Euharistija je tajna stvarne Isusove prisutnosti. S čitavom tradicijom Crkve i mi vjerujemo da pod prilikama kruha i vina stvarno je prisutan Isus. Ova istina mora imati odjeka na našem ponašanju. Kako se ponašamo u Isusovoj prisutnosti? Je li s dužnim poštovanjem? Kako se odvija naš “pozdrav” Isusu kad uđemo u kapelu, u crkvu, znamo li uopće pokleknuti, kako činimo znak križa? Možda su to sve sitnice, ali se uljudnost sastoji od sitnih znakova. Sve bogoslužje Crkve odvija se oko Euharistije; zbog Euharistije se grade crkve, po njoj se ravna crkvena godina.

Tražimo li konkretnu poruku za naš život, možemo se nadahnuti upravo stvarnom prisutnošću Isusa u Euharistiji. Pogledajmo jednostavnost ove prisutnosti: jednostavna kao zalogaj kruha, kao naše svagdanje jelo. Možemo slobodno proširiti ovu misao i reći da je Bog na isto tako jednostavan način prisutan i u našoj radosti i žalosti, u našem prijateljstvu, u radu i odmoru, u patnji i boli. Bog je među nama i s nama uvijek i svuda. Naš Bog nije daleki i nezainteresirani Bog, nego Bog naše sive svagdašnjice. Upravo se ovdje nalazi izvor snage vjernika: u uvjerenju da ništa nije isključeno iz ove ljubavi Božje kojom nas on grli. Nije potrebno tražiti ga među oblacima, ne moramo ići na daleka mjesta: dovoljno je slušati otkucaj vlastitog srca, glas vlastitih želja. A onda nastaviti s njim razgovor o svemu i o svačemu. Euharistija je najopipljiviji oblik ove božanske prisutnosti, ponizna i tajanstvena. Svi imamo naših strahova i tajnih želja: ponesimo ih uvijek nanovo pred našeg Boga i naći ćemo mir srca.