1. čitanje: Sir 24, 1-2. 8-12: Mudrost se Božja nastani posred izabranog naroda
Ps 147: RIJEČ TIJELOM POSTADE I NASTANI SE MEĐU NAMA
2. čitanje: Ef 1, 3-6, 15-18: Po Isusu nas predodredi za posinstvo
Ev. : Iv 1, 1-5. 9-14: Riječ tijelom postade i nastani se među nama

Čini mi se da među božićnim evanđeljima bolje poznajemo sinoptičke evanđeoske izvještaje o Isusovu rođenju (Luka i Matej) od jedinstvenog načina koji je donesen u Ivanovu evanđelju. Izvještaji dvojice sinoptika su plastični, lako pamtljivi, moguće ih je na jednostavan način i likovno izraziti (jaslice). Ako sinoptičke izvještaje o Isusovu rođenju površno čitamo postoji opasnost, a to se, čini mi se, danas često događa, da zamaglimo otajstvo Božića. Tako Božić postaje svetkovinom romantičarskog sanjarenja o nekom davno iščezlom, idiličnom vremenu. Otajstvo Božića time je prikriveno, način proslave postaje materijalistički, a kršćansko svetkovanje rođenja Bogočovjeka postaje samo jednim kulturnim praznikom. Za razliku od Mateja i Luke, koji se u opisu Isusova djetinjstva i njegova porijekla žele istaknuti njegovo zemaljsko porijeklo, Ivan u svom proslovu, ide puno dalje otkrivajući njegovo pravo porijeklo. Ivanov proslov zapravo je malo evanđelje, tj. u tih 18 redaka, na kratak način rečeno je ono što će kasnije u evanđelju biti opširnije izloženo. Ovime želim reći da otajstvo Božića trebamo promatrati u cjelokupnom otajstvu Isusa Krista, a sadržaj toga otajstva sažeto nam je prikazan u proslovu Ivanova evanđelja.

U početku bijaše riječ, Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. (Iv 1, 1)

Već prva rečenica Ivanova evanđelja otkriva Isusov pravi identitet. On je Riječ Očeva, koja je s Ocem od početka, od vječnosti. Ta Očeva Riječ je stvarala svijet i svemu što jest daje postojanje i život.

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama. (Iv 1, 14a)

Da bi Bog dokazao čovjeku koliko ga ljubi i da ga želi spasiti šalje svoju Riječ, svoga Sina da postane čovjek, nikakav „Übermensch“, nego sasvim običan čovjek, sasvim obično dijete. On dolazi na svijet, ulazi u našu povijest, prihvaća naše čovještvo, sav teret ljudske egzistencije. Bog se, dakle, utjelovio kao sasvim običan čovjek i živio među ljudima. Za tijelo evanđelist ovdje rabi riječ sarks, što znači meso, odnosno tijelo u najsurovijem smislu te riječi, tijelo sa svim manama i nedostatcima, ljudsko tijelo kao počinitelja grijeha. Riječ postaje tijelom da bi nas u tijelu ozdravila. Bog se utjelovljenjem toliko ponizio i poklonio pred čovjekom pokazujući time svu besmislenost sotonina napastovanja na grijeh u Edenskom vrtu. Grijehom čovjek nije postao kao Bog, ali zato je Bog u svojoj velikoj ljubavi postao čovjekom.

Svojima dođe a njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. (Iv 1, 11-12)

Još kada se trebao roditi Isus, njegova majka Marija i njezin muž Josip nisu primljeni u njegovom rodnom gradu, iako je Marija bila trudna i trebala roditi (usp. Lk 2, 7). Ali pravo odbacivanje će tek uslijediti kasnije.