U korizmi smo, a ona ima jednu posebnu svrhu – da mi sami okrenemo svoje duhovne oči i pogledamo svoju nutrinu, da otkrijemo svoje misli, želje, naše namjere, naše planove i naša nastojanja. Po tome ćemo sami moći dati ocjenu svoga vlastitog života, svoje moralne i vjerske kvalifikacije. Nemojmo zaboraviti da to Bog vidi i to ne možemo pred Božjim očima sakriti. Oči kojima ćemo moći pogledati svoju nutrinu su duhovne oči – oči vjere, milost Kristova kojom možemo prodrijeti kroz svoju nutrinu, kroz zlo i dobro koje smo činili. Moramo moći vidjeti svoje grijehe, svoju dušu u kakvom je stanju. Mnogi, nažalost, to ne vide jer su duhovni slijepci. Možda smo i mi slijepi kod zdravih tjelesnih očiju? Sigurno nam je potreban susret s Isusom. On jedini i može i hoće otvoriti naše duhovne oči. Čitamo u sv. Evanđelju. Isus se susreće s jednim slijepcem. Tog su slijepca promatrali ljudi pa i sami Isusovi učenici pa su pitali Isusa: „Tko je kriv da se ovaj slijep rodio? Da li on ili njegovi roditelji“? Isus im jednostavno odgovara: „Niti on niti njegovi roditelji, nego je njegova sljepoća zato da se očituju Božja djela“. Isus mu je najprije otvorio duhovne oči da povjeruje u Sina Božjega a onda mu otvara i tjelesne oči da i tjelesnim očima vidi onoga koga je vjerom upoznao. Samo jedno pitanje mu Isus postavlja: „Vjeruješ li u Sina Božjega? “ On se baca na koljena i spremno odgovara: „Vjerujem, Gospodine“. Što nama duhovnim slijepcima preostaje? Da se pomirimo svojom sljepoćom, pa da ne vidimo kakvi smo iznutra u našoj vlastitoj duši ili da se bacimo na koljena pred Isusa i iz dna duše, punom vjerom ga zamolimo: “Gospodine, daj da progledamo“! Daj nam jasni vid kad promatramo sebe – ne izvana jer to svaki čovjek vidi. To vide na nama i drugi ljudi. Daj nam otvorene duhovne oči da se pogledamo iznutra.