“Zašto sam ja postao svećenik? Zašto neki drugu mladić nije postao svećenik? Zašto? ” Roditelji, možete li vi odgovoriti: zašto? Zašto ste postali to što ste postali, a ne nešto drugo? Što će biti iz vašega djeteta? Zašto vaša djeca postaju vlakovođe, učiteljice, mehaničari, trgovci, liječnici… Zašto? Zašto i oni ne postanu redovnici, svećenici, redovnice, misionari? “Kad bih znao da je moja budućnost povezana sa svećeničkim zvanjem, odlučio bih se za nj! ” (mladić, 17-godišnjak). Mnogo je tih “kad bih znao”, “ako”, “možda”, “zašto”, kad se čovjek nađe pred odlukom za ovo ili ono zvanje.

Zvanje je odgovor na neki poziv. Tko me zove? Zove me Onaj koji mi je poklonio postojanje i život – BOG. Zovu me oni bez kojih ne mogu, koje ne mogu bez mene – DRUGI. Zove me moja najintimnija jezgra koja se želi u potpunosti ostvariti – moje JA.

Zvanje znači trostruki odgovor: Bogu, drugima i sebi. Preko zvanja zauzimam odnos prema životu. Inače je zvanje sasvim nešto svojevoljno, a ipak se ostvaruje u odnosu prema Bogu i prema drugima. Čovjek svoje zvanje nalazi u usklađenosti ovih triju zahtjeva. Odnos prema Bogu ne smije nikad biti u suprotnosti s odnosom prema drugima i prema sebi. Odnos prema drugima nikad ne smije biti u suprotnosti s odnosom prema Bogu i sebi. Odnos prema sebi nikada ne smije biti u suprotnosti s odnosom prema Bogu i prema drugima. Zvanje je dakle odgovornost. I zato zvanje nije služba, nego poslanje, nije ropstvo, već odgovornost. Zvanje je nešto nesebično, stvaralačko. U sebi nosi nešto što nas nadilazi.