U Bibliji imamo na mnogo mjesta zapisano kako Bog zove nekog čovjeka na suradnju. Čitamo o Abrahamu. Njemu se javlja Bog i poziva ga: „Iziđi iz svoje zemlje, iz doma oca svojega i idi u zemlju koju ću ti ja pokazati“. Bog zove Abrahama, a da mu ne pokazuje ni tumači zašto mora izići iz svoje zemlje, iz svoje kuće, ne otkriva mu ni zemlju u koju ga Bog usmjerava. Božji poziv, gledano s ljudske strane, je poziv u nepoznato pa i nesigurno. Gledano s Božje strane, nema sigurnijeg mjesta za čovjeka od onoga kamo ga Bog zove. Čitamo o Mojsiju kome se Bog javlja i govori mu: „Idi u Egipat“. Mojsije se izgovara ali Bog je neumoljiv i Mojsije ide. Čitamo o proroku Jeremiji koga Bog zove u proročku službu. I on se ispričava i priznaje pred Bogom da je slab govornik: „Ne znam govoriti.“ Bog ustraje i govori mu: „Idi i ovako im reci“

U današnjim čitanju slušamo o dječaku Samuelu. Njega Bog zove već u djetinjoj dobi. Čitamo o Ivanovim učenicima Andriji i mladom Ivanu. Njih Isus zove: „Dođite i vidite gdje stanujem“. Na mnogo mjesta u Bibliji zapisan je Božji poziv, ići za Bogom, za njegovom riječju, za njegovom voljom, za njegovim poslom kojim nam pokazuje naš životni put.

I mi smo sami na svetom krstu primili poziv i odabrali smo kršćansku vjeru. Tako svaki od nas nosi Božji poziv: „Dođi i slijedi me.“ Mi kršćani smo primili poziv da slijedimo Isusa ali primili smo poziv kao sveti Ivan Krstitelj da prokazujemo Isusa drugima. Istina je da ćete odmah pomisliti kako se to odnosi na biskupe i svećenike. Ima nešto u tome. No, poziv na put Božji pozvani smo svi mi, svaki na svoj način ići za Isusom to je životni put kršćanina. Put u nebesko zajedništvo sa Bogom.