(4. nedjelja došašća – Mt 1, 18-24)

Evanđelje četvrte nedjelje došašća nadovezuje na rodoslovlje Isusovo. Isus se ugrađuje u ljudsku povijest. Dvije su osobe „most“ po kojemu božansko provaljuje u ljudsko, nebesko u zemaljsko. Te dvije osobe jesu Josip i Marija. Dok Luka ističe Marijin udio u otajstvu spasenja, Matej svraća pažnju na Jo­sipa. Oboje su poučeni od Boga o svom udjelu, o svojim odgovornostima. To ni najmanje ne dokida njihova svetoga veza, njihovih zaruka i svete ženidbe. Naprotiv, uspostavlja između tih dvaju bića nove odnose poštivanja, ljubavi, predanja i suradnje. U središtu i Matejeva i Lukina naviještanja jest On, Isus, taj jedinstveni dar Boga, Oca svemu čovječanstvu po Mariji i Josipu. Njegovo je utjelovljenje djelo DuhaSveto­ga, kako ispovijedamo u Vjerovanju: „Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom. “ Staroslavenski tu stavlja riječ: „Vačloveči se – Učovječi se! “ Sin Božji postade čovjekom da bismo svi mi postali više ljudi, da bismo se i kao pojedinci i kao udružena bića što više očovječili. Još više! On se učovječio da bismo mi postali pobožanstvenjeni ili, kako vole reći Istočni kršćani, oboženi. U tom se sastoji spasenje. Spasenje je očovječenje i pobožanstvenjenje svakoga čovjeka, s razmjerima svega čovječanstva. No iako Josip i Marija ostaju dvoje sasvim osobito povlaštenih, Bog hoće da svaki od nas – osobito svaki Kristov vjernik – u tom očovječenju i pobožanstvenjenju dadne svoj doprinos.

Stoga nas ovo evanđelje zove da zaigramo u vječnom Božjem Adventu-Došašću. Ono se još nije do kraja dogodilo. Još se uvijek događa jer povijest spasenja još uvijek traje. Do drugoga Kristova dolaska.

On hoće da u svakomu od nas bude Emanuel, to jest Sa-nama-Bog. I da po nama bude – Bogočovjek za druge.

fra Bonaventura Duda