Čitanja: Jr 20,7-9; Ps 63; Rim 12,1-2; Mt 16,21-27
Nakon tako divnog, milosnog i mističnog iskustva od prošle nedjelje, kad je Petar istupio ispred svih apostola i ispovjedio svoju vjeru, tko je Isus za njega i za ostale apostole – danas slušamo o njegovom neprihvaćanju Učiteljevog puta na kojemu je neizbježan križ. Kako nas iznenađuje riječ Božja, odjevena uvijek u krhko ruho ljudskih riječi! Često bismo željeli rado ostati u onom prvom zanosu, sjećajući se iskustva “prve ljubavi”, ponekad se i topeći od zadovoljstva susreta s Gospodinom koji nas je tako snažno zahvatio i preokrenuo naš život! No, postojanost i strpljenje su mnogo važnije i potrebnije kreposti od oduševljenja i zanosa.
Isus je počeo upućivati svoje učenike, da treba poći u Jeruzalem, tamo mnogo trpjeti, umrijeti i uskrsnuti. Vjerojatno su svi počeli kimati glavama i u nevjerici se međusobno pogledavali na te riječi, ali je Petar htio povući Isusa na stranu i kao svog najboljeg prijatelja odvratiti od takve zamisli. Petar je, dakle, previše razmišljao na zemaljski način. Normalno, Isusa, to nije moglo odvesti od njegove zamisli. Stoga mu upućuje teške riječi: odlazi od mene sotono, jer ti nije na pameti Božje djelo.
Očito, Petar je dirnuo u ono što je Isus smatrao najvažnijim u svom poslanju za nas i sve ljude. Isus je odlučio poći na križ, u smrt. On je želio putem križa spasiti svakog čovjeka i dati na znanje da su i ljudski križevi oni koji vode k nebeskom Ocu, k vječnoj sreći. Ni za Isusove učenike nema drugog puta. Samo onaj koji razdaje svoj život za Isusa i za drugoga, taj dobiva pravi život. Zato su one Isusove riječi veoma znakovite: “Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće svoj zemaljski život spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, spasit će ga”.