Čitanja: Sir 27, 4-7; Ps 92, 2-3. 13-16; 1Kor 15, 54-58; Lk 6, 39-45

Oduvijek su postojala natjecanja među ljudima. Čovjek se uvijek s drugima uspoređivao i ocjenjivao sebe i druge. Jasno je da bi svatko želio biti najbolji – barem bolji od drugoga pokraj sebe. Uspoređivanje i ocjenjivanje, na žalost, često ima teške i zle posljedice među ljudima u svim ljudskim zajednicama.

Zato je u Starom zavjetu, a i sam Isus to uspoređivanje i ocjenjivanje drugoga podvrgnuo kritici i upozorio na opasnost za ljudsko društvo koje često izlazi iz toga ocjenjivanja. Kad bi ta uspoređivanja i ta ocjenjivanja uvijek u sebi sadržavale istinu, pravdu, poštenje, ta bi uspoređivanja bila na izgradnju, ali ako poprime samo prizvuk zlobe i zloće, nepoštenja, laži, to uspoređivanje rađa velikim zlom.

Sjetimo se Isusovih riječi: „Izvadi brvno iz oka svoga da bi bolje vidio trun u oku brata svoga.“ Ta Isusova rečenica očito razlikuje ljude koji loše prosuđuju druge. Ako netko ima brvno u oku manje može vidjeti od onoga tko ima samo trun, to jest, znači da bi čovjek morao gledati pravedno i prema sebi i prema drugome.

Plodovi su, kaže Isus, istiniti i pravi pokazatelji čovjeka. Zlo stablo rađa zlim plodovima, a dobro stablo rađa dobrim plodovima. U Starom zavjetu postojala je uzrečica: „Ne hvali nikoga dok ne progovori.“ Po govoru se svaki čovjek najbolje otkriva. Isus uspoređuje trnje i smokvu. Na kraju Isus govori o dobrom čovjeku koji iznosi dobro iz dobrog srca, a zao čovjek iznosi zlo iz svog srca.

Isus završava svoj govor konstatacijom da zlo i dobro izlaze iz ljudskoga srca. Čega je čovjekovo srce puno to njegov jezik iznosi.