Počeo je Advent ili Došašće. Sama riječ napominje tri velike stvari, tri važna događaja naše ljudske povijesti ali jednako važne za svakog pojedinca.
Prvo se danas sjećamo onog dugog vremena, vjerojatno milijune ili milijarde godina u kojem je čovječanstvo čekalo ispunjenje Božjeg obećanja. To je vrijeme započelo grijehom čovjeka na zemlji. Odmah iza toga dogodilo se je i Božje obećanje da će palom i grješnom čovječanstvu poslati spasenje. Čitali smo iz knjige proroka Izaije na čija usta progovara i moli starozavjetni čovjek. On priznaje da mu je Bog Otac ali je uvijek svjestan svojih grijeha. Zato vapije: „Zašto nas, Bože, puštaš da lutamo? Zašto si otvrdnuo naše srce pa te se više ne boji? Razderi nebesa i dođi među nas. Znamo da pritječeš onima koji čine pravdu i tvojim hode putovima. Srdiš se na nas jer smo uvijek griješili, protiv Boga se bunili. Postali smo nečisti i zamazani. Kao lišće s drveta i mi smo otpali od tebe i grijesi su nas naši raznijeli kao vjetar. Čini nam se da si lice svoje sakrio od nas. A ipak, Gospodine, ti si Otac naš, ti si lončar a mi smo samo zemlja glina u tvojim rukama. Mi smo djelo tvojih ruku“. To je bilo vrijeme patnje i glasne molitve, vapaj čovjeka za Bogom. Čovjek je bez Boga bio kao pljeva na vjetru. Danas se mi sjećamo toga starog, pradavnog vremena.
Drugo – mi danas započinjemo čekanje onog dana kad je Spasitelj došao na zemlju među nas ljude. Pripremamo se na proslavu Kristova rođenjem ili Božića.
Trećeg i najvažnijeg se danas spominjemo onog drugog dolaska Isusovog, koji će se sigurno svakome od nas dogoditi a na kraju ovog svijeta dogodit će se svim ljudima. Sam Isus nas u svetom Evanđelju opominje na onaj konačni Isusov dolazak kad će se svaki od nas morati s njime susresti. Nama je Bog povjerio naš život kad će doći po naš zemaljski život ne znamo i ne možemo znati ali je važno da nas ne zatekne pozaspale i nepripravne. Zato Isus ponovo govori: „Svima kažem. Bdijte“. To je glavna poruka za naš životni advent.