Isusova Crkva ili Isusovi vjernici često se okupljaju nedjeljama i blagdanima oko svoga Gospodina i učitelja, svoga Spasitelja samo s jednom nakanom: da poslušaju njegovu riječ koju im progovara u svetom evanđelju i da uče od njega živjeti životom pravednika kojega Bog sigurno prizna. Kako uče? Slušaju ga, gledaju ga i slijede ga. Badava bismo slušali njegove riječi ako bi nam samo prošle kroz uši a ne bi se zaustavile u srcu. Badava bismo ga gledali, promatrali ako ne bismo poželjeli ići s njime svuda kuda on ide, kuda i nas želi voditi. Zato ga i danas promatramo kako u slavlju ulazi u grad Jeruzalem svega par dana prije svoje strašne smrti. Bližio se najveći židovski blagdan Pasha, kad su Židovi slavili oslobođenje iz egipatskoga ropstva i uputili se u slobodu k Bogom obećanoj zemlji. Zajedno s mnoštvom svojih sunarodnjaka uputio se i Isus u Jeruzalem. On je znao što ga tih dana čeka u Jeruzalemu. On zna da ulazi kao Spasitelj čovječanstva koji će umrijeti za čovjeka. On zna da ulazi kao kralj Božjeg Kraljevstva. Zato uzima magare da jašući mlado magare uđe kao siromah u Jeruzalem. No, čuli smo, veliko mnoštvo djece i odraslih zajedno s Isusovim učenicima baca cvijeće i zelene grančice na put kojim on ide i viču mu: „Hosana, hosana Sinu Davidovu! “ – što znači: „Živio. Neka ti je slava i čast.“ Nažalost, to je samo ljudsko klicanje koje se za samo par časaka može okrenuti u prijeteće riječi: „Raspni ga. Raspni! “ Isus ne očekuje hvalu od ljudi. On zna da će se ovo klicanje pretvoriti u mržnju. Ali on ipak ide da do kraja ispuni svoju životnu zadaću. Da umre za nas da umre za čovječanstvo da svojom smrću, svojom krvlju izbriše kod Boga našu zadužnicu, da izbriše sve naše grijehe, da ponese sve naše zlo na križ.

Njegovi današnji koraci upućeni su prema križu i smrti. Ali ne će tu biti stavljena točka na njegov život. Točku na Isusov život stavit će Bog Otac na dan Isusova uskrsnuća.