Čitanja: Iz 35,4-7a; Ps 146; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37

Oko Isusa je okupljena grupa ljudi: apostoli i farizeji. Svi su ga slušali ali čuli su ga svaki na svoj način i za svoj interes. Nisu čuli Božju riječ jer su bili duhovni slijepci. Svima je potrebna Božja milost koja bi im oči otvorila. Bez Božje milosti ostali bi zauvijek duhovno slijepi i gluhi i hromi. Bio je to problem i starih vremena. Proroci su opominjali narod zbog gluhoće i sljepoće na Božje riječi te navještaju da će doći Mesija koji će biti prepoznatljiv baš po tome što će slijepima oči otvoriti, gluhima uši otvoriti, a hromima dati da hodaju.

Sam Isus u Nazaretu započinje svoje mesijansko i spasiteljsko djelovanje. Od tada je mnoštvo neprekidno uz Isusa. Do njih dopire Božja milost. Oni progledaju, razotkrivaju svojim duhovnim očima Isusa. Petar ga je prepoznao i rekao mu: “Ti si Krist, Sin Boga živoga.”

U današnjem Evanđelju gluhi mucavac, kako sveti Marko opisuje, bio je doveden k Isusu. Isus izgovara riječi otvorenja: “Efeta!” Otvorile su mu se uši i razriješio jezik te je mogao dobro čuti i razgovjetno govoriti. Veliko mnoštvo počinje Isusa prepoznavati pa su glasno komentirali: “Dobro je sve učinio. Gluhima daje čuti, a nijemima govoriti.” Nama, današnjim učenicima Isusovim ostaje isti problem kao nekada. Riječ Božja teško dopire do naših ušiju, a još teže do našeg srca. Mnogi još danas ne hodaju putem kršćanina kao da su im se noge ukočile. Očito da još i danas ima mnogo duhovnih slijepaca, duhovnih gluhonijemih i duhovno hromih. Takovi bi morali biti dovedeni pred Isusa. Morali bi moliti Isusa da ih izliječi: da im otvori duhovne oči, da im otvori duhovne uši, da im razriješi jezik, da im dade noge koje hodaju po Božjim stazama. Tada bismo mogli čuti Božju riječ, gledati Božja djela, objavljivati svoju vjeru drugima idući pravim kršćanskim životom.