Dolazak Sina Božjega na ovaj svijet u liku djeteta u betlehemskoj štalici bio je vrlo zanimljiv i začuđujući događaj. Došao je tako tiho i nečujno da to ljudi ovoga svijeta uopće nisu zapazili. Onda je anđeo javio istinu o Djetetu samo nekolicini najsiromašnijih i najprimitivnijih ljudi tada na zemlji – javio je to pastirima. Samo oni su ga tražili i našli ga te su mnogima pripovijedali o rođenju Isusa, ali nitko im nije vjerovao i nitko ga nije išao tražiti. Nisu bili zainteresirani za neko malo i nejako dijete u jaslama. Bio je previše običan da bi ljude zaiteresirao. Bio im je tako blizu a niti su ga tražili, nitu su ga našli. Čitamo u Ivanovom Evanđelju o Riječi Božjoj koja je postala čovjekom i nastanila se među nama, ali ljudi ga nisu primili i nisu ga upoznali. Sveta Crkva nas želi na to upozoriti. Bog nam je tako blizu, postavši jedan od nas da nas nije zainteresirao. Nismo ga htjeli ni tražiti ni naći ni upoznati. Ne treba ga daleko tražiti. On je s nama i među nama, ali ga treba prepoznati. Zašto ljudi današnjice tako teško pronalaze Boga? Bog dolazi u maloj i tihoj, za ljudske oči nevidljivoj, ljubavi prema čovjeku. Oholi, veliki, bogati, samouvjereni uživaoci materijalisti ne će nikada pogledati u siromašne jaslice. Takvi traže Boga na krivom putu, na krivom mjestu, u krivom obliku, u svojoj oholosti, a tamo Boga nema. Boga možemo lako upoznati ako sagnemo svoju glavu i vidimo one siromašne, bolesne, ostavljene, žalosne, beznadne. Oni su dolje na dnu ljudskog društva. Da bi njih vidjeli i u njima prepoznali Boga treba u poniznost sagnuti svoju glavu. Kad bismo imali snage lako bi se ostavili svega zla koje činimo, sve nevjere koju ne vjerujemo. Kad bismo imali snage lako bi Bogu vjerovali i još lakše po vjeri živjeli jednim poštenim kršćanskim životom.