Bog uvijek sije samo dobro. Govore prve stranice Svetog Pisma: “Sve što je učinio bilo je dobro”. Još u početku đavao je posijao zlo u srcima ljudi. Od tog dana rastu zajedno i zlo i dobro. Ukorijenilo se i dobro i zlo. U toj spoznaji uvijek se nađe ljudi koji misle da bi Bog mogao očistiti svijet od zla. No, često je teško razlikovati zlo od dobra. Ne možemo unaprijed nekoga proglasiti zlim, a drugoga dobrim. Teško je otkriti istinu – sve je nekako isprepleteno na ovom svijetu. No, svaki od nas ima jednu mjeru po kojoj sebe može prepoznati a to je savjest. Svaki će biti suđen prema svojoj savjesti. Mnogi se pitaju zašto Bog ne uništi zlo i iskorijeni zle ljude? Bog tako ne može postupati. Kad bi Bog tako učinio, učinio bi to protiv svoje odluke jer je On sam htio stvoriti čovjeka kao sasvim slobodno biće. To je bila Božja odluka. Kako bi onda Bog mogao raditi protiv svoje odluke. Zato Bog poštuje svoju odluku i ljudsku slobodu. Svaki čovjek ima dosta vremena da raste i da donese plod dobra ili plodove zla. Svako se stablo najbolje prepoznaje po plodovima. Dobro stablo rađa dobrim plodovima, a zlo stablo rađa zlim plodovima. Svaki se čovjek sam mora odlučiti kakvim će plodovima roditi. Bog svakome ostavlja dosta vremena i dosta šansi da se sam odluči. No, Bog čeka vrijeme žetve. Bog čeka onaj čas kad će se konačno morati odijeliti zlo od dobra. To će biti zadnja Božja pravda. Svaki čovjek lako prepoznaje u sebi što je vrijedno Kraljevstva Božjega, a što je vrijedno vječne osude u paklu. Sudbina je naša u našim rukama, a sud i pravda su u Božjim rukama. Zašto je Isus pripovijedao ovu prispodobu? Očito da je Isus želio da mi sami sebi presudimo i sebe spoznamo – da sami sebe smjestimo ili među pšenicu ili među pljevu – da sami sebe vidimo gdje i kako rastremo.