Čitanja: Bar 5,1-9; Ps 126; Fil 1,4-6.8-11; Lk 3,1-6

Današnje Evanđelje govori o jednom jakom glasu koji se pojavio u pustinji. Bo je to glas Ivana Krstitelja, bio je to glas vapijućeg u pustinji. Njegov je glas parao tišinu pustinje i teško je dopirao do onih koji su ga trebali čuti jer i oni su živjeli u vrevi tadanjeg vremena daleko od tišine.

Glas današnjih Isusovih preteča, propovjednika Isusovog Evanđelja postao je samo „glas vapijućeg u pustinji“ jer tko ga želi čuti. Tko ga može čuti u vrevi i buci današnjeg vremena. Danas je čovjek tako naviknuo na buku da mu i tišina smeta, tako da tišinu ne podnosi. Čim se nađe u tišini odmah otvara radio i televizor da razbije tišinu. U toj buci čovjek ne može čuti ni samoga sebe ni drugoga čovjeka pokraj sebe a kamo li Boga i Božji glas.

Sveta Crkva u Adventu uvodi jednu vrste tišine, uzdržava se od bučnog veselja, uvodi „zornice“, mise u rane jutarnje sate dok još buka spava i poziva svoje vjernike da slušaju glas Ivana Krstitelja, glas Isusa Krista, glas Božji. U Bibliji prve knjige o kraljevima čitamo kako je prorok Ilija čuo glas: „Iziđi pred Gospodina koji upravo prolazi“. Ilija je izišao iz svoje pećine i opazi pred sobom silan vihor koji je i brda lomio, ali Bog nije bio u tom vihoru. Onda je nastao silan potres ali Bog nije bio u potresu. Onda je išao strašan oganj ali Bog nije bio u ognju. Naposljetku nastane tihi lahor, blagi povjetarac. Tu je bio Bog.

Ako želimo da nam Bog dođe istjerajmo buku vihora i potresa i ognja. Tu ne može Bog doći. Ispunimo sve doline grijeha dubokim kajanjem u srcu a sve planine oholosti snizimo. Tako ćemo pripraviti put kojim Bog dolazi k nama.