Znamo da je jednom u povijesti čovječanstva Bog po svome sluzi Mojsiju na izričiti način pojasnio svoju volju. Rekao je što od čovjeka hoće. Bilo je to na brdu Sinaj gdje je Mojsiju predao Božji zakon – Deset Božjih zapovijedi. No, nije to jedini način ispisivanja Božjih zapovijedi. Da bi baš svaki čovjek mogao otkriti Božji zakon i Božju volju, Bog je svoju volju zapisao u ljudska srca, u ljudske duše i postavio ondje jednog čuvara tog zakona, to jest, ljudsku savjest. Zato i Mojsije govori Izraelcima u današnjem prvom čitanju: „Ne treba se popeti do nebesa ni prijeći preko mora da bi doznao Božju volju. Ona ti je u ustima i u srcu. Samo otvori svoje srce i pitaj svoju savjest. Odmah će ti reći i moći ćeš odmah pročitati, u svakom pojedinom trenutku, što Bog od tebe traži i želi.

Što Bog traži od svakog čovjeka? Bog želi da mu čovjek služi, da mu pokaže ljubav na djelu. Ne traži Bog nekog teoretskog priznanja, nego praktični život. Mnogi, zajedno s onim zakonoznancem kojega današnje Evanđelje spominje, pitaju: „Gdje naći i susresti Boga da ga uslužimo? ” Bog nam nije daleko. Prilazi nam sasvim blizu u svakom potrebnom čovjeku – u njemu susrećemo Boga. U tom potrebnom čovjeku uslužujemo Boga. To je u današnjem Evanđelju Isus jasno i otvoreno pokazao odgovorivši zakonoznancu na pitanje: „Tko je moj bližnji? ” Isusova priča o nevoljniku koji je upao među razbojnike te bio oplijenjen i izranjen i o trojici prolaznika koji su ga vidjeli u nevolji jest odgovor na pitanje: „Tko je moj bližnji i kako se prema bližnjemu treba ponijeti? ” Nikako ne kao onaj židovski svećenik – nikako ne kao onaj levit. Svakako kao onaj Samarijanac. Sam je zakonoznanac na kraju priznao: „Jest, onaj koji mu je pomogao, on je radio po zapovijedi Božjoj, on je radio po glasu svoje savjesti, on je otkrio Boga u nevoljniku, on je uslužio Boga u siromahu. ”Zato mu je Isus uputio ove riječi: „Idi i ti tako čini i živjet ćeš.”