“Da možda i vi ne kanite otići?” To izazovno pitanje nije upravljeno samo Isusovim učenicima, već dopire i do vjernika i ljudi svih vremena. I danas mnogi ostaju “sablažnjeni” pred paradoksom kršćanske vjere. Isusov se nauk čini “tvrdim”, previše teškim za prihvatiti i provoditi u djelo. Ima dakle onih koji prihvaćaju i onih koji napuštaju Isusa; ima onih koji pokušavaju “prilagoditi” njegovu riječ duhu vremena iskrivljujući njezin smisao i vrijednost.

“Da možda i vi ne kanite otići?” To uznemirujuće pitanje odjekuje nam u srcu i čeka da svatko na nj osobno odgovori. Isus se naime ne zadovoljava površnom i formalnom pripadnošću, nije mu dosta prvi i oduševljeni pristanak; potrebno je, naprotiv, čitavim svojim životom prionuti “uz njegovu misao i njegovu volju”. Njega slijediti ispunja srce radošću i daje puni smisao našem životu, ali sa sobom donosi poteškoće i odricanja jer se često put mora ići protiv struje. “Da ne kanite i vi otići?” Na Isusovo pitanje, Petar odgovara uime svih apostola: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji!”. Draga braćo i sestre, i mi možemo ponoviti Petrov odgovor, svjesni, sigurno, svoje ljudske krhkosti, ali s pouzdanjem u silu Duha Svetoga, koji se izražava i očituje u zajedništvu s Isusom. Vjera je Božji dar čovjeku i, istodobno, slobodno i potpuno čovjekovo pouzdanje u Boga; vjera je poučljivo slušanje Gospodinove riječi, koja je “svjetiljka” našim nogama i “svjetlo” na našem putu. Ako otvorimo s povjerenjem srce Kristu, ako pustimo da nas On osvoji, moći ćemo iskusiti da je “jedina naša radost na ovoj zemlji ljubiti Krista i znati da nas On ljubi”.