Danas, dva tjedna nakon Uskrsa, ponovo je riječ o ljudima koji trpe od »sljepoće«. Pritom je riječ o sljepoći u prenesenom smislu jer ova dvojica itekako mogu vidjeti i prepoznati Suputnika koji im se pridružuje. Međutim, oni ga vide ali ne i prepoznaju. Čak ni onda kad im on pokušava objasniti ono što ne razumiju: da je Isus iz Nazareta koji je bio prorok i očekivani spasitelj Izraela, u kojega su oni položili čitavu svoju nadu morao umrijeti. Kad im je iz Pisma tumačio sve te događaje u njima je gorjelo srce, ali im se oči još nisu otvorile. U Emausu Isus uzima kruh, izgovara blagoslov, lomi ga i daje im jesti. U toj i po toj gesti konačno su ga prepoznali.
U slijepcu od rođenja kojega je Isus ozdravio kalom od zemlje i pljuvačke kao i u »slijepcima« iz Emausa možemo prepoznati sami sebe. Kao što je Isus djelovao na njih, oslobodio ih iz njihova »mraka«, tako postupa i s nama. U oba slučaja dotični ne progledaju sami, njihovo ozdravljenje, dolazak k svjetlosti događa se djelovanjem izvana. Slijepac od rođenja baca se Isusu pred noge i izgovara: »Vjerujem, Gospodine! « Oba učenika iz Emausa žure još iste večeri natrag u Jeruzalem i navješćuju jedanaestorici i ostalima: »Gospodin je stvarno uskrsnuo! « Isus slijepcu od rođenja otvara oči i time mu pobuđuje vjeru; dvojicu učenika iz Emausa potiče na to da tu vjeru prenesu dalje, drugima. Ako obadvije perikope primijenimo na krštenje tada se iz svega dade iščitati sljedeće: K svjetlosti, tj. k vjeri ne dolazimo sami, to nam biva darovano izvana. Isus sam je taj koji to čini, on nam se daje da ga prepoznamo. I još nešto: tu vjeru koja nam je darovana ne smije se čuvati samo za sebe, već ju treba priopćiti, predati i drugima. S riječima današnjeg evanđelja smijemo i mi reći: Neka nam Gospodin otvori oči da ga prepoznamo i priznamo kao Uskrsloga te neka nas ta spoznaja ponuka da idemo i kažemo drugima: Gospodin je uistinu uskrsnuo! On živi i s nama je na našem putu!