Često, po našim ljudskim mjerilima, biti milosrdan i blag poima se kao slabost i nesposobnost nametnuti se drugima. Stoga to nije poželjno ponašanje. Dobroga i milosrdnoga čovjeka, onoga koji s drugima suosjeća i oprašta im, redovito iskoristimo za svoju dobrobit, ali mu nismo zahvalni za njegovu velikodušnost kao takvu niti nam je stalo do njega samoga. Svojim ponašanjem prema njemu nećemo odviše biti pažljivi, jer ionako znamo, da će nam oprostiti što god učinili i kako god se ponašali. Znamo već unaprijed da ćemo s njim lako „izići na kraj“ i da će on uvijek popustiti. Njegovu velikodušnost prema drugima smatramo toliko samorazumljivom, da se čudimo kada najednom više tako ne postupa. Ni mnoge religije, vjerojatno i na temelju ljudskoga iskustva, ne poznaju milosrdnoga boga, nego onoga moćnoga i srditoga, kojega čovjek svojom žrtvom treba tek umilostiviti.

Biblija nam pripovijeda da je milosrđe jedno od najvažnijih Božjih svojstava. Bog je milosrdan prema nama upravo jer je Bog i njegovo je milosrđe doista božansko. Ono nije plod njegove slabosti ili potrebe, nego njegove svemogućnosti. Cijela povijest čovjeka i čovječanstva s Bogom, ono što nazivamo povijest spasenja, zapravo je označena Božjim milosrđem prema čovjeku, koji griješi, koji je Bogu nevjeran, koji se odvraća od Boga, koji druge izdaje, iskorištava, čini im zlo. Bez Božjega milosrđa čovjek ne bi mogao živjeti; milosrđe mu je potrebno kao dah života.

Vrhunac svoga milosrđa Bog nam očituje u slanju svoga Sina. Isus kaže: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca.“ (Iv 14, 10) Sin je vidljivo lice Očeva milosrđa. On poručuje: po meni možete vidjeti kakav je moj Otac. Isus objavljuje i ostvaruje Očevo milosrđe u čitavome svome životu. Sve što čini, čini iz suosjećanja s ljudima, njihovim potrebama, ranama, bolestima, grijesima, izgubljenostima, promašajima te ih ozdravlja, usmjerava, prosvjetljuje, tješi, oprašta grijehe, žrtvuje se za njih i naviješta im radosnu vijest o Bogu koji se ljudima uvijek iznova smiluje i raduje.

s. Valerija Kovač