Čitanja: Mal 1, 14-2,10; Ps 131; 1Sol 2,7b-9.13; Mt 23,9b-10
Isusove riječi u današnjem evanđelju nam pokazuju kakav stav, kakav duh treba prevladavati u kršćanskoj zajednici i u svakom vjerniku. Iako Isus koristi farizeje i pismoznance kao primjer upozorenja, nije nepromišljeno, već namjerno spomenuto da se Isus obraća “mnoštvu i svojim učenicima”. Svi mi bismo trebali provjeriti kako stvari stoje kod nas.
Mislim da je vrlo važan Isusov savjet da se uzmu u obzir i poštuju riječi farizeja, iako njihov stil života nije besprijekoran. Jer gdje bismo završili u našoj crkvi, u našim zajednicama, kada bi Božju poruku mogli naviještati samo oni koji vode besprijekoran život.
Koji je kršćanin toliko savršen da uvijek i uvijek izvršava svu volju Božju? Svatko tko širi i prenosi Božju riječ – papa, biskupi, svećenici, đakoni, roditelji, učitelji, vjeroučitelji, supružnici – mora za sebe reći: Slušajte što vam govorim, ne gledajte na moje postupke!
Isus želi da ne budemo rigorozni u svojim zahtjevima prema drugima i time im namećemo terete koji zanemaruju životne situacije i životne uvjete pojedinca. On ne želi da stalno natežemo druge, maltretiramo ih optužbama ili od njih zahtijevamo nerazumne stvari. Dati drugoj osobi savjet, osvijestiti je, pažljivo i osjetljivo je upozoriti, to je u redu. Ali nemamo pravo učiniti više. Prije nego što potrošimo previše vremena na čeprkanje po tuđim životima i negativno kritiziranje, radije bismo se trebali koncentrirati na ovo: kako bih mogao pomoći drugoj osobi da se uzdigne i podupre vjerom u životnim situacijama i životnim lomovima.
Isus želi da imamo hrabrosti da se ne prikažemo čistima i da se prikažemo boljima nego što jesmo. Treba živjeti iskreno i pošteno. Isusov je cilj upotrijebiti ponašanje pismoznanaca i farizeja kako bi nam dao primjer čega se svakako trebamo čuvati i što bismo trebali činiti bolje. I zato nemojmo zanemariti Isusov poziv upućen nama na razmišljanje.
Isus kritizira farizeje tonom koji, običnog čitatelja Biblije, može začuditi. Matej Isusovu kritiku prenosi na kršćansku zajednicu svoga vremena. Ono što Isus zahtijeva je bezvremensko i poziva svakoga od nas na samokritiku.
Isus je u Jeruzalemu. Uskoro će morati proći kroz svoje muke. Čuli smo za svađe s pismoznancima i farizejima. Danas Isus o njima govori oštrim riječima narodu i učenicima. Zlodjelo koje osuđuje na temelju lošeg primjera farizeja uvuklo se u židovske kršćanske zajednice Mateja. On upozorava kršćane, a ne Židove.
Farizeji su ljudi koji poštuju zakon. Oni žive u samodisciplini, poste, daju hramsku desetinu, drže subotu i propise o prehrani i čišćenju. Poznaju 248 zapovijedi i 365 zabrana i nastoje ih slijediti. To je često dovodilo do ponosnog i samopravednog ponašanja. Oni sebe smatraju ugodnim Bogu i ono što čine ne duguju Božjoj milosti, već vlastitom naporu. Isus im je bio blizak jer je tumačio Mojsijev zakon i često bio u dijalogu s njima. Ponekad je naišao na odanost zakonu koja je dolazila iz slova, a ne iz ljubavi. Isus se zalaže za siromašne, slabe i bolesne ljude. Vratio se do prave i izvorne srži Mojsijevog zakona: “Subota je stvorena za čovjeka, a ne čovjek za subotu.” To mu je često donosilo nerazumijevanje umjesto pohvale. Farizeji su ponekad odgovarali agresijom, ljutnjom i prijetnjama.
U ranoj kršćanskoj zajednici za koju Matej piše, postojale su tendencije da se neki osjećaju bolje od drugih. Titule su bile važne.
Dress code po židovskom modelu učinio je svoje. Razvila se podjela od nositelja titula i uglednika do siromašnih, prostih i neobrazovanih. Ali za kršćane samo Isusov primjer treba biti presudan. Živio je ono što je rekao: “Najveći među vama neka vam bude sluga.” Poput Isusa, kršćane treba voditi beskrajna ljubav Nebeskog Oca prema nama grešnicima. Njihov jedini učitelj ostaje Isus Krist. Duh bratske ljubavi trebao bi povezivati vođe i podređene u zajednici.
Ova kritika Isusa danas ne pogađa samo one koji su odgovorni za crkvene službe i službe. Sigurno se svi koji vode ili vode moraju zapitati služe li ili obnašaju vlast. Mogu li tolerirati kritiku? Mogu li se i oni vratiti u drugi red? Kritiziram li samo kao član zajednice ili sam se, na primjer, spreman staviti se na stranu vjere? Ispovijedam li Isusa u svakodnevnom životu? Shvaćam li svoju službu s mjesta poniznosti i jednostavnosti? Jesam li spreman povući prijedlog koji je sam po sebi dobar ako to zahtijeva opće dobro zajednice? Donosim li ljubav u Crkvu?
Želio bih završiti s dobro poznatom molitvom jednog kineskog kršćanina:
Gospodine, probudi svoju Crkvu i počni od mene.
Gospodine, izgradi svoju Crkvu, počevši od mene.
Gospodine, neka svuda na zemlji zavlada mir, počevši od mene.
Gospodine, donesi svoju ljubav i istinu svim ljudima, i počni od mene.
Molimo Gospodina da sve vjernike potakne na zauzetu budnost u iščekivanju Spasitelja.
Varaždinska biskupija
