“Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!”

Čovjeka je stvorio Bog kao razumno biće i po svom razumu on se mora snaći u ovom svijetu. To znači da mora otkriti zakone i zakonitosti koje je Stvoritelj stavio u sve stvoreno. Sveto Pismo Starog zavjeta (Knjiga postanka) to opisuje na slikovit način. Kaže Pismo da je Bog stvorio (oblikovao) sve životinje na zemlji i ptice i priveo ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati i da joj tako bude ime. Prvi je čovjek imenovao sve životinje.

Čovjek je od Boga pozvan da ovaj stvoreni svijet upozna, zagospodari njime, da uspostavi pravi i pravilni odnos prema stvarima, prema svakoj stvari. prema prirodi, prema svojoj okolici. Čovjek je sposoban to učiniti ako se pravilno služi razumom. To mu i Bog prizna. Najvažniji je, međutim, i najodgovorniji odnos što ga čovjek mora upoznati i uspostaviti prema drugom čovjeku. To je na slikoviti način prikazano u Knjizi postanka, kad Bog čovjeku stvara ženu za koju i sam čovjek priznaje potpunu jednakost. To je izrečeno riječima: “Kost od mojih kosti i meso od mesa mojega” – to znači potpunu jednakost. “Neka se zove ženom jer je od čovjeka uzeta.” Odnos čovjeka prema ženi Bog je posebno uredio zato što su Stvoriteljeve namjere da čovjek bude sretan u mnoštvu i jedinstvu. “Njih dvoje bit će jedno tijelo.” Njih dvoje, kaže Bog, tvorit će i jedinstvo koje će ponovno rezultirati mnoštvom.

Isus na poseban način tumači i onaj najvažniji i za sreću čovjekovu najodgovorniji odnos muža i žene i svako samovoljno diranje u Stvoriteljeve namjere proglašava zlom i grijehom jer je to suprotno ljudskoj sreći. Najstrože je Bog zabranio čovjeku dirati i mijenjati osnovne namjere Stvoritelja koje mi zovemo prirodom. Zato je važno shvatiti Isusove riječi: “Ono što je Bog združio neka čovjek nikad ne rastavlja.”

Čovjek, dakle, ne može posezati u Božje stvoriteljske nakane bez strahovite odgovornosti za vlastitu sreću. Danas je jako raširena pojava tzv. rastave. To je prvi grijeh protiv Stvoriteljeve nakane jer reče Bog: “Njih dvoje bit će jedno i što sam ja združio neka čovjek ne rastavlja.”

Čovjek je stvoren kao muškarac i žena

Viziju čovjeka, njegove naravi i njegova poslanja kršćanin otkriva već na prvim stranicama Biblije. Božje stvaralačko djelo svoj vrhunac doseže u stvaranju čovjeka. On je dio stvorene prirode, ali i biće kojemu Bog posvećuje posebnu brigu i pažnju. Sve što je stvoreno čovjek nadilazi svojom produhovljenom naravi, svojim vječnim određenjem i upućenošću na transcendenciju, na svojega Stvoritelja. Jedino je čovjek, među svim stvorenjima, kako čitamo na početku Biblije, stvoren “na sliku Božju” (Post 1, 27). Time je njegovo dostojanstvo uzdignuto do neslućenih visina. Čovjek, međutim, kaže biblijski pisac, nije stvoren sam i nije sam sebi dostatan. Bog čovjeka stvara u različitosti spolova, kao muško i žensko: “muško i žensko stvori ih” (Post 1, 27). Nakon što ga je stvorio, Bog iznova potvrđuje da čovjek, stvoren kao muškarac i žena, odgovara njegovu naumu: “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1, 31).

U muškarcu i ženi prepoznajemo njihovu različitost, ali i uzajamnu usmjerenost, komplementarnost koja je neodvojiva od njihove naravi. Spol i rod usko su i neodvojivo povezani, iznutra međuovisni, moglo bi se reći – dva su lica jedne te iste “ljudske” stvarnosti. Muško i žensko, kako ih je Bog zamislio i stvorio, dva su jednakovrijedna, zbog toga i jednakopravna roda.

Tu temeljnu istinu o sebi samome i o svojoj naravi čovjek nije nikad dovodio u pitanje. Oni do kojih nije prispio kršćanski navještaj svojim su razumom – polazeći od naravi stvorenoga svijeta i čovjeka – spoznali temeljne oznake i kriterije čovjekove egzistencije. Čak i ako je u pojedinim razdobljima bilo devijacija, one su uvijek, prije ili kasnije, prepoznate kao takve.

Muškarac i žena – jedinstvo u različitosti

Biti žena ili biti muškarac način je postojanja, a ne tek puki “atribut” ljudskoga bića. Čovjek je biće koje komunicira, daje i prima, u čemu njegova spolnost ima vrlo veliko značenje. Tako će različitost muškarca i žene svoj osobit smisao dobiti u njihovu uzajamnom sjedinjenju. Na tu usku povezanost i jedinstvo koje su pozvani ostvarivati upućuje i sam Isus: “Dvoje njih bit će jedno tijelo” (Mt 19, 5). Različitost muškarca i žene nije zaprjeka, već poseban put ostvarenja bračnoga i obiteljskoga zajedništva. To zajedništvo svoj blagoslov dobiva u daru/rođenju novoga ljudskoga bića. Bračno zajedništvo muškarca i žene prirodno je okruženje za nastanak i rast ljudskoga života. Upravo ta iskonska zajednica muža i žene mjesto je prvih koraka i prvih riječi, prvih spoznaja svijeta i početnih koraka vjere. Zato je značenje majke i oca u obitelji i u odgoju nemjerljivo. Nikada ne će moći “jedan otac” ili “više očeva” zamijeniti majku u obitelji. Ali isto tako ni “jedna majka” ili “više majki” ne mogu zamijeniti oca u obitelji. Njihova je uloga nezamjenjiva i komplementarna. Ako igdje, onda u obitelji čovjek ima priliku učiti živjeti u različitosti i prihvaćati drugoga. Obitelj je, kaže papa Franjo, temeljna stanica društva, mjesto “gdje se uči suživotu u različitosti i pripadnosti drugima”. Ona je škola solidarnosti i ljubavi, ambijent darivanja i prihvaćanja. Iz dokumenta „Muško i žensko stvori ih“ Hrvatske biskupske konferencije iz 2014.

Iz Talmuda (židovska sveta knjiga):

„ Žena je stvorena iz muškog rebra. Ne iz glave da bude nadmoćna. Ne iz stopala po kojem se hoda. Nego iz muškog rebra, da bude jednaka! Ispod ruke, da bude zaštićena… i sa strane srca, da bude ljubljena… Budi jako pažljiv da ne natjeraš ženu u plač… jer Bog broji njezine suze.“