U svakoj svetoj ispovijedi stojimo pred Ocem koji je dobar i rado prašta. Najviše se veseli obraćenom i raskajanom sinu ili kćeri. Kada se takvo što dogodi, to je radost neba. Daje nam se do znanja da smo sinovi i kćeri nebeskog Oca uvijek i na svakom mjestu. Bog nas kao Otac ljubi i kad smo slabi i kad smo grešni. Upravo to pokazuje i svaka ispovijed. Pristupamo zato ispovjedaonici s pouzdanjem i sigurnošću. Ne trebamo se bojati. Važno je doći, pristupiti. Tu je Otac koji čeka da nas primi u zagrljaj. On je pun milosrđa. Molitva Crkve voli isticati da Bog svoju svemoć najviše pokazuje upravo praštanjem i milosrđem. Tada se najjače osjeća snaga ljubavi Očeve.

Čudesna je objava ljubavi Očeve u sakramentu ispovijedi. Dok pristupamo sudištu, mi smo sigurni u ljubavi. Dolazimo kao optuženici, a znamo da nas čeka oslobađajuća presuda. Dolazimo pod teretom grijeha a čeka nas blagoslov.

To je slika Boga kao milosrdnog Oca. Tako može samo Bog praštati i ljubiti. Bog je doista milosrđe i ljubav. Bilo bi nam ljepše kad bismo ponizno pristupili sakramentu ispovijedi sigurni da nas tu čeka razdragani Otac. Često smo naime blokirani vlastitim stidom ili možda ljudskim obzirom zbog relativnosti ljudskog znaka u osobi ispovjednika, a premalo smo zahvaćeni radošću da se vraćamo Ocu koji nas s ljubavlju čeka.

„Za vrijeme korizme, kršćanin se treba, kao dobar Kristov vojnik, pažljivo vježbati u prakticiranju kreposti. Ona oživljava u dušama žalost zbog grijeha i uvodi ih u raspoloženje duboke poniznosti za koju je Krist dao primjer kad je postao našim slugom. Ona usmjerava našu pažnju na Krista i pokazuje nam ga kao našeg jedinog Učitelja.“