Evo nas u drugoj nedjelji Adventa. Pred sobom danas u svetim čitanjima, osobito u svetom Evanđelju, promatramo čovjeka Ivana. Izgled mu baš nije lijep. Neošišan, neobrijan, na njemu gruba haljina od devine dlake, kožnati pojas oko pojasa. Stoji na pustom mjestu na obali rijeke Jordana, male i jedine rječice u Palestini. Viče pštrim glasom: „Pripravite put Spasitelju, poravnite mu staze. Neka se slegne svaka gora i neka se ispuni svaka dolina. Krivudavo neka se poravna, a ono što je hrapavo neka se izgladi.“

Dolazilo je k njemu mnoštvo iz cijele Judeje i Jeruzalema. Slušali su ga strpljivo a onda su na njegovu riječ silazili u rijeku Jordan a on ih je polijevao vodom iz rijeke govoreći im: „Ja vas krstim vodom. Iza mene dolazi jači i on će vas krstiti Duhom Svetim.“ Što su ti ljudi iz mnoštva imali na duši? Imali su bregove i doline, grbavo i hrapavo srce i dušu, a Spasitelj je blizu. Nisu ni znali da već među njima stoji. On je došao k njima da im se nastani u srcu i duši. Zato je Ivan grmio. Zato je vodom pokore polijevao njihove glave da bi oni izmijenili svoje srce i dušu. Ivan je tu da im pomogne. Svi koji su spoznali grijeh u duši; bregove i udoline, krivudavo i hrapavo i koji su htjeli to ispraviti sagibali su svoje glave i otvorili svoje srce dolasku Spasitelja. Blago onome koji je bio spreman sagnuti glavu.

Današnja nedjelja želi u nama potaknuti najprije priznanje svoje grješnosti, a onda kajanje za svoje grijehe i na kraju čvrstu odluku da ćemo iz srca ukloniti sve prepreke i grijehe koji priječe da se u nama nastani spasenje i Božji mir.

Nema čovjeka posve nevina. Samo je Isus takav da je mogao doviknuti: „Tko će me od vas moći prekoriti za grijeh?“ Zato budimo ponizni priznavaoci svojih grijeha kajući se i odlučujući u adventskoj ispovijedi stvoriti novi i Bogu ugodan život.