Od Isusova vremena u Crkvi postoje duhovni pastiri koji u njegovo ime upravljaju Crkvom. Zbog toga je uvijek bila i ostala do danas briga cijele Crkve da se u njoj nađe dovoljan broj ljudi koji se životno posvećuju Crkvi kao: biskupi, svećenici, đakoni, redovnici i redovnice. Njihova je neprekidna briga moralno vodstvo, tj. vjersko vodstvo Crkve kroz povijest. Povezanost cijele Crkve sa svojim predvodnicima je od životne važnosti pa se današnja nedjelja „Dobrog Pastira“ ujedno slavi i kao nedjelja „duhovnih zvanja“. To je prilika da se više misli kako doći do dovoljnog broja crkvenih službenika, svećenika, a danas i kvalitetnih kateheta, kako doći do dovoljnog broja redovnika i redovnica? Sve je to odgovornost u prvom redu na obiteljima i župama. Odgoj djece u lošem govorenju i vladanju prema svećenicima, redovnicima i redovnicama sasvim je protivno odgovornoj brizi Crkve za duhovna zvanja.

Pitanje je uvijek prisutno: Koliko iz naše župe ima svećenika, redovnika i redovnica? Odgovor sigurno znamo – broj nam je poznat. Bog je sigurno zvao, ali majke i očevi su pred svojim kćerima i sinovima tako loše i ružno govorili o svećenicima, redovnicima i redovnicama da niti dječak ni djevojčica nije mogla poželjeti biti takva izrugivana osoba. Svećenici ne rastu na vrbi niti se kupuju u trgovini.

Odakle dolaze svećenici? Iz dobrih kršćanskih obitelji. Rekao je jedan pučki misionar za vrijeme misija: „Svaki je svećenik izmoljen od svoje majke i prije nego se rodio. Dok bude dobrih kršćanskih majki koje mole bit će i svećenika u našem hrvatskom narodu. Molimo danas „Dobrog Pastira“ da nam dadne dobrih kršćanskih majki i očeva. S njima će uvijek biti i dosta svećenika, redovnika i redovnica.