1930. godine mladi putnik istraživao je Francuske Alpe.

Naiđe na ogromnu pustaru. Na potpuno gol komad zemlje. Bilo je to jedno od onih mjesta od kojih jedva čekate pobjeći. I onda, odjednom, mladi putnik stade kao gromom pogođen. Usred te pustopoljine stajao je pogrbljen starac. Na leđima je imao vreću punu žireva, a u ruci je držao dugačku željeznu šipku. Čovjek je željeznom šipkom bušio rupe u zemlji. Tada bi iz vreće uzeo žir i stavio ga u rupu. Starac reče mladom putniku: “Posadio sam preko 100. 000 žireva. Možda će desetina od njih izrasti. “ Starcu su umrli supruga i sin jedinac i on je izabrao ovako provesti svoje zadnje godine života.

„Želim učiniti nešto korisno. “, rekao je. 25 godina kasnije, sad već ne-tako-mlad putnik vrati se na to isto područje. Ono što je ugledao zapanjilo ga je. Nije mogao vjerovati svojim očima.

Zemlja je bila pokrivena predivnom šumom 5 kilometara širokom i 10 kilometara dugom. Ptice su pjevale, životinje su se igrale, a divlje cvijeće predivno je mirisalo. Putnik stade prisjećajući se pustare koja je tu jednom bila. Sada je tu bila predivna hrastova šuma. . . i to samo zato što je – NEKOME BILO STALO….

A što ti radiš za svoj večni život? Je li ti slalo do njega? Što sada sadiš? I što će iz toga niknuti i uroditi u vječnosti? Još nije kasno da sadimo pa da plodove beremo u vječnosti. Budi čovjek kojemu je stalo!