U štovanju i čašćenju Boga važnu ulogu za čovjekovu vjeru ima vrijeme, mjesto i način. I Bog i ljudi određuju i uređuju neko vrijeme kad se i koje se uzima isključivo za Boga. U Starom zakonu bila je to subota ili šabat. U kršćanstvu je to Dan Gospodnji, dan kad je Isus uskrsnuo, koji mi kršćani zovemo nedjelja. Kršćanstvo je uvelo još nekoliko dana u godini koje zovu blagdani. I Bog i ljudi određuju i neka određena mjesta gdje se iskazuje čast i hvala Bogu.

S Božje strane gledano, Bogu vrijeme ne znači ništa. Bogu je sve vrijeme ništetno jer je on vječan. Za Boga ni mjesto ne znači ništa jer on je posvuda. On nije ograničen mjestom kao mi. Za Boga ništa ne znači ni odijelo ni položaj jer on je savršen u sebi. No, sve to što mi ljudi činimo želeći Boga častiti, slaviti i hvaliti ima za nas značenje. Zato je npr. Isus farizeje koji su tjerali obični formalizam a to znači vanjsku formu ili oblik a nisu gledali na ljudsko srce, na nakanu i želju čovjekovu, Isus im je rekao: „Nije čovjek radi subote nego je subota radi čovjeka.“ Svi bogoštovni propisi, mjesta, vremena, načini i oblici, sve je to samo poradi čovjeka – to treba služiti čovjeku kao pomoć da može izvršavati Božju volju Bogu služiti i Bogu biti vjeran.

U današnjem Evanđelju je riječ o suboti koju su farizeji smatrali većom vrijednošću od samoga čovjeka. Zato im Isus spominje i kralja Davida koji je jeo prikazane kruhove jer je bio u velikoj potrebi. Bili su gladni i on i njegovi pratioci. Odmah zatim Isus liječi čovjeka bolesna pitajući farizeje: „Da li je subotom dopušteno činiti zlo ili dobro?“ On čini samo dobro.

Svi vjerski čini: nedjelje, blagdani, držanje, odijelo, govor, obredi, sve je to poradi nas, da mi porastemo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu da budemo uvijek spremni izvršiti njegovu volju, njegov zakon i njemu usrdno i s ljubavlju služiti.