Čitanja: Pnz 30,10-14; Ps 69; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37

U čovjeku, uz mnoštvo sklonosti koje vode čovjeka prema dobru, ali i prema najvećim zlima, postoji jedan straha od Boga i strah pred vlastitom savješću. Zato se čovjek neprestance pita: Kako mi valja činiti da pravo i dobro učinim? Gdje će čovjek naći odgovor? Svakako, ako hoće zauzeti pravilni odnos prema Bogu, mora nekako doznati što Bog od njega želi, što Bog od njega hoće, što Bog od njega očekuje. Ukratko rečeno, čovjek treba doznati Božju volju.

Što Bog traži od svakog čovjeka? Bog želi da mu čovjek služi, da mu pokaže ljubav na djelu. Ne traži Bog nekog teoretskog priznanja, nego praktični život. Mnogi, zajedno s onim zakonoznancem kojega današnje Evanđelje spominje, pitaju: „Gdje naći i susresti Boga da ga uslužimo?“ Bog nam nije daleko. Prilazi nam sasvim blizu u svakom potrebnom čovjeku – u njemu susrećemo Boga. U tom potrebnom čovjeku uslužujemo Boga. To je u današnjem Evanđelju Isus jasno i otvoreno pokazao odgovorivši zakonoznancu na pitanje: „Tko je moj bližnji?“

Isusova priča o nevoljniku koji je upao među razbojnike te bio oplijenjen i izranjen i o trojici prolaznika koji su ga vidjeli u nevolji jest odgovor na pitanje: „Tko je moj bližnji i kako se prema bližnjemu treba ponijeti?“

Nikako ne kao onaj židovski svećenik – nikako ne kao onaj levit. Svakako kao onaj Samarijanac. Sam je zakonoznanac na kraju priznao: „Jest, onaj koji mu je pomogao, on je radio po zapovijedi Božjoj, on je radio po glasu svoje savjesti, on je otkrio Boga u nevoljniku, on je uslužio Boga u siromahu.“ Zato mu je Isus uputio ove riječi: „Idi i ti tako čini i živjet ćeš.“