjeli kako Pilat kao sudac pokazuje izbičevanog i trnjem okrunjenog Isusa govoreći: „Evo čovjeka!“ bili su uvjereni da je Isus potpuni gubitnik, a Pilat uvjerljivo – dobitnik. I stvarno, onda, dok je Isus visio na križu (a bila je to smrtna kazna namijenjena za robove), tko bi mogao u njemu vidjeti nekakvu veličinu i moć? I evo paradoksa. Nastavi čitati Sjeti me se! →

Čitanja: Mal 3,19-20a; Ps 98,5-9; 2Sol 3,7-12; Lk 21,5-19

Ove predzadnje nedjelje u crkvenoj godini, čitanja nam govore i upozoravaju nas na odlučujući čas našega života. To je naš zadnji dan. Božja riječ nam govori i o zadnjem danu naše ljudske povijesti, o zadnjem danu ovoga svijeta. Zašto je to važno? Važno je zato jer iza toga dolazi Božji sud, a onda vječnost. Tu vječnost i taj sud već ovdje mi možemo sagraditi i suditi.

Prorok Malahija u prvom čitanju kaže: „Evo, dolazi dan kao peć užarena: oholice i zlikovci bit će spaljeni kao slama te ni korijena ni grančice ne će ostati. Onima pak koji se Boga boje sunce će pravde ogranuti.“ Lako je prepoznati u ovim proročkim riječima kaznu i nagradu, lako je odgonetnuti što će kome pripasti. Nastavi čitati Posljedni čas →

(2Sol 7,9)

Neki su kršćani u gradu Solunu pogrešno shvatili Pavlovo propovijedanje zabilježeno u Drugoj poslanici Solunjanima (2Sol 3,7-12) i počeli su vjerovati da je konac svijeta veoma blizu. Pa onda, budući da je kraj neminovan, čemu raditi? U svojoj nazovi-pobožnosti počeli su ljenčariti iščekujući drugi Kristov dolazak. Takvima Pavao jasno govori: „Dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede!.“ Poput svih farizeja, Pavao je izučio jedan obrt (bio je šatoraš) i prehranjivao se uglavnom radom vlastitih ruku. Tek bi ponekad primao darove od vjernika iz Filipa. Zato s ponosom ističe sebe kao primjer: „Ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas.“ Netko bi danas rekao da je to bila Pavlova nepotrebna tvrdoglavost. Zar to nije nepotrebno trošenje vremena i energije da takav apostol gubi vrijeme radeći za svagdanji kruh? Zar ne bi bilo puno korisnije da se on posvetio isključivo propovijedanju i pisanju poslanica, kada je već bio „izvanserijski“ apostol? Pa ipak, Pavao je radio. Smatrao je da to ide uz njegovu službu, da to ide uz poziv Božjeg čovjeka, jer je Bog čovjeka stvorio, da „podloži sebi zemlju“. Sad ćemo se lako sjetiti da je i Isus sve do svoga javnoga nastupa radio u Nazaretu. Nastavi čitati „Tko neće da radi, neka i ne jede!“ →