Neki je čovjek imao običaj svake nedjelje reći svojoj ženi:
– Ti idi u crkvu pa moli i za sebe i za mene.
A prijateljima je znao reći:
– Ja ne trebam ići u crkvu. Moja žena ide i moli za nas oboje.
Jedne je noći taj čovjek usnuo san. Sa svojom ženom našao se pred rajskim vratima očekujući da se otvore. Vrata su se počela polako otvarati i on je začuo tajanstveni glas koji je govorio njegovoj ženi:
– Ti možeš ući za vas oboje!
Žena je ušla i vrata su se zatvorila. Od neugodna osjećaja i potresenosti čovjek se probudio. Njegova se žena iznenadila i začudila kada joj je sljedeće nedjelje, u vrijeme polaska u crkvu, muž rekao:
– Danas idem i ja s tobom u crkvu.

Nitko, ni supruga, ni majka, ni otac, ni dijete ne mogu nas zamijeniti pred Bogom. Vjera je osobni odnos s Bogom. To je povjerenje, predanje, ljubav. Ja osobno trebam Njemu se moliti, preporučiti, izručiti, zahvaljivati i slaviti Ga u njegovu hramu, crkvi, te tako hraniti i jačati svoju vjeru. Zašto sam mlak, neodlučan, kolebljiv? Zašto sumnjam u Božju ljubav i dobrotu? Zašto premalo molim? Zašto sam umoran u pohađanju svete mise? Vjerojatno nemam nikakva iskustva u vjeri.

Jesam li osobno doživio Božju blizinu i Božju pomoć u svom životu? Mogu li osobno nekomu posvjedočiti da sam našao Mesiju, Prijatelja i Spasitelja. Svjedočim li to svojim životom? Što bih odgovorio na ova pitanja…?

Bog nam progovara svakodnevno. Bog nas poziva svakodnevno, jer Bog, kako veli Pavao, ne daje Duha na mjeru. Bog nam progovara po svojoj riječi koju čujemo u bogoslužju i koju pročitamo u Svetome pismu. Bog nam progovara po nauku Crkve, po svojim zapovijedima. Bog nam progovara po razboritim ljudima. Bog nam progovara u nekim posebnim zgodama našega života. I taj Božji glas je uvijek tu i sada, on je uvijek u sadašnjem vremenu. Pomislimo: ako nas Bog danas potiče da učinimo neko dobro djelo, tko zna hoćemo li moći i htjeti to sutra učiniti. Ako nas Bog poziva da oprostimo nekomu, da se pomirimo, ako nas Bog potiče da promijenimo nešto u svome životu, da učinimo onaj odlučujući korak, tko nam jamči da ćemo, ako sada to propustimo, sutra imati prigode, mogućnosti i snage to učiniti? Tko nam jamči da će za nas uopće postojati sutra? Prisjetimo se apostola. Kad je kojega od njih Isus ono bio pozvao, oni su, veli Sveto Pismo, sve ostavili i pošli za njim. Kad je ono Isus pozvao Pavla da ga prestane progoniti, on je odmah postao drugi čovjek. Nije uzeo tri mjeseca za razmišljanje. Ne želi nas Bog plašiti niti ispunjavati tjeskobom zbog nesigurne sutrašnjice. On nas samo potiče da ne gubimo prigode, da ne odgađamo dobre odluke, nego da budemo hrabri i spremno činimo dobro. Jučerašnji dan ne možemo izmijeniti. Za sutrašnji dan ništa ne znamo. Nama je dan današnji dan, sadašnji trenutak. Zato ne odgađajmo i ne opterećujmo se sutrašnjim danom, baš kao što veli Isus: „Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova“.