A mi smo se nadali

Kao i prošle nedjelje, i ove nam nedjelje liturgija daruje susret s uskrsnulim Isusom Kristom. Evanđeoski odlomak donosi nam poznati izvještaj o učenicima na putu u Emaus iz Evanđelja po Luki, jedinog evanđelista koji ovaj susret opisuje tako detaljno i životno. To je tekst u kojem se lako može prepoznati svatko od nas.

I danas se mnogi pitaju: kako su učenici mogli susresti uskrsloga Gospodina? Kako možemo vjerovati da se uskrsnuće doista dogodilo? Evanđelje nas podsjeća da izravnih dokaza nema osim praznoga groba i svjedočanstva onih koji su ga susreli. No vjera Crkve ne počiva samo na dokazima, nego na iskustvu susreta s Kristom koji je živ i djelatan među nama.

Učenici na putu u Emaus upravo su primjer takvog puta vjere. Oni su napustili Jeruzalem razočarani i tužni. Očekivali su da će Isus osloboditi Izrael na način koji su oni zamišljali. Budući da se to nije dogodilo, izgubili su nadu. Čak ni svjedočanstvo žena i apostola o praznom grobu nije im bilo dovoljno da povjeruju.

Na tom putu pridružuje im se sam Uskrsli, ali ga ne prepoznaju. Evanđelist Luka pokazuje kako Isus najprije tumači Pisma i pomaže im razumjeti događaje koji su se dogodili. Tek kada im otvara smisao Svetoga pisma, njihova se srca počinju mijenjati. Kasnije ga konačno prepoznaju u lomljenju kruha – u gesti koja ih podsjeća na Posljednju večeru. Tada im se otvaraju oči i shvaćaju da je Gospodin bio s njima.

Ovaj evanđeoski događaj pokazuje nam gdje i danas možemo susresti uskrsloga Krista. On nam dolazi u svojoj riječi – u Svetom pismu koje govori našem životu, našim pitanjima i našim traženjima. Dolazi nam i u Euharistiji, u lomljenju kruha, gdje se na osobit način daruje svakome vjerniku.

Poput učenika iz Emausa i mi ponekad nosimo razočaranja, pitanja i nerazumijevanje. Ponekad očekujemo da Bog djeluje onako kako mi zamišljamo. No susret s Uskrslim događa se onda kada mu dopustimo da nam tumači Pisma i kada ga prepoznamo u lomljenju kruha.

Zato nas današnje evanđelje poziva da otvorimo srce Božjoj riječi i da s vjerom pristupamo Euharistiji. Ondje nas Gospodin susreće, hrabri i vodi. Kao i nekoć učenicima na putu u Emaus, i nama želi zapaliti srce i otvoriti oči da ga prepoznamo u svome životu.

Molitva sv. Jurju

Vjerni slugo Božji i nepobjedivi mučeniče, sveti Jurju! Ti si otvoreno i s revnošću odgovorio na Božji dar vjere. Zahvaćen gorljivom ljubavlju prema Isusu Kristu, hrabro si se borio protiv oholosti, laži i prijevare. Ni bol, ni mučenje, ni mač, ni smrt nisu te mogli rastaviti od nasljedovanja Isusa Krista i njegova evanđelja.

Usrdno te molim da mi, poradi Kristove ljubavi, svojim zagovorom pomogneš da se i ja odlučno opirem svemu lošem; da probleme i patnje koje me pritišću strpljivo nosim kao svoj križ; da me ovozemaljske brige, sebičnost i nevolje ne rastave od Isusove ljubavi prema Bogu i bližnjima.

Hrabri pobjedniče u vjeri, pomaži mi u svladavanju svakoga zla, odagnaj strah u zalaganju za ugrožene, kako bih jednom i ja zadobio Božju blizinu obećanu onima koji ustraju do kraja.

Po Kristu Gospodinu našem! Amen.

Kršćanska Tradicija dodijelila je svakom evanđelistu njegov simbol. Stoga, gotovo redovito uza sv. Marka prikazuje se i krilati lav. Razna su tumačenja zbog kojih je on dobio taj simbol. Prema nekima, to je zato što njegovo Evanđelje ističe kraljevsko dostojanstvo Isusa Krista, „Lava iz koljena Judina“

Drugi opet kažu da je lav simbol Markova Evanđelja jer to Evanđelje potanko opisuje Kristovo uskrsnuće i s velikim zanosom proglašava Kristovo kraljevsko dostojanstvo.

Prema nekima opet simboli evanđelista nastali su na temelju viđenja proroka Ezekijela, proroka Izaije i Apokalipse. Prema tome tumačenju sv. Marko ima simbol krilatog lava, jer svoje Evanđelje počinje s Ivanom Krstiteljem, koji je „glas što viče u pustinji“.

Pomolimo se: Bože, koji si blaženoga Marka, svoga evanđelista, uzvisio milošću evanđeoskog propovijedanja; podaj, molimo, da nam njegovo znanje koristi i njegova nas molitva brani.

Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome: Koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova.

Ova nedjelja završava uskrsnu osminu, i ona je dan „stvoren od Gospodina“, obilježen znakom Uskrsnuća i radošću učenika koji vide Isusa. Još od davnina, ova se nedjelja naziva „bijela“, prema latinskom nazivu „alba“, koji se daje bijeloj haljini koju su nosili novokrštenici na Uskrsnu noć, a skidala se nakon osam dana, tj. danas. Sveti Ivan Pavao II. posvetio je istu nedjelju Božanskom Milosrđu, povodom kanonizacije sestre Marije Faustine Kowalske, 30. travnja 2000. g.

Odlomak Evanđelja po Ivanu bogat je milosrđem i božanskom dobrotom. Kaže da je Isus, nakon Uskrsnuća, posjetio svoje učenike navečer na sam dan Uskrsnuća, „prvog dana u tjednu“, a zatim „osam dana kasnije“, prolazeći kroz zatvorena vrata gornje sobe. Sveti Augustin objašnjava da „zatvorena vrata nisu sprječavala ulazak tijela u kojem je boravilo božanstvo. Onaj tko je ostavio majčinu djevičanstvo netaknutim pri rođenju mogao je ući u gornju sobu kroz zatvorena vrata.

Isus, dakle, pokazuje znakove muke apostolima, do te mjere da dopušta Tomi da ih dotakne. Toma, „nije bio s njima kad je Isus došao“ i kad su mu ostali učenici rekli da su vidjeli Gospodina, odgovorio je: „Ako ne vidim na njegovim rukama znak čavala i ne stavim prst …, neću vjerovati“. Toma predstavlja sve nas, koji nismo bili prisutni u gornjoj sobi kad se Gospodin pojavio i nismo imali drugih fizičkih znakova ili ukazanja od njega. I mi se poput tog učenika, ponekad borimo: kako možemo vjerovati da je Isus uskrsnuo, da nas prati i da je uz nas, a da ga nismo vidjeli, a da ga nismo dotaknuli? Kako možeš vjerovati u to? Zašto nam Gospodin ne daje neki očitiji znak svoje prisutnosti i ljubavi? Ima li znakova da bolje vidimo? I ovdje smo kao Toma, s istim sumnjama, istim razmišljanjem.

Ali, ne bismo se trebali sramiti toga. Pričajući nam o Tomi, Evanđelje nam govori da Gospodin ne traži savršene kršćane, kršćane koji nikada ne sumnjaju i uvijek pokazuju sigurnu vjeru. Poznaje trenutke utjehe, eoduševljenja ali i umora, zbunjenosti, sumnji i tame. Evanđelje nam pokazuje „krizu“ Tome kako bi nam reklo da se ne smijemo bojati kriza života i vjere. Krize nisu grijeh, one su putovanje, ne smijemo ih se bojati. Često nas čine poniznima jer nam oduzimaju misao da smo dobro, da smo bolji od drugih. Krize nam pomažu prepoznati sebe jer oživljavaju potrebu za Bogom i tako nam omogućuju da se vratimo Gospodinu, da dotaknemo njegove rane, da ponovno doživimo njegovu ljubav, kao što smo to učinili prvi put. Sjetimo se sv. Franje Asiškog i mnogih drugih svetaca. Stoga je bolje nesavršena, ali ponizna vjera, vjera koja se uvijek vraća Isusu, nego snažna, ali pretenciozna vjera koja čini čovjeka ponosnim i arogantnim!

Toma, piše Ivan, pred Gospodinom koji ga je pozvao da stavi prst u rane i u bok – govori: „Gospodin moj i Bog moj“ i liječi ne samo svoje, već i naše nepovjerenje.

Sveti autor također piše da je Isus dvaput rekao svojim učenicima: „Mir s vama, “ i dodao: „Kao što me Otac poslao, tako i ja šaljem vas. “ Kad je to rekao, udahnuo je na njih, govoreći: „Primite Duha Svetoga. Oni čije grijehe oprostite bit će oprošteni; Onima kojima ne oprostite, neće biti oprošteno. “ To je misija Crkve, koju vječno pomaže Branitelj: donijeti svima radosnu vijest, radosnu stvarnost Božje milosrdne ljubavi, „da“, kako kaže sveti Ivan, „vjerujete da je Isus Krist, Sin Božji, i da, vjerujući, imate život u imenu njegovu“.

I na kraju pozdrav „Mir s vama! “ Tradicionalni pozdrav, kojim se želi mir, ovdje postaje nešto novo: postaje dar tog mira koji samo Isus može dati, jer je to plod njegove radikalne pobjede nad zlom. „Mir“ je dar koji je Krist ostavio svojim prijateljima (usp. Iv 14: 27) kao blagoslov namijenjen svim ljudima i svim narodima. Ne mir prema mentalitetu „svijeta“, već nova stvarnost, plod Božje Ljubavi, Njegove milosti. To je mir koji je Isus Krist stekao po cijenu svoje Krvi i koji prenosi onima koji mu vjeruju. „Isuse, vjerujem u tebe“: ove riječi sažimaju vjeru kršćanina, koja je vjera u svemogućost Božje milostive ljubavi.

Prihvatimo dar mira koji nam nudi uskrsli Isus i dopustimo da naša srca budu ispunjena njegovim milosrđem! Neka nam Presveta Marija, Majka Milosrđa i Kraljica Mira, pomogne da se obnovimo po Duhu Svetome kako bismo mogli biti apostoli mira, i neka nas prati na putu vjere i ljubavi.

Uskrsno vrijeme traje od Uskrsne nedjelje do nedjelje Pedesetnice (Duhova), ukupno pedeset dana. Uskrsna osmina traje od Uskrsa do naredne nedjelje koja je 2. vazmena nedjelja. Četrdeset dana poslije Uskrsa, u četvrtak 6. vazmenog tjedna slavi se svetkovina Uzašašća. Pedeseti dan poslije Uskrsa slavi se svetkovina Duhova.

Rujna zora zarumeni, dan zabijeli, sunce žarko sinu – dođe napokon slavni taj dan, dan pobjede i veselja, dan uskrsnuća Gospodnjeg kojega tolikom žudnjom iščekivasmo. Ali ove godine na poseban način. No znamo proći će vrijeme žalosti i tjeskobe, proći će dani u kojima se čitava narav uzbuni radi muke i pošasti. Proći će ti dani straha i obratiti se u radost i veselje, jer Isus Nazarećanin koji je bio propet -uskrsnu!

Od danas ne moramo se više bojati umrijeti, od danas možemo smrti bez zdvojnosti veselo i sigurno gledati u oči. Ona sada više ništa nema za nas strahovitoga jer se samo onaj boji smrti, onaj se samo žalosti nad gubitkom sadašnjeg života, koji nema ufanja u onaj budući.

I mi smo pozvani da dijelimo slavu uskrsnulog Spasitelja, da uživamo plodove njegove pobjede. Isusovo uskrsnuće slika je našeg duhovnog uskrsnuća na novi život svetosti i savršenosti.

Na uskrsno jutro slušamo izvješće apostola Ivana kako je „prvog dana u tjednu, rano ujutro, još za mraka, došla Marija Magdalena i opazila da je kamen s groba dignut“. Malo iza toga dotrčala su i dvojica učenika, Petar i Ivan, na grob koji bijaše prazan. Iskustvo praznoga groba ispunio je Marijino srce, kao i srce apostolâ tugom i tjeskobom.

To je posebice došlo do izražaja u riječima Marije Magdalene: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo kamo ga staviše“. Potreseni svim onim što se zbilo na Veliki petak, apostoli su se spremali krenuti svaki na svoju stranu. No, ujutro trećega dana proširila se vijest kako je Isusov grob prazan, a Gospodin uskrsnuo i živi. Izvojevao je najveću pobjedu i prešao iz tmine u svjetlost, iz smrti u novi život.

Prazni grob na Kalvariji tako otvara novu stranicu. Jedinstvenu u povijesti čovječanstva. I dok ovozemaljskim velikanima uglavnom sve s grobom završava, Isusovo pravo doba kod groba započinje. Po njemu, koga je Otac nebeski poslao blagovjesnikom biti siromasima, na slobodu pustiti potlačene, liječiti srca slomljena i donijeti utjehu izranjenom svijetu (Lk 4, 18 -19), ostvaren je dan milosti Boga našega. Petar stoga u prvom čitanju uskrsne mise neustrašivo zbori: Vi znate kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim. . I pošto ga smakoše i objesiše na drvo, Bog ga uskrisi treći dan. Mi smo svjedoci svega toga (usp. Dj 10, 34 – 43). Uskrs nas upućuje na korijene naše vjerničke prošlosti, ali otvara i perspektivu vječnosti. Svatko od nas, naime, ima neke dane kojih se rado sjeća, neke datume iz života što ih obilježava. Sjećamo se dana rođenja kad smo po prvi put ugledali svjetlo dana. Sjećamo se dana krštenja kad smo postali Božjim djetetom i članom velike Isusove obitelji, Crkve. Sjećamo se rado i prve pričesti, potvrde, dana vjenčanja, ređenja, zavjetovanja ili nekih drugih značajnijih datuma iz svoje prošlosti. Uskrsni pak događaj i uskrsno jutro najznačajniji je dan u povijesti kršćanstva. I da Uskrsa nije bilo, ne bi bilo ni krštenja, ni pričesti, ni potvrde, ni ređenja ni vjenčanja. A brojne svečanosti ne bi imale duha ni sadržaja.

Stoga je Isusovo uskrsnuće najsnažnije vrelo ufanja, ključni događaj povijesti i osmišljenje ljudskih sudbina. A Uskrsnuli je svjetlo u okružju ljudskog mraka i tame. On je njezino središte i njezin smisao. Zbog toga već 14 stoljeća ovim našim podnebljem odliježe hrvatska uskrsna pjesma: Kraljice neba raduj se! Svjesni te činjenice u veličanstvenom hvalospjevu uskrsne noći slušamo svake godine poziv: „Nek uskliknu službenici Božji; neka jekne trublja spasenja; nek se raduje zemlja tolikim obasjana bljeskom“, jer, „Krist nas je izveo iz ropstva na slobodu“. Na uskrsnom događaju, naime, počiva vjera i nada Crkve. Iz uskrsnog jutra izvire njezina snaga, radost i utjeha. Jer, da Isus nije uskrsnuo, “uzaludna bi bila naša vjera“ (sv. Pavao), neutemeljeno naše ufanje, i bezizgledna naša nada.

Poniženi i trnjem okrunjeni Isus nakon uskrsnuća stoji kao gospodar života i smrti, kao prijatelj i brat, sudac i zagovornik. I upućuje nam utješne i ohrabrujuće riječi: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene živjet će ako i umre“. Uskrs je stoga blagdan života, radosti i slavlja. Ali, blagdan heroizma i žrtve. „Svetoj žrtvi uskrsnici, dajte slavu krštenici. Janje ovce oslobodi, Krist nas grješne preporodi! “

Uskrsnuli Isus gospodar je povijesti i ljudskih sudbina. Stoga svima SRETAN USKRS, uz obilje milosti i Božjeg blagoslova!

CVJETNICA

Veliki tjedan započinje pozivom da se ponovno prožive Isusovi posljednji zemaljski dani, od nesigurne pobjede njegovog ulaska u Jeruzalem (koja se danas priziva, na Cvjetnicu) do druge pobjede, prave i konačne pobjede njegova uskrsnuća (što je tema Uskrsne nedjelje). U sredini je njegova muka i smrt, danas prikazana u izvještaju evanđelista Mateja (poglavlja 26 i 27). Iznenađujući izvještaj: očekivalo bi se da će uobičajena trezvenost Evanđelja barem ovdje popustiti, u izvještavanju o tragičnom događaju kakav još nije viđen; A umjesto toga nalazimo niz situacija izečenih bez osuda, bez emocija. Same činjenice nose u sebi svaki komentar, svaku procjenu.

Počinje izdajom Jude: a čitatelj Evanđelja ne treba komentare ako se sjeti tko je izdan, a tko izdajnik. Na isti način, svatko će za sebe procijeniti uzvišeni čin Sina Božjega koji, prije nego što napusti ovaj svijet, na Posljednjoj večeri pokazuje svoju želju da ostane zauvijek i duhovno ozdravi one koji mu žele biti prijatelji: „Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo; Uzmite i pijte, ovo je moja krv, prolivena za vas. “ Nema ni potrebe za komentarom o proročanstvu po kojem će čak i Petar zakazati u svojoj vjernosti: „Kažem ti, večeras … tri puta ćeš me zatajiti. “ I svatko će sam procijeniti kakav je primjer Isus ostavio svojom molitvom u Maslinskom vrtu. Oče moj, ako je moguće, spasi me od nadolazeće patnje! Ali neka se dogodi ne ono što ja želim, nego ono što ti želiš.

Dok je umirao, Isus je još uvijek pronašao snagu okrenuti se svom Ocu, ali s riječima koje su dovodile do nesporazuma: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? “ Na prvi pogled, čini se da pokazuje nepovjerenje, ako ne i očaj; u stvarnosti, promatrači su to dobro znali, on citira početak Psalma 21 (koji se u ovoj misi uzima kao responsorijalni psalam), koji je proročki predvidio što se događa i time istovremeno očituje sigurnost da će se i ono što čini zaključak Psalma ispuniti: O Gospodinu će se govoriti generacijama koje dolaze; oni će propovijedati njegovu pravednost; narodu koji će se roditi reći će: ‘Ovo je djelo Gospodnje!

Lako je, dvije tisuće godina kasnije, provjeriti ispunjenost ovih riječi. Ljudi koji su rođeni, ljudi koji čine Crkvu, ponovno će sljedeće nedjelje objaviti da grob i stražari nisu uspjeli zaustaviti autora života. On je uskrsnuo: To je djelo Gospodnje!

Prijateljstvo s Isusom koje oslobađa

U evanđelju o Lazaru susrećemo jedan od najdirljivijih prizora Svetoga pisma: Isus koji plače za svojim prijateljem. Taj prizor otkriva dubinu odnosa koji Bog želi imati s čovjekom. Isus nije samo učitelj, prorok ili čudotvorac. On je prijatelj. Njegov odnos s Martom, Marijom i Lazarom pokazuje da Bog želi biti blizu našemu životu – blizu našim radostima, ali i našim suzama.

Isusovi prijatelji mogli su biti upravo ono što jesu. Marta je bila aktivna, zauzeta služenjem. Marija je bila kontemplativna, često zamišljena, ponekad i slomljena boli. Lazar je bio krhak, čak i nemoćan pred smrću. Svaki od njih imao je svoj temperament, svoje granice i svoju osobnost. Ipak, Isus ih je volio upravo takve kakvi jesu. Nije od njih tražio savršenstvo prije nego prijateljstvo.

Mi se, međutim, često bojimo stati pred Boga takvi kakvi jesmo. Poput Adama i Eve nakon grijeha, pokušavamo se sakriti iza „lišća” vlastite slike o sebi. Nastojimo pokazati samo ono najbolje, misleći da moramo biti savršeni kako bismo bili dostojni Boga. U nama postoji strah da nas Bog neće prihvatiti ako vidi naše slabosti, naše sumnje, naše padove.

Ali Isus ruši takvu sliku odnosa s Bogom. On jasno kaže svojim učenicima: „Više vas ne zovem slugama, nego prijateljima“ (Iv 15, 15). Ove riječi su revolucionarne. Bog ne želi samo poslušne sluge, nego ljude koji će s njim živjeti odnos povjerenja i bliskosti.

Prijateljstvo s Isusom ne rađa se iz savršenstva. Ono nije nagrada za našu dobrotu niti zasluga za naše vrline. To nije nešto što mi najprije moramo dati Bogu da bi nam On uzvratio. Naprotiv, prijateljstvo započinje Božjom inicijativom. Isus prvi dolazi k nama, prvi nas traži i prvi nam pruža ruku.

Evanđelje o Lazaru pokazuje kako izgleda to pravo prijateljstvo. Marta i Marija ne skrivaju svoju bol pred Isusom. Kada ga susretnu, obje izgovaraju gotovo isti prijekor: „Gospodine, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro. “ U tim riječima čujemo i vjeru i bol, i ljubav i razočaranje. One govore Isusu iskreno, bez uljepšavanja.

I upravo ta iskrenost otkriva dubinu njihova odnosa s Isusom. One se ne boje reći što osjećaju. Ne skrivaju suze ni pitanja. A Isus ne odbacuje njihove riječi. On ih prima. Evanđelje nam govori da se Isus duboko potresao i zaplakao. Najkraći redak u Svetom pismu – „Isus zaplaka“ – nosi u sebi ogromnu poruku.

Bog koji plače za prijateljem. Bog koji ulazi u ljudsku bol. Bog koji ne ostaje ravnodušan pred smrću i patnjom. To je lice Boga koje nam Isus otkriva.

U tom trenutku vidimo i nešto drugo: Isusovo prijateljstvo ne briše razlike među ljudima. Autentično zajedništvo ne znači da svi moramo biti isti. Marta, Marija i Lazar su različiti, ali upravo ta različitost stvara ljepotu njihova odnosa. Svaki od njih ima svoje mjesto i svoju ulogu.

Isto vrijedi i za nas. Bog svakome daje jedinstven dar, jedinstveni poziv i jedinstvenu službu. Pravo jedinstvo ne nastaje kada se svi pokušavamo uklopiti u istu sliku, nego kada svatko živi dar koji mu je Bog povjerio. Različitost nije prijetnja zajedništvu, nego njegov temelj.

Upravo zato Isus dolazi u Betaniju iako zna da time riskira vlastiti život. Učenici su svjesni opasnosti i iznenađeni su njegovom odlukom. Ipak, Isus ide. Ljubav prema prijatelju jača je od straha.

Kada dolazi na Lazarov grob, evanđelist koristi snažnu riječ da opiše Isusovo stanje: Isus je duboko potresen. Grčka riječ koju koristi evanđelist označava duboku unutarnju bol, gotovo tjelesni grč. To je bol koja ne ostaje samo u mislima, nego zahvaća cijelo biće.

Isus time pokazuje da pravo prijateljstvo znači ulazak u život drugoga. Prijatelj nije netko tko stoji sa strane i promatra. Prijatelj dijeli radost i bol, nade i strahove. Prijatelj dopušta da ga dotakne život drugoga.

Ali istodobno Isus ostaje onaj koji vodi. On ne gubi svoj identitet. On nije samo suputnik u boli, nego i onaj koji donosi život. Nakon suza dolazi riječ koja mijenja sve: „Lazare, izađi! “

Ta riječ nije samo čudo uskrsnuća. Ona je slika Božjeg djelovanja u svakom ljudskom životu. Koliko puta se i mi osjećamo kao da smo zatvoreni u vlastitim grobovima – grobovima straha, krivnje, razočaranja ili grijeha. Koliko puta mislimo da više nema izlaza.

A ipak, Isus dolazi pred naš grob i izgovara isto: „Izađi! “ Bog daje život, ali nas poziva da jedni drugima pomažemo skidati ono što nas sputava: strah, osude, terete prošlosti. Prava ljubav je oslobađajuća ljubav. To je ono na što nas Isus poziva. Ne samo vjerovati u njega, nego živjeti prijateljstvo s njim. Prijateljstvo koje uključuje povjerenje, iskrenost i ljubav.

Radujte se – svjetlo pobjeđuje tamu

Četvrta nedjelja korizme u liturgijskoj tradiciji nosi posebno ime: Laetare, što znači “Radujte se“. Taj poziv na radost čujemo već u ulaznoj antifoni koja odzvanja riječima proroka: “Veseli se, Jeruzaleme. Kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte se s njme svi koji ste nad njim tugovali“. (usp. Iz 66, 10-11).

Usred korizmenog puta, usred pokore, posta i obraćenja, Crkva nas poziva da podignemo pogled i da osjetimo tračak uskrsne radosti. Kao da nam govori: put još nije završen, ali cilj je već blizu. Svjetlo se već nazire.

Ali budimo iskreni – nije uvijek lako prihvatiti taj poziv na radost. Živimo u vremenu koje nosi mnoge brige i tjeskobe. Svakodnevno slušamo vijesti o ratovima, nasilju i stradanjima. Ovaj nesretni rat koji se događa u našem vremenu ostavlja iza sebe razorene gradove, raseljene obitelji i mnoge izgubljene živote. Slike patnje dolaze do nas gotovo svaki dan. I u takvim okolnostima čovjek se lako zapita: kako govoriti o radosti?

Možda bismo zajedno s apostolom Pavlom mogli reći da živimo u “zlim vremenima“ (usp. Ef 5, 16). Ponekad se čini kao da se tama produžuje i kao da se kraj nevolja stalno pomiče dalje.

Ipak, upravo u takvim trenucima liturgija današnje nedjelje donosi snažnu poruku: poruku svjetla. U Poslanici Efežanima sveti Pavao kaže: “Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu. Kao djeca svjetlosti hodite!“ (Ef 5, 8). To je snažna rečenica. Pavao ne kaže samo da trebamo tražiti svjetlo, nego da mi sami postajemo svjetlo u Gospodinu. Biti dijete svjetla ne znači da oko nas više nema tame. To znači nešto drugo: ostati svijetao čak i kada je noć. Kršćanin je poput stražara koji bdije u noći i čeka zoru. On zna da je noć ponekad duga i hladna, ali isto tako zna da zora uvijek dolazi. To je nada koja nas drži na životu. Ta nada ne zatvara oči pred patnjom svijeta. Ona vidi ratove, vidi nepravde, vidi suze ljudi. Ali ona također vjeruje da posljednju riječ nema tama, nego svjetlo Božje ljubavi.

Današnje evanđelje govori upravo o toj borbi između tame i svjetla. To je poznata priča o čovjeku koji je slijep od rođenja. Nikada nije vidio svjetlo dana, nikada nije vidio lice drugoga čovjeka, nikada nije vidio ljepotu svijeta. Zato on postaje simbol svakoga čovjeka. Svatko od nas na neki način nosi sljepoću u sebi. Postoje stvari koje ne vidimo, istine koje ne razumijemo, putovi koje ne prepoznajemo. U biblijskom smislu, sljepoća označava i ranjenost ljudske naravi grijehom. Čovjek sam od sebe ne može potpuno vidjeti Boga niti razumjeti njegov plan. Zato Isus dolazi kao svjetlo svijeta.

U ovom evanđelju Isus čini nešto neobično. On pljuje na zemlju, napravi blato i njime pomazuje oči slijepca. Zašto baš blato? U toj gesti krije se duboka simbolika. Ona nas vraća na prve stranice Biblije, na knjigu Postanka, gdje Bog stvara čovjeka od praha zemaljskoga i udahnjuje mu dah života. Isus čini istu gestu Stvoritelja. Kao da govori: stvaranje još nije završeno. Bog i dalje stvara. Bog i dalje obnavlja čovjeka.

Isus zatim slijepcu daje zapovijed: “Idi operi se u kupalištu Siloamu.“ Na prvi pogled to izgleda jednostavno. Ali za slijepca to nije bio lak zadatak. Kupalište Siloam nalazilo se na najnižem dijelu Jeruzalema. Da bi stigao tamo, taj čovjek morao je proći kroz cijeli grad, kroz uske ulice, među mnoštvom ljudi – a bio je slijep. Zamislimo taj put. Korak po korak, nesigurno, možda uz pomoć drugih, možda uz podsmijeh nekih prolaznika. Ali on ide. Zašto ide? Jer vjeruje Isusovoj riječi. I upravo tu vidimo nešto vrlo važno: čudo se ne događa samo zbog Isusove geste, nego i zbog poslušnosti i povjerenja toga čovjeka. Da je ostao na mjestu, da je rekao: “To nema smisla“, blato na njegovim očima samo bi ga još više zaslijepilo. Ali on ide, pere se i – vraća se gledajući. Taj trenutak nije samo fizičko ozdravljenje. To je novo rođenje.

Čovjek koji je bio u tami sada vidi svjetlo. Ali još važnije: počinje prepoznavati tko je Isus. U početku ga naziva samo “čovjekom“. Zatim ga naziva “prorokom“. A na kraju evanđelja ispovijeda vjeru i klanja mu se kao Gospodinu. To je put vjere. I taj put često počinje upravo u tami.

I naše vrijeme ima mnogo tame. Ratovi, podjele, strahovi i nesigurnosti ponekad nas mogu učiniti duhovno slijepima. Možemo izgubiti pogled nade. Ali evanđelje nas podsjeća na jednu važnu istinu: Bog i danas djeluje. On i danas dolazi u našu tamu i želi otvoriti naše oči. On to često čini na vrlo jednostavan način – kroz riječ Evanđelja, kroz sakramente, kroz susret s drugim čovjekom, kroz tihu molitvu.

1. čit: Post Izl 17, 3-7 -A ja ću stajati pred tobom…
Ps: 95: – O da danas glas Gospodnji poslušate: »Ne budite srca tvrda! «
2. čit: Rim 5, 1-2. 5-8- Ljubav je Božja razlivena u srcima našim.
Ev: Iv 4, 5-15. 19b-26. 39a. 40-42- Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada.

Od žeđi do izvora – susret koji vraća dostojanstvo

Isus je na putu za Galileju, prolazi kroz Samariju i dolazi do komada zemlje koji je, prema biblijskoj predaji, Jakov dao Josipu. Tamo je bunar, a Isus, umoran, sjeda da se odmori. U to su vrijeme Židovi i Samaritanci mrzili i prezirali jedni druge iz povijesnih i vjerskih razloga. Isus tada prelazi granicu, ulazi u “protivnički“ teritorij.

Dolazi do susreta sa Samarijankom koja dolazi po vodu, susret obilježen dijalogom koji postaje sve dublji. Isus se usredotočuje na žeđ i polako se otkriva kao onaj koji je može zauvijek utažiti. Uspijeva u ženi probuditi želju za živom vodom koju joj može dati, a ona se otvara novim pogledima na život. S poštovanjem joj govori o njenom nesretnom bračnom iskustvu, a žena, videći da je prepoznata, prepoznaje ga zauzvrat kao proroka, napredujući u spoznaji o njemu koji se isprva čini samo žednim Židovom, a na kraju će dobiti titulu spasitelja svijeta. Dijalog se nastavlja i raste do točke da govori o vjeri, o Bogu, o tome gdje i kako ga obožavati. Isus objavljuje Samarijanki kraj starih židovskih i samarijanskih hramova jer s njim dolazi čas novog hrama, onog njegova tijela, (usp. Iv 2: 21) i novi način štovanja Boga u Duhu i istini, to jest u Duhu koji uči istinu Boga kao Oca i našu istinu kao djece, prema objavi koju je donio Isus Krist. Otac traži djecu koja ga obožavaju istinskom sinovskom ljubavlju. Sa svoje strane, žena, zbog svoje vjere, poznaje očekivanje Mesije: “Znam da Mesija, zvan Krist, mora doći; kad dođe, propovijest će sve.“ U tom trenutku Isus joj može reći: “Ja govorim s tobom.“ To je uzvišeni trenutak u kojem žena prima potpuno otkrivenje Isusa kao Mesije, u njegovoj božanstvenosti („Ja jesam“ je ime kojim se Bog otkriva Mojsiju). Posljedica tog intenzivnog susreta je da Samarijanka ostavlja svoj vrč tamo jer joj više nije potreban i odlazi svojim sugrađanima razgovarati o Isusu, postajući misionarka. Mnogi vjeruju njegovim riječima, a još više kad slušaju samog Isusa. Tekst završava ispovijedi vjere Samarijanaca: “mi sami smo čuli i znamo da je on doista Spasitelj svijeta“.

Isus ulazi u vezu sa Samarijankom na temelju temeljne potrebe, čije nezadovoljenje ugrožava njezin život: žeđ. Tema velike intenzivnosti. Voda je osnovni element života, koji nastaje iz vode i u vodi. Bez njega, sve bi bilo pijesak i kamenje, suhoća. Isti prikaz stvaranja smješta “vode“ kao njegovo početno okruženje, koje se zatim vraćaju i vraćaju u Svetom pismu, označavajući mnoge posebne i važne epizode u povijesti spasenja (potop, Crveno more, voda koja teče iz hrama, Jordan, Galilejsko jezero, rijeka Novog Jeruzalema. . . ). Žeđ je slika naše duboke potrebe za životom. Žudimo za beskonačnim, žeđ za Bogom, često nesvjesno. Psalam 42 snažno izražava čovjekovu vitalnu potrebu za Bogom kao žeđ: osoba koja moli uspoređuje se s košutom koji “žudi“, gotovo uzdiše, žudeći za vodom u pustinjskom okruženju; Slično tome, Psalam 63 kaže: “O Bože, ti si moj Bog, gorljivo tebe tražim, tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje kao zemlja suha, žedna, bezvodna“.

U dijalogu Isus vodi ženu da se suoči sa svojom žeđi i vodi je od potrebe za onom malom vodom koju mora teško pronaći kod bunara do izražavanja želje za oslobođenjem pred životom obilježenim nedostatkom ljubavi, što je tjera na rubove postojanja, lišene pozitivnih odnosa. Isus oslobađa ženu od želje za pravim životom, a zatim ona dolazi zamoliti ga, možda samo intuitivno, za vodu koju joj može dati: živu vodu, to jest tekuću vodu koja nije stajaća, vodu koja gasi žeđ zauvijek, vodu vječnog života, vodu čiji je On izvor („Ako je tko žedan, neka dođe k meni, i onaj koji vjeruje u mene neka pije. Kao što Pismo kaže: Iz njezina utrobe potekat će rijeke žive vode.“ To je ono što je rekao za Duha da će oni koji vjeruju u njega primiti…“ Iv 7, 37-39), vodu koja će također u onima koji je prime postati “izvor vode koji izvire u vječni život“ (Iv 4, 14).

Nije samo žena žedna; Bog je također žedan. Čak i na križu, Isus traži piće: “Žedan sam“ (Iv 19, 28). Njegova žeđ je želja da zadovoljimo našu žeđ za životom i ljubavlju, koja se ostvaruje samo u zajedništvu s njim. Isusova žeđ na bunaru je žeđ za spasenjem čovječanstva, koju predstavlja Samarijanka. Sveti Augustin komentira: “žedan je za vjerom te žene.“ A predslovlje u misi godine glasi: “On, moleći Samarijanku za vodu za piće, već je u njoj probudio dar vjere, i toliko je žeđao za tom vjerom da je u njoj zapalio vatru tvoje ljubavi.“

Ustanite i ne bojte se – naša gora susreta i svjetla

Danas u Evanđelju slušamo kako Isus uzima Petra, Jakova i Ivana i vodi ih na visoku goru. Odvodi ih daleko od buke, od mnoštva, od svakodnevnih obaveza. Ta gora postaje mjesto susreta, tišine i objave.

I nas Isus nedjeljom dovodi u našu crkvu. Možda dođemo opterećeni brigama za obitelj, zdravlje, posao. No crkva je naša gora. Tu smijemo zastati, utišati se i slušati. Možemo moliti svugdje – i kod kuće, i na putu, i u radu. Ali važno je i svjesno izdvojiti vrijeme samo za Boga. Bez tišine nema dubine. Bez zaustavljanja nema susreta.

Na gori se događa nešto izvanredno: Isus se preobražava. Lice mu sjaji poput sunca, a odjeća postaje bijela kao svjetlost. To je znak Božje prisutnosti. Bog je svjetlo. Ondje gdje je on, tama nema zadnju riječ. Učenici na trenutak vide ono što je Isus oduvijek – Sin Božji, pun slave.

I nama Gospodin ponekad daje takve trenutke svjetla. To može biti duboka molitva, ispovijed nakon koje osjetimo mir, pomirenje u obitelji, trenutak kad nas dotakne nečija dobrota. U tim trenucima osjetimo da Bog nije daleko. Htjeli bismo da to traje.

Uz Isusa se pojavljuju Mojsije i Ilija – predstavnici Zakona i Proroka. Sve starozavjetno iščekivanje sada se ispunja u njemu. Petar, oduševljen, kaže: „Gospodine, dobro nam je ovdje! Načinit ću tri sjenice…” On bi htio zaustaviti vrijeme. I mi ga razumijemo. Kada osjetimo Božju blizinu, želimo je zadržati. Danas bismo možda sve fotografirali, kao da ćemo tako sačuvati trenutak. Ali život ne stoji. S gore se mora sići.

Dok Petar još govori, svijetli oblak ih zasjeni, a iz oblaka se začuje glas: „Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina. Slušajte ga! ” To je Očev glas. Isti onaj koji se čuo na Isusovu krštenju, ali sada s dodatkom: „Slušajte ga. ”

To je središnja poruka. Nije dovoljno diviti se Isusu. Nije dovoljno imati lijepe osjećaje u molitvi. Potrebno ga je slušati. A slušati Isusa znači uzeti ozbiljno njegove riječi: ljubite neprijatelje, opraštajte, budite milosrdni, služite jedni drugima, ne bojte se, dođite k meni svi umorni.

Znamo kako završava evanđelje – u muci i križu. Zato nas Očev poziv može i uplašiti. Jer slušati Isusa znači ići njegovim putem. A njegov put je put darivanja. No kakav je život koji se čuva samo za sebe? Što vrijedi život bez ljubavi?

Divimo se ljudima koji su znali voljeti do kraja: roditeljima koji se žrtvuju za djecu, supružnicima koji ostaju vjerni u bolesti, onima koji pomažu bez traženja priznanja. U takvim životima ima punine. To su životi koji svijetle, iako možda nikada nisu bili na pozornici.

Kad učenici čuju glas iz oblaka, padaju ničice i obuzima ih strah. I mi se bojimo: hoćemo li moći oprostiti, izdržati kušnje, nositi križ? Bojimo se budućnosti, neizvjesnosti, vlastite slabosti.

Ali Isus dolazi, dotiče ih i kaže: „Ustanite i ne bojte se. ” To je rečenica koju trebamo nositi u srcu. Bog nas ne ostavlja u strahu. On prilazi, podiže, ohrabruje. Kad učenici podignu pogled, ne vide nikoga osim Isusa samoga. To je bit: na kraju ostaje on.

Možda nam danas govori: „Ustani iz svoje malodušnosti. Ne boj se voljeti. Ne boj se učiniti svoj život korisnim. ” Jedino čega se doista trebamo bojati jest da nećemo znati ljubiti. Bio bi to promašen život.

Silazeći s gore, Isus zapovijeda učenicima da nikome ne govore o viđenju dok on ne uskrsne. Tek u svjetlu uskrsnuća razumije se Preobraženje. Svjetlo s gore dobiva puni smisao tek nakon križa.

Mi danas znamo da je Krist uskrsnuo. Zato smijemo svjedočiti da križ nije kraj, da patnja nema posljednju riječ, da je svjetlo jače od tame. Ali da bismo to mogli svjedočiti, trebamo najprije sami poći na goru – u tišinu, u molitvu, u slušanje.

Korizma je vrijeme takvog uspinjanja. Vrijeme kada se pitamo: slušam li ja Isusa? Dajem li mu prostor u svom danu? Ili samo jurim od obveze do obveze?

S tim riječima želim vam blagoslovljenu i plodnu korizmu – korizmu svjetla, slušanja i ljubavi.

+ + +

Gospodine Isuse Kriste, vodi i nas na goru osame, daleko od buke svakodnevice, da u tišini srca možemo gledati tvoje lice koje sja poput sunca. U svijetu punom nemira i tame, dopusti nam da barem na trenutak osjetimo svjetlost tvoga Preobraženja, da nam duša obasjana tobom pronađe mir i snagu.

Kao Petar, i mi često želimo ostati u trenucima utjehe i ljepote. Htjeli bismo podići svoje sjenice i zadržati trenutke milosti. No ti nas učiš da se prava vjera ne zaustavlja na gori, nego silazi u dolinu života, među ljude, u svakodnevne križeve i izazove.

Oče nebeski, daj nam srce koje sluša tvoga Sina Ljubljenoga. U buci mnogih glasova, pomozi nam razaznati njegov glas. Nauči nas poslušnosti koja rađa povjerenjem i hrabrošću.

Kad nas obuzme strah, kad padnemo licem na zemlju pod teretom briga, približi nam se, dotakni nas i reci i nama: „Ustanite, ne bojte se! “ Podigni naše oči da vidimo Isusa sama – kao Put, Istinu i Život.

Daj da svjetlost s gore Preobraženja nosimo u srcu sve do dana uskrsnuća, kada ćemo te gledati licem u lice u slavi koja ne prolazi. Amen.

Kako voditi dijalog s dijabolom? Tako bismo mogli odrediti zajednički nazivnik prvoga čitanja iz Knjige Postanka i odlomka iz Evanđelja po Mateju, koji se ove godine čitaju u misi Prve korizmene nedjelje. Diabolos je grčki pojam od kojega potječe naša riječ đavao, a može se prevesti kao razdornik, klevetnik, optužitelj i sl. Dijalog je razgovor osoba koje se međusobno poštuju i kojima je stalo do toga da svatko sa svoje strane doprinese spoznaji istine. Stoga i postavljamo pitanje kako voditi dijalog s razdornikom, klevetnikom i optužiteljem. Je li s takvom osobom dijalog uopće moguć?

Laž i razdjeljenje

U prvome čitanju iz Knjige postanka pred nama je poznata scena u kojoj se lukava zmija – kasnije prepoznata kao »đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta« (Otk 12, 9) – obraća ženi, iskrivljujući Božju zapovijed čovjeku da može jesti plodove sa svih stabala u vrtu, osim sa stabla što je nasred vrta. Zmija, naime, postavlja pitanje: »Zar vam je doista Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?«, a žena joj na to mirno odgovara riječima koje je Bog doista rekao. Međutim, zmiji nije do istine, nego do toga da poremeti odnos čovjeka s Bogom te nastavlja svoj govor predstavljajući Boga kao nekoga tko radi protiv čovjekova interesa. Žena, a jednako i muškarac, s istom krivnjom i odgovornošću nasjeli su na zmijinu priču i prekršili Božju zapovijed.

Pripovijedanje o tome prvom čovjekovu grijehu puno je simboličkih detalja, od koji je zaključni onaj kako su, nakon što su jeli sa zabranjenoga stabla, čovjek i žena uvidjeli da su goli te spleli pregače od smokova lišća da bi pokrili svoju golotinju. Potom su se htjeli sakriti i od Boga. Ono prvotno stanje u kojem su bili goli, a nisu se toga jedno pred drugim stidjeli, nestalo je. Od sada im je, da bi bili u stanju u kojem se nemaju čega stidjeti, potrebna odjeća.

Pripovijedanje o Isusovim kušnjama u pustinji doima se kao nastavak i popravak priče iz edenskoga vrta. U svome dijalogu s đavlom Isus pokazuje do koje se točke može razgovarati s napasnikom. Kao i u Knjizi Postanka, tema razgovora je Bog i odnos s Bogom. Kao i u Knjizi Postanka, o Bogu se govori u trećemu licu, kao da on nije prisutan tu, nego negdje drugdje. Isus želi promijeniti takav način govora o Bogu. On u svojim odgovorima đavlu sve više i više otkriva svoje zajedništvo s Bogom i blizinu Božje prisutnosti u svijetu. To je posebno vidljivo u trećoj i posljednjoj kušnji u kojoj đavao odvodi Isusa na visoku goru, pokazuje mu sva kraljevstva svijeta i kaže mu: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Znakovito je da se u toj kušnji đavao Isusu ne obraća riječima: »Ako si Sin Božji…«, kao što to čini u prve dvije kušnje, kada mu kaže da kamen pretvori u kruh i da skoči sa vrha hrama. No, nijekanje Boga u tome kontekstu potpuno je razumljivo jer đavao od Isusa traži da mu se pokloni obećavajući mu, ako to učini, sva kraljevstva svijeta. Đavao nastupa kao da mu pripada čitav svijet i da njime može raspolagati po svojoj volji.

U tome trenutku Isus prekida dijalog. Ne može se razgovarati s onim tko laže. Dok je u kušnji o kruhu i skakanju s hrama đavao navodio točne svetopisamske retke, još se moglo s njime razgovarati, ali kad je izrekao laž u kojoj ignorira Isusov odnos s Bogom, niječe Božju prisutnost u svijetu i prisvaja sebi ono što mu ne pripada, Isus mu odlučno kaže: »Odlazi!«, jer pisano je »Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi!« (usp. Pnz 6, 13).

Zaodjenuti se Kristom

To su riječi kojima su se lukavoj zmiji trebali suprotstaviti prvi čovjek i žena. Oni to nisu učinili. Podlegli su kušnji, ostali goli i počeli tražiti odjeću koja će ih vratiti u stanje prvotnoga odnosa s Bogom. To nisu postigli pregačama od smokova lišća koje su sami spleli, nego im je bila potrebna odjeća koju može dati samo Bog. U Post 3, 21 piše kako je Bog čovjeku i njegovoj ženi načinio odjeću od krzna ili kože i odjenuo ih. No, ta odjeća samo je slika one istinske odjeće u koju se čovjek i žena trebaju odjenuti kako bi njihov odnos s Bogom bio takav da postanu Božji sinovi i kćeri.

Tko je ta odjeća koju trebamo obući da bismo popravili štetu prvoga grijeha, jasno je iz drugoga misnoga čitanja, odabranoga iz Poslanice Rimljanima u kojoj apostol Pavao među ostalim kaže: »Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu.« (Rim 5, 15). Na drugome mjestu u istoj poslanici, kada daje moralne upute za kršćanski život, kaže: »Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.« (Rim 13, 12-14).

Oružje svjetlosti jest istina koja je temelj i cilj svakoga dijaloga s bilo kojom osobom. Dijalog mogu voditi i oni koji ne poznaju istinu, ali ju traže, žele ju spoznati, priznati i prihvatiti. Ali ondje gdje vlada laž, dok je tako, dijalog nije moguć.

Domagoj Runje: Razgovor u svjetlu istine